Dok tisuće mladih napuštaju BiH, grafički dizajner Carlos Garca odabrao je putovanje u suprotnom pravcu. Doselio se u BiH, i to doslovno s drugog kraja svijeta.
U Santiagu, glavnom gradu Čilea, zemlje koju zovu Švicarskom Južne Amerike, Carlos je izgradio uspješnu karijeru i skućio se. A onda je sve to ostavio zbog ljubavi. I nije se pokajao.
– O Bosni i Hercegovini nisam znao ništa, osim da je ovdje bio rat. Ali ovo je divna zemlja. Ovdje sam pronašao svoj kutak za sreću. SViđaju mi se ljudi, očarala me njihova srdačnost i dobrota. Priroda je prelijepa, a život opušten i siguran – kaže Carlos za srpskainfo.com.
O svojoj novoj domovini govori s oduševljenjem, istina na španjolskom, uz pomoć svoje najdraže prevoditeljice – supruge Ljiljane Škrbo Garcia.
Ali, i to će, obećava Carlos, „popraviti“. Vrijedno uči jezik i nastoji da steći uvjete za državljanstvo BiH.
Ništa Carlosu i Ljiljani nisu mogli ni otkazani letovi, ni vize, ni tisuće kilometara udaljenosti, pa čak ni korona, koja im je, u nekoliko navrata, postavila baš gadne zamke.
Jer to je ljubav koja ne zna za granice i ne priznaje predrasude. Jedna od onih ljubavnih priča o kojima se pišu romani i snimaju filmovi.
Već više od godinu Banjolučanka Ljiljana, liječnica na Odjelu intenzivne njege u Bolnici Gradiška, i njen suprug Carlos, dizajner porijeklom iz Venezuele, stanovnici su Bosanske Gradiške.
Grad na Savi sa 60.000 stanovnika odabrali su za život. I tu će, kažu, ostati. Lijepo im je i sretni su. Imaju sve.
A upoznali su se 2019. u sasvim drugačijem ambijentu, u Santiago de Chileu, dinamičnoj metropoli s više od pet milijuna stanovnika.
Carlos je ondje završio fakultet i zaposlio se u dizajnerskoj struci. Ljiljana, šarmantna Banjolučanka željna putovanja, s diplomom Medicinskog fakulteta i odličnim znanjem španjolskog, brzo je našla posao na odjelu fizikalne medicine Sveučilišne klinike na Andima.
– U Čile sam došla sa sestrom Danijelom Škrbo. Ona je profesorica talijanskog, španjolskog i srpskog jezika. Oduvijek smo voljele jezike, glazbu, putovanja. Maštale da upoznamo svijet, narode i kulture. Volontirale smo u različitim organizacijama i učile jezike – priča Ljiljana za Srpskainfo.
Sestre iz banjolučkog naselja Ada, koje su osnovnu, srednju školu i fakultete završile u rodnom gradu, tako su stigle čak do Pacifika. Španjolski su, priča Ljiljana, prvo učile gledajući serije, ali su potom svoje znanje usavršile u školi stranih jezika i potvrdile ga diplomama stečenim na Institutu Cervantes u Beogradu.
– Htjela sam vidjeti kako se radi i živi u drugim državama. Prvo mi je želja bila Španjolska, ali zbog birokracije nisam u tome uspjela. Sestra i ja smo, zahvaljujući poznanstvu s dvije obitelji iz Čilea, koje su živjele u Banjoj Luci, stigle u Santiago – prisjeća se Ljiljana.
Mama Stanislava i tata Miroslav podržali su njihov izbor. Brat Dragan je ostao s roditeljima, a Ljiljana i Danijela su u ožujku 2019. godine poletjele u svijet.
– Do Santiago de Chilea smo putovale 14 i pol sati. Tamo su nas dočekali prijatelji. Puno nam je pomogla Čileanka Nikol, s kojom smo se obiteljski družili dok je ona bila službenica u međunarodnim organizacijama u Banjoj Luci– priča Ljiljana.
Kasnije su sestre iznajmile stan u naselju Las Condes, gdje većinom živi srednja klasa.
– Prihvatili su nas kao i sve druge obrazovane Europljanke. Sestri su bile potrebna samo dva tjedna da nađe posao u državnoj Gimnaziji. Imala je i grupu migranata s Haitija koje je učila talijanski jezik. Ja sam, poslije tri mjeseca, dobila posao u Sveučilišnoj klinici – priča Ljiljana.
I u bolnici su je, kao i u novom susjedstvu, lijepo prihvatili, samo im nikako nije bilo jasno odakle je došla.
– Prvo su mislili da sam Francuskinja, nisu mogli ni ime mi izgovoriti, nego su me oslovljavali s Liliana. Onda su nagađali: Srbija, Rusija, Ukrajina, nikako da me smjeste u moju zemlju. Čuli su samo za Jugoslaviju i Novaka Đokovića. Na spominjanje naše zemlje čula sam od Čileanaca samo tri riječi: Sarajevo, Mostar i rat – prepričava Ljiljana.
Nije joj bilo lako objasniti tko je i odakle je, čak ni Carlosu, susjedu kojeg je upoznala dok su kupovali namirnice za zajednički ručak stanara njihove zgrade.
– Svaka zgrada ima svoje dvorište, zajedničku kuhinju, bazene i visoke ograde od 2,5 metra. U kuhinji nedjeljom svatko kuha specijalitete svoje zemlje i naroda, pa se stanari druže uz ručak – objašnjava Ljiljana.
Tako su se za trpezom našli Čileanci s juga, doseljenici iz Venezuele, Bolivije, Argentine, pa Francuzi, Peruanci…
– Tu sam stekla divna prijateljstva, a s Carlosom, koji je stanovao kat niže, i više od toga. Zapravo, obostrane simpatije zatitrale su već pri prvom susretu – otkrila je Ljiljana.
Carlos se sjeća da je na tom prvom, sudbonosnom zajedničkom ručku, Ljiljana pripremala burek, a on arepu: venezuelanske pogačice od posebne vrste brašna, koje se pune kuhanom piletinom i salatom od avokada i majoneze.
U ostatku teksta na poveznici pročitajte kako se ljubav razvila i došla do faze zajedničkog života u BiH.
