Međugorska događanja od samih početaka prate i brojna čudesna ozdravljenja za koja službena medicina nema objašnjenja. Informativnom centru “Mir” prijavljeno je više od šest stotina slučajeva čudesnih ozdravljenja, piše Večernji list.
Crkva na njih gleda s posebnim oprezom, a priložena dokumentacija tek pojačava znatiželju promatrača međugorskih događanja. Ozdravljenja u međugorskoj župi zapravo nitko ne propovijeda ili najavljuje, no tvrdnje o njima proizašle su tijekom ukazanja, blagoslova, predslavljanja misnih slavlja, klanjanja, molitvi, susreta s vidiocima, odlazaka na Brdo ukazanja ili pak na petstotinjak metara visoko brdo Križevac.
Informacije o prijavljenim slučajevima ozdravljenja ljudi iz raznih krajeva svijeta čuvaju se u Informativnom centru “Mir” u Međugorju, uz svu priloženu dokumentaciju, koju potom pregledavaju medicinska i teološka povjerenstva. Među najupečatljivije slučajeve svakako spada nedavno ozdravljenje Talijanke Gigliole Candian (48) iz grada Fosso. Ona je doživjela ozdravljenje u Međugorju tijekom svete mise.
Ozdravila je od multiple skleroze, a po njezinim riječima, za vrijeme slavljenja misnog slavlja u međugorskoj crkvi sv. Jakova. Tada je osjetila toplinu u nogama i uskoro nakon toga sama ustala iz invalidskih kolica i išetala iz crkve. Čudesan obrat u njezinom zdravstvenom stanju dogodio se nakon njezina najnovijeg posjeta Međugorju, u koje je redovito hodočastila. Ozdravljenje je potvrdila i međugorskom vodiču Michaelu Vasilju, s kojim se i fotografirala kraj Gospina kipa u Međugorju. Tada je kazala kako priprema opsežnu dokumentaciju tijeka liječenja, koju će donijeti sa sobom prilikom skorog dolaska u Međugorje.
Nitko ne može točno utvrditi koliko se dogodilo čuda i čudesnih ozdravljenja otkako se prije 37 godina Gospa ukazala djeci na Podbrdu u Bijakovićima, u međugorskoj župi, koje je ubrzo prozvano Brdom ukazanja. Kada svaki prijavljeni slučaj prođe medicinska i teološka povjerenstva, zadnju riječ mora dati Crkva... Događala su se i ozdravljenja, a da bolesnici ovamo nisu dolazili. Njima je netko donio u njihov dom neki blagoslovljeni predmet ili sliku. Među tim brojnim ozdravljenjima neka su temeljito ispitana i znanstveno-teološki obrađena, pa nema nikakva ozbiljna razloga da se sumnja u njihov nadnaravni karakter. U Međugorju se od 1981. godine moglo primijetiti kako Bog djeluje na poseban način, a tome su pokazatelji ispovijedi, obraćenja, tjelesna i duhovna ozdravljenja. Župna crkva sv. Jakova na svim misama redovito je pretijesna, i za župljane kao i za hodočasnike. Posebno mjesto u međugorskom fenomenu zauzimaju duhovna zvanja. Oduvijek se govorilo kako su mnogi svećenici i redovničke osobe dobile poziv u Međugorju, ali nikada nije napravljen neki okvirni popis.
- Prigodom 150. obljetnice smrti svetog arškog župnika Ivana Marije Vianneyja, papa Benedikt XVI. je na svetkovinu Presvetog Srca Isusova 19. lipnja 2009. otvorio svećeničku godinu koja je na poseban način bila posvećena svećenicima, a imala je kao moto: “Vjernost Kristova, vjernost svećenikova”. Te smo godine i mi u Međugorju odlučili dati svoj doprinos, i to prikupljanjem podataka o duhovnim zvanjima koja su “rođena” u Međugorju u posljednjih trideset godina. Tada smo popisali 590 duhovnih zvanja - kazao nam je nekadašnji međugorski franjevac, a sada gvardijan Franjevačkog samostana u Mostaru fra Danko Perutina.
Vidljivo je bilo kako je najveći broj duhovnih zvanja iz Italije i SAD-a. Časne sestre su iz različitih država i kongregacija. Ovo nije konačan popis jer se još uvijek javljaju svećenici, redovnici, časne sestre, đakoni i studenti teologije koji su dobili svoj poziv zahvaljujući Međugorju. Plodovi pastorala u Međugorju su vidljivi. Svrha nadbiskupa Hosera je vidjeti i istražiti pastoralno stanje u međugorskoj župi. Tako je, prema popisu, do 2011. bilo 610 duhovnih zvanja nastalih u Međugorju. Od toga je 139 redovnica. Najviše ih je iz Italije, SAD-a, Njemačke, Irske, Austrije…
Redoviti pastoral, euharistijska slavlja, ispovijedi, križni put, molitve krunice, kateheze... posebnost su Međugorja te međunarodni skupovi poput međunarodnoga seminara za svećenike, za bračne parove. Plodonosan je i međunarodni susret Mladifest koji okuplja i do 50 tisuća mladih iz 70 zemalja. Plodovi pastorala u Međugorju očituju se u duhovnom, karitativnom i humanitarnom pogledu na različite načine. Naprimjer, tu je Majčino selo, koje poput velike obitelji okuplja više zajednica i udruga. Za djecu i mladež tu su Dječje selo, Dječji vrtić Sv. Mala Terezija, zajednica Majka Krispina, Milosrdni Otac, vjersko-humanitarna udruga Međugorje Mir, Majčino selo, likovna kolonija s Galerijom kraljice Katarine, Vrt sv. Franje. Posebna pozornost poklanja se invalidima, hrvatskim braniteljima, članovima Frame. Duhovni plodovi proistekli iz pastoralnog rada u Međugorju raspršeni su diljem svijeta, poput duhovnih zvanja, molitvenih zajednica, tribina, kulturnih događanja, knjiga, filmova… Godine 1996. fra Slavko Barbarić je pokrenuo seminar za duhovnu obnovu svećenika koji se od tada svake godine održava početkom srpnja, a na njemu u prosjeku sudjeluje oko 300 svećenika. Do sada je održano 16 seminara za svećenike. Sudionika je bilo 4474. Do odluke o pokretanju posebnog seminara za svećenike fra Slavko je došao uviđajući da je svećenicima potrebna duhovna obnova.
Duhovna obnova treba svećenika vraćati na izvore njegova svećeničkog poslanja. Fra Slavko je tražio od župljana župe Međugorje da za vrijeme seminara obitelji u župi prime svećenike u svoje kuće, što je značilo da jedna obitelj besplatno ugošćuje jednog svećenika. Ovim je fra Slavko želio povezati obitelji i svećenika. Oni trebaju živjeti jedni za druge i jedni od drugih. Svećenik treba shvatiti da je njegovo poslanje biti pastir, brinuti se za njemu povjerene vjernike, a da bi to mogao, mora posjećivati obitelji i ulaziti u razgovor s njezinim članovima.
S druge strane, ugošćujući svećenika, obitelj ima priliku povjeriti mu se, upoznati ga sa svojim životnim okolnostima, sa svojim radostima i poteškoćama. Idejni začetnik seminara za bračne parove je također fra Slavko Barbaric. Prvi seminar održan je ipak 2001. godine, dakle nakon njegove smrti. Do danas je sudjelovalo 2125 osoba. Fra Slavko je smatrao da obnova obitelji nastaje obnovom najodgovornijih, a to su bračni parovi. Zbog toga je planirao za njih organizirati seminar koji bi se u veljači održavao u Međugorju. Taj prvi seminar fra Slavko, međutim, nije dočekao jer je umro dva i pol mjeseca prije njegova početka. Do sada je bilo 18 susreta za bračne parove.
Od 1988. godine organizira se doček Nove godine u međugorskoj župnoj crkvi. Iz godine u godinu rastao je broj onih koji su na taj način željeli završiti jednu i započeti drugu godinu. Program je započinjao 31. prosinca u 22 sata bdijenjem odnosno klanjanjem. Središnji događaj prema kojemu je usmjeravalo bdijenje bila je sv. misa, s tim da je pretvorba bila točno u pola noći.
Ovakav način dočeka Nove godine bio je alternativni odgovor već uobičajenom dočeku diljem svijeta. Dok su mnogi mladi Novu godinu dočekivali u buci disko-klubova, dotle su mladi u Međugorju staru godinu ispraćali, a novu dočekivali u molitvi, laganoj pjesmi, radosti i unutarnjoj ispunjenosti.
Zajedno s tisućama hodočasnika, od kojih su većina bili mladi, hodnja mira se od 1992. godine održava svake godine 24. lipnja, na blagdan sv. Ivana Krstitelja, odnosno na uočnicu obljetnice Gospinih ukazanja. Za to vrijeme svećenici su nosili Presveti oltarski sakrament , kasnije križ i Gospin kip, a mladi mole i pjevaju. Hodnju mira je pokrenuo Nijemac Hubert Liebherr uz podršku nadbiskupa Frane Franica i fra Leonarda Oreca – fra Slavko je ipak od samog početka pa do svoje smrti bio njezina duša.
O 1. hodnji mira fra Slavko je ostavio kratki zapis: “24. lipnja održana je Hodnja mira i velika skupina hodočasnika, sa sudionicima iz cijelog svijeta i s mnogim domaćima, išla je jedanaest kilometara pješice iz zahvalnosti za jedanaest godina i s molbom za mir”. Nakon 2. hodnje, 25. lipnja 1993., njezini sudionici su uputili apel mira svim svjetskim državnicima. U njemu, među ostalim, stoji napisano: “Mi – ujedinjeni s 20 milijuna hodočasnika iz cijelog svijeta – zahtijevamo da poduzmete sve što je moguće da se ovaj rat zaustavi i da se uspostavi mir na Balkanu koji bi bio utemeljen na pravednosti!”. Znakovita je Hodnja mira. Njezin cilj je Međugorje, centar mira iz kojeg se već trideset godina čuje Gospin poziv na mir. Poruka ove hodnje je da se u Međugorje uvijek treba zaputiti svjesno i pripravno, a najbolje bi bilo hodočastiti pješice u molitvi. Razlog je jasan: lako se dogodi da se u Međugorju živi ili u Međugorje dođe, a da se u duh Međugorja ne uđe. Kada srce nije pripremljeno i nutarnja čula nisu otvorena, tada čovjek prolazi slijep i gluh, gladan i žedan pored izvora mira. Mnogi župljani Međugorja hodočasnike iz svijeta nazivaju “stranci”, a ni sami nisu svjesni da i oni mogu postati stranci u Međugorju u kojemu žive. Zajedno s mladima i za mlade fra Slavko je pokrenuo godišnji međunarodni susret poznat pod imenom Festival mladih odnosno Međunarodni molitveni susret mladih. Prvi je takav susret održan 1989., a na njemu se svake godine u vremenu od 31. srpnja do 6. kolovoza okupi i do 40 tisuća iz mnogih zemalja svijeta. Za vrijeme Festivala mladi zajedno mole, pjevaju, svjedoče o svojoj vjeri, sudjeluju u procesiji i klanjanju, druže se i razgovaraju. Susret završava euharistijskim slavljem na brdu Križevac, za vrijeme izlaska sunca 6. kolovoza, na blagdan Preobraženja Gospodnje- ga. Zašto susret završava upravo na ovaj blagdan, objašnjava sam fra Slavko:
“Blagdan je preobraženja Isusova, i to je zapravo razlog zašto Festival mladih završavamo tog jutra na brdu s molitvom Bogu, da svi mi budemo preobraženi i da onda dođemo kući i dadnemo svjedočanstvo o ljubavi i miru Božjem”. Fra Slavko je Festival mladih zamislio kao izvor na kojem će se mladi obnavljati, osvježavati svoj duh, pročišćavati svoje poglede i nadahnjivati se za nove korake. On je pred njima išao prema izvoru penjući se na Križevac i na Brdo ukazanja, hodeći u procesiji s Presvetim kroz župu Međugorje, klečeći pred Presvetim oltarskim sakramentom, predvodeći molitvu krunice i slušajući u ispovjedaonici njihove poteškoće. Oni su izdržavali sve napore uspona slijedeći ga po kamenitom tlu i sudjelujući u cjelodnevnom programu za vrijeme ljetnih žega. Ponovno otkrivanje hodočašća je jedan od znakova našeg vremena. Hodočašće je slika putujuće Crkve, kao i znak naroda koji je na putu prema Bogu. Hodočasnik koji polazi na duhovni put napušta svakodnevni ambijent i upućuje se na određeno mjesto kako bi se susreo sa živim Isusom koji je put, istina i život. To je cilj hodočašća. Zato je važna priprema hodočasnika prije, za vrijeme, a i poslije hodočašća. Tu odlučujuću ulogu imaju oni koji organiziraju i vode hodočašće.
U župi Međugorje se nakon određenog vremena osjetila potreba organizirane duhovne i intelektualne formacije onih koji dovode hodočasnike, a to su organizatori hodočašća, voditelji centara mira i međugorskih molitvenih i karitativnih skupina. Zamisao o održavanju tih seminara rodila se u srcu fra Leonarda Oreča, već 1989. godine. Razvijao ju je s franjevcima koji su na službi u Međugorju, posebice s fra Ivanom Landekom koji je postao župnik 1991.
Posjećivali su međugorske centre u različitim zemljama želeći ih međusobno povezati, što se najbolje ostvarilo upravo kroz godišnje susrete. Molitveno-obrazovni seminari za formaciju započeli su 1994. godine. Do sada je održano osamnaest takvih seminara s različitim temama koje su bile prikladne za duhovni i intelektualni rast svih onih koji rade u organizaciji hodočašća. Prvih godina susreti su se održavali izvan Međugorja kako bi franjevci na službi u Međugorju i voditelji imali potrebnu sabranost i vrijeme jedni za druge, a sve u nastojanju da njihov zajednički rad u službi hodočasnika bude što plodonosniji. Do sada su bila 24 međunarodna susreta organizatora hodočašća, voditelja centara mira i međugorskih molitvenih i karitativnih skupina.
Klanjanje Presvetom oltarskom sakramentu u župi Međugorje postoji od 1982. godine. Od 15. ožujka 1984. ovaj način molitve uveden je četvrtkom nakon večernje mise za župljane, a s vremenom su se tom terminu pridružili i oni srijedom i subotom. Klanjanje pred križem nastalo je nakon Gospina poziva u poruci od 30. kolovoza 1984., a vrši se petkom nakon večernje mise. Fra Slavko Barbarić sigurno je dao najveći doprinos oblikovanju ovog načina molitve, vrlo prihvaćenog i omiljenog kod hodočasnika. Postoji priličan broj svećenika koji su, inspirirani iskustvom iz Međugorja, uveli klanjanje u svoje župe. Seminare posta i molitve utemeljio je fra Slavko Barbarić, a organizirao ih je većinom u Kući mira (Domus pacis) u Bijakovićima. Počeo je to činiti početkom rata u Hrvatskoj, dakle 1991., a držao ih je sve do pred svoju smrt 2000. godine. Oko 420 seminara održano je od 1991. do 2000. Kući mira.•
