Nakon što je bivši visoki predstavnik Wolfgang Petritsch izmjenama Ustava Federacije BiH i Republike Srpske iz 2002. godine narušio nacionalni balans te legalizirao majorizaciju Hrvata u oba entiteta, a Srbima i Bošnjacima potvrdio učinkovitu vlast, ova dva entiteta su se počela pretvarati u entitete s dominantnim utjecajem brojnijih naroda. Ta je odluka međunarodne uprave, koja je namjeravala pojednostaviti ova dva entiteta i ‘riješiti’ hrvatsko pitanje trpajući ga pod tepih, ustvari samo učinila da ovo pitanje postane još glasnije. Prije nego što je Petritsch uveo papirnatu konstitutivnost, Hrvati su u federalnoj Vladi imali jedan broj po osam ministara, kao i njihovih zamjenika. Sve odluke donosile su se konsenzusom i bez nadglasavanja. Bez obzira što je postojao svojevrsni nacionalni veto, odluke su se jednostavno donosile jer su se uvažavali interesi dva konstitutivna naroda, ali i područja s kojih dolaze. Nakon Petritschevog, odnosno eksperimenta najutjecajnijeg dijela međunarodne zajednice, odluke se odnose isključivo onako kako to želi bošnjačka većina u Federaciji BiH, odnosno srpska u Republici Srpskoj.

Ne kao Vijeće ministara

Čak su izmjenama reducirane i ovlasti Doma naroda, a proglašavanje bilo kojega pitanja vitalnim nacionalnim interesom od bilo kojeg nacionalnog kluba ne završava u ovome gornjem domu. Znači Dom naroda je izgubio ulogu mogućnosti izglasavanja veta, nego je preispitivanje tih odluka preuzelo Vijeće za vitalni interes Ustavnoga suda Federacije BiH. Unatoč tome što su na početku mandata predstavnicima HSP-a BiH u sporazumu o uspostavi političke platforme, koja je i danas na vlasti, dužnosnici SDP-a i SDA obećali kako će promijeniti Zakon o Vladi kojim bi se uveo mini-veto, to se nije dogodilo. Na posljednjoj sjednici Zastupničkog doma na dnevnome redu našao se prijedlog izmjena koji je u proceduru uputio neovisni izaslanik u Domu naroda Parlamenta FBiH Josip Perić. Taj je prijedlog predvidio da se sve odluke na Vladi Federacije BiH donose kao što je to slučaj u Vijeću ministara BiH. Naime, nijedna odluka u Vijeću ministara nije valjana ako za nju ne glasuje najmanje jedan od trojice ministara iz reda određenog konstitutivnog naroda. Tako bi za svaku odluku ili izmjenu zakona morao glasovati natpolovični broj ministara, te da to uključuje i minimalno trećinu ministara iz jednoga naroda.

Treniranje većine

U ovome slučaju, najmanje dvojica od pet hrvatskih ministara, jedan od trojice Srba, ili pak trojica od osam bošnjačkih članova Vlade Federacije BiH, bi morala podržati neku od vladinih odluka kako bi ona stupila na snagu, ili kao prijedlog bila upućena u parlamentarnu proceduru ako se radi o odlukama koje zahtijevaju i tu potvrdu. Trenutačno ne postoji nikakva mogućnost da se zaustavi bilo koji zakon, ili odluka ako se o tome slože bošnjački ministri i premijer koji je u pravilu Bošnjak. Naime, da svih pet Hrvata bude protiv ili troje Srba, čak i pod uvjetom da to nisu osobe koje u pravilu postavljaju bošnjačke stranke kao svoje podobne kandidate, oni ne mogu poremetiti sadašnji odnos i odluka će imati potrebnu većinu. Identična je situacija i u Republici Srpskoj gdje srpske stranke biraju većinu Hrvata i Bošnjaka. Samo je jedan Hrvat, i to aktualni ministar za pitanja izbjeglica Davor Čordaš, koji se do sada našao na poziciji koju je predložila jedna hrvatska stranka.

Vozači, budite na oprezu: Prevaranti koriste jednostavan, ali kreativan način obmane