U granicama reinkarnirane Banovine koju je navodno Franjo Tuđman zacrtao u Bosni i Hercegovini kroz navodni udruženi zločinački pothvat Haaškoga tribunala, a koja završava na prijevoju Ivan Planini i koja zemljopisno Hercegovinu dijeli od Bosne, posve je proturječno i apsurdno to da su se dogodile serije zločina i iživljavanja nad Hrvatima.
Južno od Sarajeva do Mostara doslovno ni u jednome selu nije izostao zločin, uključujući i masovne, progone, deportacija zarobljavanja. U središnjoj Bosni pravi horor u koji su bili uključeni i mudžahedini, ratnici koji su bili suvremena preteča ISIL-a, a neki su pak u središnjoj Bosni stjecali prva iskustva. Od Bijeloga Polja sjeverno od Mostara, gdje su se nalazili logori za Hrvate civile, uključujući i djecu, preko Muzeja u Jablanici i Konjicu, do kampanja progona, ubojstava i masovnih zločina, posve su etnički očišćeni Hrvati na području od 50 kilometara.
Ubili je u krilu majke
U Grabovici sjeverno od Mostara u rujnu 1993. likvidirana su 32 hrvatska civila, među kojima je bila i četverogodišnja Mladenka Zadro koju su pripadnici bošnjačke Armije BiH likvidirali u majčinu zagrljaju. Za polovicu žrtava tijela još uvijek nisu pronađena jer su ih spaljivali i bacali u Neretvu. U Trusini u konjičkoj općini je istoga dana, kada se dogodio zločin HVO-a u Ahmićima, ubijeno 22 hrvatskih civila i zarobljenih vojnika. Pobio ih je posebni odred Armije BiH Zulfikar kojemu je izravno zapovijedao bošnjački politički i vojni vrh s Alijom Izetbegovićem na čelu. U srpnju 1993. godine u Doljanima kod Jablanice je masakrirano 39 Hrvata, od čega su 33 civili. Još strašniji, najmonstruozniji od svih na području Hercegovine zločin je koji su počinili pripadnici Armije BiH u selu Uzdolu u općini Rama. Tamo su 14. rujna 1993. pripadnici Armije BiH u napadnoj operaciji Neretva ‘93. prilikom upada u selo ubili 41 Hrvata, od čega 29 civila i 12 pripadnika HVO-a. Samo ovi zločini na području Hercegovine na najbolji mogući način opovrgavaju navode o postojanju UZP-a. Dapače.
Dnevnik i transkripti
Identična je situacija u trokutu središnjeg dijela BiH između Travnika, Viteza i Zenice. Najstrašniji se dogodio u Križančevu Selu. U ovom viteškom selu pripadnici Trećeg korpusa Armije BiH samo tri dana prije Božića 1993. godine ubili su čak 74 osobe. Za dio vojnika pouzdano se zna da su bili živi zarobljeni. U Buhinim Kućama prigodom upada u selo diverzanata likvidirano je 26 osoba, civila i pripadnika HVO.
U Bugojnu je zarobljeno više stotina ljudi, a unatoč tome što je među njima bio i 21 najviši vojni i civilni hrvatski dužnosnik, oni su netragom nestali. Od zapovjednika postrojbi, do čelnika vojnih vlasti. Nitko nikada za to nije odgovarao iako su zapisi iz dnevnika gospodara života i smrti Dževada Mlaće da sve vođe treba likvidirati nikada nisu postali dokaz na bilo kakvom suđenju. Jednako kao što nikada nije osuđen mudžahedin koji je otkinuo glavu sabljom Draganu Popoviću kod Travnika.
Na desetke je takvih slučajeva, a Popovićeva obitelj čak 24 godine poslije nije još uspjela od države BiH dobiti zadovoljštinu za to. Pa ipak, najtužniju sudbinu doživjele su dvije žene koje su s posebnom gorčinom pratile presudu o navodima da su Hrvati iz BiH dio zločinačkog pothvata. To su Anica Jurić iz Kaknja i Serafina Lauš iz Travnika kojima su pripadnici Armije BiH na kućnom pragu likvidirali po trojicu sinova i muža.
