Marija Martinović jedna je od najstarijih župljanki župe Radunice kod Žepča. Posebna je po mnogočemu, a i danas, u 92. godini, odjeću pere na ruke, prati svjetske trendove i vijesti te moli Boga za znane i neznane, piše Večernji list BiH. Ova po mnogočemu zanimljiva starica, rođena je 13. listopada 1926. u Radunicama. Cijeli život provela je na selu privređujući na zemlji i u kući. Oduvijek je bila radišna i bez nje se, kažu njezini susjedi, nije mogao nikakav posao započeti, a kroz svoje 92 godine proživjela je mnogo lijepih, ali i tragičnih događaja. Iako se dva puta udavala, danas živi sama, ali nije potpuno usamljena - posjećuju je susjedi te njezina 73-godišnja nećakinja i kumče Marija Dragičević, koja joj je velika pomoć u svemu.
- Samo Mariju imam, više nikoga ovdje nemam od rodbine. Nemam nikog drugog prečeg. Ona mi plaća račune i donese što treba. Dok sam ja mogla, obavljala sam sve, a sad ne mogu. Bole me noge! - kazala nam je baka koja je svojim primjerom vjere zaslužila biti kuma 18 puta, što nam je potvrdila i njezina nećakinja. Ona svoju kumu opisuje kao vrijednu, pametnu, pobožnu i veselu osobu koja i u desetom desetljeću nastoji živjeti samostalno. - To mi je tetka, mamina sestra i krštena kuma. Dok sam bila zdravih nogu, dolazila sam joj svakog tjedna, nekad i dvaput. I sada kad god što skuham kući, pošaljem joj ako imam po kome. Brinem se o njoj koliko mogu. Zovem je sebi, neće – i što ja sad mogu. Velim joj da ide kod mene, a ona kaže: ‘Što ću ja kad ti umreš, gdje ću onda?’ - kazala je, uz osmijeh, gospođa Dragičević. Osim nećakinje Marije, staricu obilazi i župnik u Radunicama Ilija Orkić, a ona ga, kaže, zadivi voljom za život, radeći i danas ono što je radila u mladosti. - Nije imala djece, odgovorna je i stroga, ali i velikodušna i osoba prave vjere. Ona je za majku svoga muža Anicu platila velike mise novcem koji je godinama skupljala štedeći od male mirovine. Važno je napomenuti da je Anica umrla 1932. To je njezin znak poštovanja za tu dušu, vjere i molitve za pokojne koje ne smijemo zaboraviti - kazao je vlč. Ilija, koji velike mise zapisuje u knjigu čija prva bilješka datira još iz 1890. godine. Baka Mara se pak prisjetila kako je sve nekada izgledalo... - Dok sam mogla i kravu sam držala, ali više ne mogu. Ono što mogu to i radim. Marija mi kupi nešto gotovo, pošalje mi kruha po nekome. Nije mi baš lako kruh kuhati. Nisam željna, hvala Bogu, ničega toliko da bi mi trebalo da mi netko donese - istaknula je baka, koja i danas Boga moli mladenačkim žarom. - Ne znam kako mu nisam dosadila moleći se. Uvijek sam se Bogu molila, postila i u crkvu išla dok sam mogla, a sad više ne mogu. Gdje se neću moliti Bogu? Kome ću se moliti? Tko će mi pomoći drugi? - zaključuje starica koja i danas prati što se u svijetu događa, a mladima poručuje da ne odlaze olako s rodne grude jer se i na svojoj zemlji može lijepo za život zaraditi i uživati sreću.
