Prema procjenama Međunarodne dijabetološke federacije, u svijetu 382 milijuna osoba ima šećernu bolest. Do 2025. procjenjuje se da će broj oboljelih premašiti 380 milijuna. U BiH ne postoji statistika na razini čitave države,a u Sveučilišnoj kliničkoj bolnici u Mostaru, u kojoj se liječe pacijenti iz tri županije (Hercegovačko-neretvanska, Zapadno-hercegovačka i Herceg-bosanska) kažu kako je iz godine u godinu velik porast oboljelih od dijabetesa, te da ova epidemija sve više pogađa i djecu. O problemima s kojim se susreću roditelji i djeca oboljela od dijabetesa, liječenju u mostarskoj bolnici, troškovima potrebnim za kontroliranje jedne ovakve dijagnoze. Dr. Željkom Bilinovac, pedijatrica endokrinolog i dijabetolog, koja za govori kako pomoć koju dobivaju nije dovoljna, te upozorava kako je svako treće dijete, rođeno poslije 2000. godine kandidat za šećernu bolest.
Koji je trenutni broj djece oboljele od dijabetesa koja se nalaze na Klinici za dječje bolesti SKB Mostar?
Na našem odjelu, na kojem se nalaze djeca do 18 godina, trenutno imamo 133 pacijenta sa šećernom bolesti tip 1, odnosno onih ovisnih o inzulinu. Imamo jedno dijete koje ima neonatalni dijabetes i 40 djece koja imaju dijabetes tip 2. Gledano po županijama, od ukupnog broja, 76 djece dolazi iz HNŽ-e dok 57 djece dolazi iz preostale dvije županije. Također je bitno za istaknuti kako se iz ove dvije županije, točnije na njihovim rubnim dijelovima, dosta djece liječi i u bolnicama u Hrvatskoj, tako da su brojke djece pogođene ovom bolešću zasigurno veće.
Sva djeca koja su došla sa dijabetesom, ili koja su pretila, svi oni imaju nizak vitamin D3, što nije normalno, obzirom da mi živimo u područjima gdje ima dosta sunca. Djeca se više ne igraju vani i to je jedan od glavnih uzorak pojave dijabetesa.
Koji su glavni uzroci pojave dijabetesa kod djece?
Glavni uzrok pojave dijabetese jeste neispravan način života. Nepravilna prehrana, sjedilački način života i nedovoljan boravak djece vani. Vitamin D koji se sintetizira na suncu i koji je neophodan u imunološkim procesima jeste ono što našoj djeci nedostaje. Sva djeca koja su došla sa dijabetesom, ili koja su pretila, svi oni imaju nizak vitamin D3, što nije normalno, obzirom da mi živimo u područjima gdje ima dosta sunca. Djeca se više ne igraju vani i to je jedan od glavnih uzorak pojave dijabetesa. Takva djeca su podložna virusnim infekcijama, a virusne infekcije su pokretači dijabetesa tip 1. Najčešće prije pojave dijabetesa tip 1 imamo neku virusnu infekciju koja pokreće autoimuni virus, nakon čega pola godine do godinu dolazi do dijabetesa.
Koji su to klasični simptomi šećerne bolesti?
Osnovni simptomi su povećano žeđanje, povećano mokrenje, gubitak tjelesne težine i umor. Vrlo često pacijenti osjećaju slabost i trnce u tijelu. No postoje i oblici šećerne bolesti koji nemaju te simptomi, radi se o šećeru tip 2, za koji se smatra da ga ljudi u u prosjeku sedam do osam godina kasnije otkriju. Ova bolest je češća kod odraslih i obično ona ide tiho i podmuklo dok se ne krenu događat kronične promjene na pacijentu, kao što su komplikacije s očima, infarkt, bubrezi.
Spomenuli ste i pretilost, koja je uz dijabetes također u velikom porastu kod djece?
Pretilost je bolest, dijagnoza koju nije lako liječiti. Mislim da mi spadamo u jednu od debljih populacija u Europi, pri tom mislim na područje naše zemlje, kao i zemlje u regiji. Danas više nemate gdje vidjeti djecu da se igraju vani, na kraju krajeva, nemaju se više gdje ni vidjeti, jer su sva igrališta pretvorena u parking. Roditelji bi trebali biti više angažirani, a možda čak i škola. Premalo je tjelesnog odgoja u školama, trebalo bi svaki dan uvesti neku tjelesnu aktivnost i to bi bilo idealno. U prosjeku na jedan školski razred, 75 posto djece je pretilo.
Koliko je u liječenju ovih bolesti bitna edukacija te kako ocjenjujete aktivnosti udruge “Juvenilno dijabetičko društvo”, koja djeluje na području HNŽ?
Udruga “Juvenilno dijabetičko društvo” je osnovana 2000. godine i tad su u tom društvu bile uključene sve tri županije, djeca i njihovi roditelji. Jedno vrijeme je radila dosta dobro, no to nije slučaj posljednjih godina kad evo više i ne obilježavaju Dan dijabetesa. Ja potičem roditelje da se aktiviraju, mi liječnici pomažemo koliko možemo, no ipak su tu glavni roditelji i djeca. Trebali bi se više pokrenuti i uspostaviti kontakt sa Zavodom za Zdravstveno osiguranje i tako pokušati riješiti neke od problema.
Liječenje dijabetesa je skupo. Koliki su troškovi koji roditelji u prosjeku izdvajaju mjesečno, te kolika je uključenost Županija odnosno Federacije u ove troškove?
U prosjeku su to troškovi oko 500 KM mjesečno a ovo što Zavod pokriva nije dovoljno i tu nastaje veliki problem. Evo konkretno u Mostaru imamo dvije obitelji koje imaju po dvoje djece sa dijabetesom. Da bi ta samokontrola šećerne bolesti bila dobra, oni moraju najmanje šest do deset puta izmjeriti šećer, kako bi prema tome mogli odrediti odgovarajuću dozu inzulina i prilagoditi hranu, tjelesnu aktivnost i sve ostalo. Ako nemaju novaca da kupe potrebne trakice za mjerenje, oni to ne mogu napraviti. Federacija daje preko federalnog fonda jedan određeni broj senzora, trakica za mjerenje šećera, ali to nije dovoljno, to je vrlo malo i senzore koje dobivaju nisu kvalitetni.
Djeca koja koriste inzulinske pumpice moraju kupovati setove koji se mijenjaju svako tri dana, a mjesečno izdvajaju za te setove 295 KM. Malo koja plaća može to izdržati.
HNŽ je jedina županija koja na listi ortopedskih pomagala Zavoda zdravstvenog osiguranja nema uključena sva sredstva za pomoć oboljelim od dijabetesa?
U našim županijama, naročito u HNŽ, djeca su zapostavljena i nemaju sve ono što im treba. U Sarajevu ili Banja Luci djeca imaju sve ono što im je potrebno, imaju dovoljan broj senzora za mjerenje šećera tako da kontrole dijabetesa ne ovise o ekonomskoj moći roditelja oboljele djece. Kod nas je problem ta ekonomska situacija, da ljudi ne mogu izdvojiti dovoljno novca za trakice za mjerenje šećera, a to je osnova liječenja. Rađena je nova lista ortopedskih pomagala, po kojoj su čak stavljene i inzulinske pumpice, ali ona nije zaživjela. Djeca koja koriste inzulinske pumpice moraju kupovati setove koji se mijenjaju svako tri dana, a mjesečno izdvajaju za te setove 295 KM. Malo koja plaća može to izdržati. Roditelji moraju raditi dodatne poslove kako bi to osigurali svojoj djeci.
Koliko Zavod ima sluha, te koliko na njih mogu utjecati liječnici ali, u ovom slučaju i sami roditelji?
Mi radimo edukaciju, no sve ovisi koliko su roditelji motivirani da uče i rade, većina njih jeste. Na početku to ide malo teže, jer to suočavanje roditeljima zna predstaviti i psihički problem, no nakon određenog rada s psihologom oni to prihvate. Znam da je kriza, ali apeliram na naše Zavode da se djeci osigura dovoljan broj trakica za mjerenje, bar da dobiju dvije, tri kutije trakica. To je jako važno i na taj način mi ćemo imati zdrave ljude kasnije. Skuplje je liječiti kronične komplikacije bolesti, kao što je dijaliza, sljepoća, infarkt i slično. Također, moj cilj jeste da pokušam ljudima objasniti kako se dijabetes ne događa nekom drugom, nego da je on tu. Svako treće dijete rođeno poslije 2000. godine je kandidat za šećernu bolest. No, ako se pravilno vodi računa o dijabetesu, rade redovne kontrole, ta djeca mogu ispravno živjeti, završiti škole i fakultete i postati uspješni ljudi.
