Regija zapadnog Balkana, nakon zapadnih vojnih intervencija devedesetih godina prošlog stoljeća, i dalje je u kaosu, razdijeljen međuetničkim tenzijama i demokratskim nazadovanjem, piše časopis American Interest.
Gubitak apetita
List navodi da su SAD, vjerujući da demokratska budućnost zapadnog Balkana leži u članstvu u EU, odgovornost za politički, institucionalni i ekonomski razvoj regije ustupile EU.
Međutim, Europa nije u potpunosti obavila posao, jer je EU, nakon prihvatanja Hrvatske i Slovenije, izgubila apetit za proširenje i zadržala ostatak regije BiH, Srbiju, Crnu Goru, Albaniju i Makedoniju, da čekaju na pragu.
Brexit, migrantska kriza, uz porast antieuropskih osjećanja u posljednjih nekoliko godina uzdrmali su temelje EU, i odložile proces pristupanja novih članica, a u isto vrijeme “krvave tenzije” u regiji i nedostatak razvoja samo su se “zagnojile”, ostavljajući siromašne i nestabilne države na periferiji Europe, a vakuum koji se stvorio počeli su popunjavati drugi akteri, piše američki medij.
Rusija je potvrdila svoju tradicionalnu ulogu zaštitnika pravoslavnog stanovništva, koristeći Balkan kao tampon da spriječi dalju europsku ekspanziju i učvrsti svoju sferu utjecaja.
Rusija je utjecala na javno mišljenje među Srbima, Crnogorcima i Makedoncima kako bi ublažila entuzijazam za članstvo u EU i NATO, te je dodatno ojačala svoju moć kroz vojnu pomoć.
Sudeći po nedavno obavljenoj anketi Međunarodnog republikanskog instituta (IRI), makedonska podrška članstvu u NATO-u na najnižoj je razini od 2008., dok slično istraživanje obavljeno u BiH pokazuje da samo 18 posto Srba snažno podržava ulazak u EU.
Turska i zaljevske države su odgovorile pojačavajući svoju podršku muslimanima na Balkanu, a pomoć koju pružaju nije uvijek benigna – Saudijska Arabija izgradila je džamije i dovela imame od Balkana do zaljeva za vjerske nastave. Neki se zalažu za konzervativni vehabizam, koji je u suprotstavljen umjerenom islamu koji se stoljećima prakticira na Balkanu.
Sve to dovelo je do porasta islamističkog fundamentalizma među lokalnim muslimanskim stanovništvom. S obzirom na to okruženje, nije iznenađenje da politika identiteta usmjerena na etno-religijski nacionalizam doživljava preporod.
Predsjednik RS-a Milorad Dodik pozvao je na referendum za neovisnost, a poznato je da je on često putovao u Moskvu na konsultacije s Putinom. S druge strane, lider SDA Bakir Izetbegović redovno putuje u Istanbul da bi se slikao sa sve autoritativnijim turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom.
Poboljšanje suradnje
Kao još jedan znak povećanja tenzija, a uprkos stalnom prisustvu 5.000 NATO-ovih trupa i snažnom protivljenju zapadne alijanse, kao i Srbiji i Makedoniji, Hashim Thaci pozvao je na uspostavljanje vojske Kosova, a Srbi su pokušali usmjeriti vlak ukrašen sloganom “Kosovo je Srbija” na Kosovo.
Albanski predsjednik Edi Rama često govori o potrebi za poboljšanje suradnje između njegove zemlje i Albanaca na Kosovu i u Makedoniji, što je navelo kritičare da ga optuže da pokušava uspostaviti “Veliku Albaniju”.
S urušavanjem Bliskog istoka i nuklearnim prijetnjama Sjeverne Koreje, postavlja se pitanje zašto bi Balkan uopće bio bitan Zapadu?
Odgovor na to, navodi American Interest, jeste da blizina regije Europi znači da destabilizacija na Balkanu može brzo postati problem za Europu.
Regija je 2015. bila glavni put za više od milijun migranata koji su bježali u Njemačku i Švedsku, a kriza je mogla biti mnogo gora da lokalni lideri nisu uspjeli ostaviti po strani svoje razlike i zajedno raditi.
List zaključuje da, ako regionalne tenzije i dalje eskaliraju, ovakva suradnja se ne može očekivati za narednu krizu i to predstavlja kako humanitarni, tako i sigurnosni rizik, jer će borci Islamske države nastaviti koristiti kaos i ući u Europu.
Kako se navodi, Rusija je dugo nadgledala podjele u ovoj regiji kako bi poduprla svoje strateške prednosti nad Europom, a povećana ravnodušnost ili netrpeljivost prema zapadnim institucijama ide u korist Kremlju.
Bez sidra u zapadnim institucijama, i liberalna demokracija i porast vjerskog fundamentalizma će vjerojatno postati norma u regiji.
Prema nekim posmatračima, prekrajanje nacionalnih granica jedini je način da se riješe ove višegodišnje etničke podjele. Međutim, činjenica je da ne postoji način da se iscrtaju granice, a da nijedna etnička grupa nije na gubitku.
Uprkos ratovima u BiH, još postoje oblasti, kao Sarajevo, gdje Srbi, Hrvati i Muslimani žive rame uz rame. Što više, jednostavna razmjena zemljišta, zasnovana na etničkoj većini je recept za kaos na Balkanu.
Rješavanje sukoba
Na Kosovu, Srbi u Mitrovici se opiru albanskoj većini i žele se pripojiti Srbiji, a kao što postoje albanske zajednice u Preševskoj dolini na jugu Srbije, na papiru bi se moglo pretpostaviti da bi dvije teritorije samo mogle zamijeniti populacije. Ipak, razmjena Mitrovica-Preševo izazvala bi borbe nad teritorijom, jer se ne graniče sve enklave, a iz istog razloga, malo je vjerojatno da će Srbija pristati na predaju većinski muslimanskog Sandžaka BiH, navodi American Interest.
Bolji način je da se uspostave i ojačaju regionalne institucije da olakšaju ekonomsku i političku koordinaciju i rješavanje sukoba.
Carinska unija mogla bi biti korak u pravom smijeru, ali ne i zamjena za ulazak u NATO i EU, piše ovaj časopis.
Nažalost, EU je sve samo ne napustila svoju strategiju proširenja za regiju, zbog straha da će je preplaviti jeftina radna snaga, ali možda bi za nju bilo bolje da primi zapadni Balkan, što bi moglo dovesti do povećanja regionalne suradnje, samim tim i smanjenja međuetničkih tenzija.
List navodi i da je integracija u NATO jednako važna i lakše ostvariva za zapadni Balkan, a nakon Crne Gore vrata se otvaraju za Srbiju, Makedoniju, Bosnu, čije bi pripajanje poslalo signal da se Balkan vidi kao dio Zapada i da će pomoći odupiranju ruskog nadiranja.
Zapad se nalazi pred teškim izborom – ili će tretirati Balkan kao strateško sredstvo ili riskira izgubiti regiju u ruskom utjecaju, uz infiltraciju islamskog ekstremizma.
U rujnu prošle godine, BiH je podnijela službeni zahtjev za prijam u EU, što bi Bruxelles trebao ozbiljno razmotriti, a nakon Crne Gore NATO treba uzeti i Srbiju i BiH kao buduće članice.
S previranjima u EU, integracija sa zemljama je važnija nego ikada, zaključuje američki list.
Do skora je vladalo mišljenje da je NATO intervencija u BiH bila jedna od krunskih uspjeha post-hladnoratovske ere Zapada – Milošević je poražen, Kosovo proglašeno nezavisnim, i danas su tri zemlje zapadnog Balkana članice NATO-a. Međutim, skoro dva desetljeća od Ohridskog sporazuma, regija je i dalje u kaosu, razdijeljen međuetničkim tenzijama i demokratskim nazadovanjem, piše u svojoj analizi časopis American Interest.
