“Život teče od potoka brže, ne ostavlja ništa nego slike, sjećat će se Lašvanska dolina svoga Pere, FIS-a, harmonike...” Stihovi su to koje je prije nekoliko godina napisao Pero Gudelj, kreator viteškog čuda, osnivač FIS-a u kojem je uposleno oko 3500 ljudi, jedan od najuspješnijih gospodarstvenika u BiH, čovjek koji nas je nakon kratke i teške bolesti jučer napustio u 66. godini života. Preminuo je u bolnici u Zagrebu, piše Večernji list BiH.
Gladni dječak
- Teško smo primili vijest, zatečeni smo svi premda je u posljednje vrijeme bio prilično bolestan. No, opet, nadali smo se da će preživjeti tešku bolest. I sad primam i pozive i poruke, kao i drugi kolege gospodarstvenici, i svi smo s jednom nevjericom ovo doživjeli - kazao je za Večernji list Franjo Rajković, gospodarstvenik, tvorac Udruge gospodarstvenika Vitez, Perin prijatelj. I u njegovu FIS-u šok i nevjerica. Toliko je Pero bio dio njihovih života da je to teško prepričati. - Sjećam se pred blagdane, kad svi imamo i više elana, ali i radujemo se odlasku kući jer Božić dolazi, ulazi Pero u centar s harmonikom i počinje pjevati. Najednom cijeli FIS pjeva, i blagajnice, i skladištari, i kupci. Imao je veliko viteško srce za svoje radnike, ali i druge ljude u potrebi. Pamtit ćemo ga po dobru - priča nam jedan od radnika. A ako se za nekoga može reći da je imao filmski život, onda se to može reći za Peru Gudelja. Rođen je 26. svibnja 1955. godine u selu Gornja Večeraska u Vitezu kao šesto dijete u skromnoj radničkoj obitelji. Od najmanjih nogu shvatio je što je to siromaštvo. - Nije onda bilo auta, autobusa ni kombija, čak ni asfalta. Išao sam i po suncu i po snijegu pješice. A više od toga mučile su me glad i sram. Moji nisu bili imućni, nisu mi mogli dati novac za sendvič, kiflu, ćevap... Majka bi mi zamotala komad pite u novinski papir - govorio je za života Pero o svom teškom djetinjstvu kada se zakleo sebi da će se sa svojom obitelji izvući iz bijede. Već tada imao je taj trgovački, poduzetnički duh. Sakupljao bi orahe oko kuće pa ih stavio u torbu i prodavao djeci u školi za sitan novac kako bi mogao sebi kupiti kiflu. - Tako je počeo proces robne razmjene - kazao je kroz smijeh svojedobno u izjavi za medije. Završio je srednju kemijsku školu, a onda se zaposlio u tvrtki Vitezit te je počeo svirati i harmoniku po zabavama. Za nju je svojedobno kazao da ga jedina nikada nije izdala.
Samouk, bez poznavanja notnih znakova, uveseljavao je ljude, znao kad treba krenuti iz dura i mola, a fis mu je izmijenio život pa je po toj glazbenoj točki nazvao i svoju tvrtku. Harmonika mu se, prema vlastitim riječima, isplatila.
Novi početak
- Puno sam svirao i sam i s prijateljima, sto puta se oznojio pa osušio. Bilo je naporno, ali veselo i unosno - otkrio je. A kako je u Vitezitu najviše posla bilo vikendom, onda je morao birati između harmonike i tvornice, a što je izabrao, možete pretpostaviti. Usput je vozio i taksi pa je dodatno zarađivao svirajući, pjevajući i vozeći. Taj ritam održavao je četiri godine dok nije sakupio novac za svoju prvu veću investiciju koju je nazvao FIS. Bio je to kafić koji radi i danas. Zatim je otvorio i videoteku, pokrenuo televiziju. Potom je došao rat u kojem mu je granatirana kuća, a svojim odašiljačima i opremom pomogao je i HVO-u. Čim je prestao rat, sa svojih 60 zaposlenika iz trgovine, kafića i videoteke vraća se poslu. Kuću je pretvorio u veleprodaju i maloprodaju, uspostavio veze s Italijom odakle je nabavljao robu, a stigao se, kako je sam jednom prilikom otkrio, i oženiti Snježanom u 40. godini života, s njom odgojiti dvije kćeri i sina, a iz ranije veze ima još jednu kćer.
Do 2015. bio je uglavnom samozatajan i uspješan poduzetnik, a, nažalost, zbog pokušaja samoubojstva te godine dospio je na naslovnice. Onda se otkrilo i da je njegov brak propao. Liječnici su davali sve od sebe da mu spase život i to su uspjeli u bolnici u Sarajevu. Uslijedio je novi početak koji je u uvodu bio buran, a poslije je krenuo opet u jednom pravom smislu te je i sam u sutonu života priznao da je sve bilo kako treba. - Unatoč teškim trenucima, moja životna bilanca bila je uspješna. Ostatak života želim provesti sa svojih četvero djece - kazao je tada. Vratio se nakon svega i u poslovnu priču. - Ne radim više da bih stekao jer imam sve, sada radim da bih se zabavio, iskušao nove mogućnosti, ali uvijek oprezno - kazao je u jednom od posljednjih razgovora čovjek za kojeg kažu da je bio jedan od čuvara središnje Bosne. A u posljednje vrijeme okrenuo se Austriji, ulagao u nekretnine u Beču, ali i na moru te je, prema vlastitom priznanju, i sa 65 godina radio po 15 sati dnevno. Opet je to bio onaj stari Pero, u poslu ozbiljan, a u društvu veseo s harmonikom u ruci i pjesmom na usnama.
Hrabro se u posljednje vrijeme nosio i s teškom bolešću, svjestan da se njegov put bliži kraju i da će se, unatoč svemu, Lašvanska dolina, kako stihovi s početka teksta kažu, sjećati svoga Pere, FIS-a, harmonike..., što nam potvrđuje i njegov prijatelj i poduzetnik Franjo Rajković, čijim riječima i završavamo oproštaj od Pere Gudelja. - Jako velike stvari napravio je za pučanstvo središnje Bosne, ali i za BiH i regiju, i to ne treba nikad zaboraviti. Napustio nas je, ali ostat će upamćen kao jako vrijedan i pozitivan čovjek koji je ostavio dubok trag.•
