Opisati životni put dr. Cirila Zovke nije jednostavan naum ni lagana zadaća. Pola stoljeća i koja godina još zahtijevaju veliku knjigu tvrdih korica i čvrsta poveza. Koliko god knjiga bila velika, ne može obuhvatiti sve ono što je ovaj, po mnogočemu jedinstven čovjek prošao kao emigrant i povratnik, kao gospodarstvenik i znanstvenik. Njegovu životnom putu, kao malo kome drugom, pristaje drevna latinska izreka "Per aspera ad astra" (preko trnja do zvijezda). Zemlje i narodi kojima je posvetio svoje najplodonosnije godine znali su to cijeniti. Sjedimo na terasi jednoga od šest njegovih dubrovačkih hotela. Ispred nas se, kao zvijezde na nebu, rasuli mali, zagrljeni dubrovački Elafitski otoci.
Nazdravljamo i ugodno razgovaramo.
Roditi se na koncu Drugoga svjetskog rata u poraženoj i poniženoj zapadnoj Hercegovini nije bio privilegij. Podizati se i odrastati nije bila lagana putanja. Za uspjehe trebala je dodatna količina pameti, energije i htijenja. Čitateljima našeg lista bilo bi zanimljivo čuti vaša sjećanja na godine odrastanja i osnovnog školovanja. Kako je to bilo u rodnim Vinjanima i posuškoj općini?
- Motika umara, struja ubija, a politika zatvara - u šali govori moj sugovornik, a potom mudrim pogledom savjetuje da čist um i snažna volja stvaraju bolju budućnost. - Cijeli je moj život popločan iskušenjima i teškim trenucima. Knjiga je napisana. I film bi se mogao snimiti. Uzbudljivih scena je napretek.
Prvi iskorak bio je dolazak u Mostar i početak srednjoškolskog obrazovanja. Vaše Posušje i moj Čitluk bili su na margini novoga društvenog poretka. Živjeli su s hipotekom neprijateljskog kraja. Naše poznanstvo i kolegijalnost prerasli su u prijateljstvo dostojno poštovanja.
- Davnih šezdesetih godina prošloga stoljeća ostavio sam rodno Posušje, blizak i drag mi grad Mostar, odradio godinu jablaničke stipendije i pokucao na vrata Toronta, potpuno nepoznata svijeta. Dodatna nevolja bilo je skromno znanje engleskog jezika. Nije, zaista nije bilo lako…
Na kraju vašega srednjoškolskog obrazovanja zapadnu Hercegovinu zahvatio je virus gastarbajterstva. Ljudi su ostavljali obitelji i odlazili na tzv. privremeni rad u zemlje zapadne Europe, najčešće i najviše u Njemačku. Vaša "cesta spasa" vodila je u drugome smjeru.
- Nikom nisam govorio o svome zanosu i planovima. Majci nisam želio nanijeti dodatnu bol. Odslužio sam vojni rok u Beogradu, stipendiju odradio u Jablanici i našao se u Austriji. Sa svojom djevojkom Milom položio sam prisegu vjernosti i otisnuo se na pučinu bjelosvjetske neizvjesnosti.
Dolazak u Kanadu, na drugo govorno područje, bez osiguranog radnog mjesta i novca za golo preživljavanje, izaziva, vjerujem, neugodna sjećanja. Kako su protekle vaše prve kanadske godine? Gdje ste počeli raditi, kada ste naučili jezik i kako se u vašoj viziji otvarao novi, daleki i nepoznati svijet?
- Kada sam u Beču dobio useljeničku vizu za daleku Kanadu, mojoj sreći nije bilo kraja. Našao sam se u velikom industrijskom središtu. Dočekao me jedan čovjek zadužen za useljenike i upitao me koliko novca imam. Kada je čuo da imam samo 50 dolara, poslao me u neki motel za beskućnike. Da sam u tom času imao barem pet stotina dolara, najvjerojatnije bih se kući vratio.
S vremenom došla je obitelj. Djeca su se počela rađati i na svijet dolaziti. Nije bilo jednostavno predano raditi i studirati na jednome od najzahtjevnijih fakulteta. Vaša supruga posvetila se djeci i obitelji.
- Sa suprugom Milom, odanom ženom i brižnom majkom, dobio sam i odgojio petero djece. Danas su to odrasli i redom uspješni ljudi. Nije bilo jednostavno raditi dan i noć, podizati brojnu obitelj i stvarati njihovu budućnost. Nije lako plivati virovima surovih kapitalističkih brzaca. Uza sve to posvetiti se znanosti pa na silno zahtjevnom učilištu steći titulu magistra i na koncu dobiti najzvučniju titulu, onu doktora znanosti.
Možete li, u najkraćim crtama, prikazati prve poslovne uspjehe, one koji su navješćivali mirnije dane i komforniji način života? Dosegnuli ste razinu najuspješnijeg kanadskog poduzetnika. Stiglo je i najviše državno priznanje. Gospodine doktore, kako – per aspera ad astra?
- Put do tog priznanja nije bio lagan. Upoznao sam ljude čiji poslovni korijeni vode do pradjedova. Njihov početni kapital mjerio se stotinama milijuna dolara, značajnim poznanstvima i privilegijima koji, neminovno, idu ruku pod ruku. No, najveće državno priznanje s pozlatom za doprinos razvitku moje nove domovine Kanade donijelo je ozbiljan vjetar u leđa. To je kruna moje inozemne poslovne i znanstvene karijere.
Devedesete godine prošloga stoljeća vašem obiteljskom i poslovnom životu donijele su teške, pa gotovo i nevjerojatne odluke. Na vrata Republike Hrvatske zapuhali su kancerogeni, ratni vjetrovi s istoka. Unatoč svemu, vi se obiteljski i poslovno vraćate prema svome ishodištu. Što su govorili supruga, djeca i najbliži prijatelji?
- Domovinu sam nosio u srcu i sanjao povratak u svoj kraj, među svoj narod. Bogato poslovno i znanstveno iskustvo želio sam vratiti onima kojima rođenjem pripadam. Nažalost, svjedok sam i velikog razočaranja. Davne 1945. godine komunistička je vlast nečije pretvorila u ničije, a aktualna hrvatska – ničije u svoje privatno. Uz to, otvorila su se vrata zapadne Europe. Prijeti nam još veća demografska kriza.
Vaš poslovni i graditeljski duh bio je pravi bljesak i ohrabrenje da se ni u najtežim trenucima ne treba prepustiti nevremenu koje je prijetilo. Importanne centar, pa poslije neboder na Iblerovu trgu - svjedočanstvo su vašeg genijalnog poslovnog duha i kreacije.
- Unatoč ratu koji je pokucao na vrata moje prve i druge domovine, ni jednog časa nisam dvojio da na ovaj i svaki drugi način moram biti na njezinu braniku. Počeo sam investirati u Zagrebu i tako pozivati ostale iseljenike da mi se pridruže. Ponosan sam na neprijepornu činjenicu da je to bio prvi iseljenički poslovni pothvat.
Pričali ste da ste obišli cijeli planet i odlučili da će vaš daljnji poslovni iskorak biti: grad Dubrovnik i bliža lokacija na Babinu kuku. Sigurno je da početak nije bio lagan. Teška je birokratska vlast! Njezina praksa nije bila vaša poslovna politika.
- U ratnim okolnostima nije bilo jednostavno donijeti konačnu odluku. Na koncu odlučili su čestito hercegovačko srce i ljubav prema domovini. Obišao sam Dubrovnik, nekoliko dana prespavao i odlučio graditi i investirati u najljepšem dijelu svijeta. Ja tako mislim i tako osjećam.
Jedan do drugog, počevši od hotela Meteor do raskošne obiteljske vile Elita, vaših šest hotela, svaki s pet prestižnih zvjezdica, poput najljepše biserne ogrlice zagrlilo je Babin kuk, grad Dubrovnik i hrvatsku turističku ponudu u cjelini. Kad putnik namjernik i turist prošeće, mora se upitati, baš onako kako se Mladen Delić, slavni sportski komentator, pitao: "Ljudi moji, je li ovo moguće!?"
- Svoje stručno znanje i poslovno umijeće prenio sam i investirao u razvitak moje domovine. Moja obitelj predano radi i uspješno posluje. Moja nekadašnja druga domovina, Kanada, znala je to cijeniti.
Kao uspješan Posušak i Hercegovac željeli ste svoj kapital i svoje bogato poslovno znanje prenijeti na prostore Bosne i Hercegovine. Spotaknuli ste se u Mostaru, Sarajevu i Bihaću.
- U Mostaru sam želio kupiti devastirani hotel Neretva i pretvoriti ga u hotel s pet zvjezdica. Želio sam da ponovno zasja kao u dane otvaranja i dočeka cara Franje Josipa. Želio sam i njegovu okolicu i šetnicu oblikovati onako kako izgledaju središnje bečke ulice i trgovi. Nije bilo sreće. Lokalna politika zatvorila je vrata ozbiljnoj investiciji i otvaranju većega broja radnih mjesta.
I Sarajevo, glavni grad Bosne i Hercegovine, bilo je u sferi vaših poslovnih planova. Ni tamo niste uspjeli.
- U glavnome gradu moje rodne domovine također sam želio ozbiljnije investirati. Ni tu nije bilo sreće. Nekim ljudima, nažalost, onima koji odlučuju i brinu se o razvitku zemlje, zasmetao je kapital iz susjedstva. Bio im je bliži onaj, debelo sumnjiv, iz dalekih arapskih, muslimanskih zemalja.
U gradu Bihaću planirali ste realizirati veliki poslovno-turistički kompleks. Kupili ste građevinsko zemljište, pripremili projektnu dokumentaciju, platili komunalne pristojbe, u sve ste investirali nekoliko milijuna maraka i na koncu - odustali. Od vas se zahtijevalo nešto što je nespojivo s vašim poslovnim moralom. Našim ljudima bilo bi poučno čuti o kakvim se investicijskim nevoljama radilo.
- Bihać je blizu Zagreba i s tom destinacijom nije teško komunicirati. Želio sam sagraditi velebne objekte s mnogo različitih sadržaja. Želio sam se u neku ruku odužiti mojoj rodnoj domovini. Kupio sam građevinsku parcelu, pripremio projektnu dokumentaciju i uplatio komunalne pristojbe. Platio sam nekoliko milijuna maraka. Suradnju sam prekinuo u času kada su od mene, nažalost, političke osobe zatražile nešto što je s mojim poslovnim moralom nespojivo. To je bio pokop mojih investicijskih planova. Tako su se Mostar, Sarajevo i Bihać sunovratili u mojim poslovnim planovima. Nisam ja naivan da po svijetu tražim zemlju ili veću varoš u kojima nema mržnje i zavisti, ali ovo što se događa u rodnome kraju previše je. Konačno, uvijek treba imati na umu i znati da smo mi mali narod nad kojim veliki vrebaju i čekaju trenutak uhvatiti svoj zalogaj. Tko ne bi želio osvanuti na prekrasnoj jadranskoj obali ili udahnuti zrak na Vlašiću i Jahorini? To nam povijest naša svjedoči…
Ima li kraja vašim poslovnim planovima? Što namjeravate raditi u ovim zrelim životnim i poslovnim godinama?
- Trenutačno radim na velikom projektu u Torontu. Planiram sagraditi dva poslovna nebodera i hotel s velikim kongresnim centrom.
U Splitu sam od tenisača Gorana Ivaniševića kupio parcelu od oko 40 tisuća četvornih metara, baš uz prelijepo more, između Žnjana i Duilova. Na toj lokaciji pripremam gradnju hotelskog kompleksa sa sedam stotina soba i pratećim sadržajima.
U Zagrebu ste sagradili grandiozne objekte Importanne i Galeriju, u Dubrovniku šest luksuznih hotela s pet zvjezdica i božanstvenu vilu Elite. U Splitu pripremate gradnju hotelskog kompleksa sa sedam stotina soba, u Torontu dva velika nebodera s hotelom i pratećim sadržajima. Kako ovo, doktore, može svugdje osim u rodnoj Hercegovini i susjednoj Bosni - u Mostaru, Sarajevu i Bihaću?
- Koliko znam, i vi se krećete u tim društvima, posebno kada im zatreba dobra odvjetnička pomoć. Možete njih upitati.
Znam da u svakoj prigodi pomažete rodnom kraju, prije svega Posušju i Mostaru. U Matici hrvatskoj Mostar silno smo zahvalni na godinama potpore i pomoći.
- U svakoj prigodi i na svaki način nastojim pomoći kulturnom i duhovnom razvitku moje rodne Hercegovine. Davno je fra Didak Buntić, legendarni svećenik franjevačkoga reda, govorio: "Nigdje na svijetu nećete naći radinijeg, kršnijeg i vrednijeg čovjeka od našeg Hercegovca." To je svijet kojem nedostaje samo ozbiljan državni okvir. Ponosan sam na Povelju zahvalnosti koju mi je dodijelila Matica hrvatska Mostar. Jednako tako i na priznanje koje mi je dodijelio Večernji list.
Na koncu, kao znanstvenik i gospodarstvenik prvoga reda, kako vidite prilike u Bosni i Hercegovini, a potom i u Republici Hrvatskoj? Na jednome kraju - nikako do političkog dogovora, a na drugoj se strani sve sustavno razgrađuje, sve što je u krvavom ratu ostvareno.
- Tako je uvijek u kolonijalnim ili polukolonijalnim zemljama. Moj zemljak, fra Grga Martić, slavni svećenik franjevačkog reda, pjevao je ovako: "Jao zemlji bez ljubavi bratske, a i Bosni bez zemlje Hrvatske." Bosni i Hercegovini potreban je mir i sklad nacionalnih zajednica, a Republici Hrvatskoj gram pameti u stranačkim podjelama i odnosima.
Dobitnik ste najvećih kanadskih priznanja i zlatnih ogrlica. Dr. Franjo Tuđman odlikovao vas je ordenom Red Danice hrvatske s imenom Blaža Lorkovića. Kakav je odnos prostora na kojem ste podigli svoj poslovni imperij?
- Iza mene su ostale godine poslovnih rezultata i ponašanja ljudi u različitim prigodama. Sve razumijem i ne obraćam previše pozornost. Ipak, odnos Grada Dubrovnika ne mogu razumjeti. Davno sam naučio i upamtio latinsku sentenciju: Sursum corda (glavu gore). Golfersku palicu u ruke i s jednoga na drugi prestižni golferski turnir. Kako god, opet i svaki put najdraži su mi domaći, vinjanski golferski susreti.
Na koncu razgovora prisjetio sam se jedne misli našeg nobelovca Ive Andrića: "Svaka smrt je prerana kada je u pitanju čovjek kao što je bio on – Ruđer Josip Bošković". Eto, tako mislim i ja kada je u pitanju život mog sugovornika, poslovne, znanstvene, ljudske i domoljubne gromade, dr. Cirila Zovke.•
