Vodeći hrvatski i bošnjački političari Dragan Čović i Bakir Izetbegović, uz posredovanje američke i europske administracije, postigli su dogovor o pokušaju razrješavanja ključnih prijepora koji opterećuju njihove, ali i odnose dvaju naroda, što bi moglo predstavljati najznačajniji iskorak otkako je okončan rat i uspostavljena najprije Federacija BiH, a zatim i daytonska BiH, piše Večernji list BiH.
Odnosi Bošnjaka i Hrvata varirali su praktički već od 1991. godine i različitih gledanja na ustroj zemlje. Njihove razlike išle su toliko daleko da je u jednome trenutku bilo upitno hoće li se BiH uopće osamostaliti, no “zajednički” neprijatelj, ta agresija koja se događala u Hrvatskoj, natjerala ih je u zagrljaj, pa čak i vezivanje zastava. Rat je donio potpuni zaokret, od partnera postali su zaraćene strane, a završetak rata ponovno ih je spojio u borbi protiv srpske strane. Ti odnosi bili su stabilni sve do 2000. godine kada je međunarodna zajednica nastojala “popraviti” poziciju Bošnjaka omogućavajući im dominaciju nad Hrvatima te donoseći niz propisa, čime se slabila uloga manje brojnijeg naroda. Sve to rezultiralo je time da su Bošnjaci Hrvatima u tri navrata nametnuli člana Predsjedništva i u dva navrata izvršnu vlast u entitetu Federaciji BiH te jednom i u državnom Vijeću ministara.
Mostar, Dom naroda...
Stvari su se dodatno počele pogoršavati nakon što su 2016. objavljeni rezultati popisa pučanstva koji su pokazali da Bošnjaci čine više od 50 posto pučanstva. To je dodatno povećalo apetite bošnjačkih stranaka. Ključni pak argument za odobravanje provođenja ovoga političkog nasilja nad jednim narodom pronađen je u presudi koja je izrečena protiv šestorice dužnosnika Herceg Bosne. Od tada “partnerstvo” između vodećih bošnjačkih i hrvatskih stranaka svodi se na podvale, nastavak pokušaja ostvarivanja dominacije i nesporazuma. Čak je i posljednja afera s nabavom respiratora djelomično rezultat upravo takvih odnosa. Vrhunac nepovjerenja i preglasavanja bio je izbor članova Središnjeg izbornog povjerenstva (SIP) BiH uz preglasavanje Hrvata, čak i kada je biran hrvatski predstavnik u ovoj instituciji. Posljednji dogovori, koji još uvijek nisu konkretizirani kroz izmjene zakona ili pak Ustava, bitan su napredak u odnosima i imaju potencijal potpuno zacijeliti nepovjerenje koje se godinama stvara. Ponajprije se to odnosi na rješavanje prijepora u Mostaru oko osjećaja Bošnjaka da bi mogli biti preglasani te da traže i dodatne mehanizme zaštite koje im je već omogućio Statut Grada Mostara. S druge pak strane, slične frustracije imaju Hrvati na entitetskoj, odnosno državnoj razini vlasti zbog bošnjačkog preglasavanja. U biti, radi se o sukobima koncepata većinske demokracije i narodnoga predstavljanja, odnosno u pronalasku modaliteta koji bi omogućio da Bošnjaci i Hrvati budu zadovoljni, uz inzistiranje bošnjačke strane da dio kolača u vlasti pripadne i predstavnicima manjina, kojima se vrlo vješto godinama manipulira i koje se zlorabi.
EU i NATO
Postizanje sveobuhvatnog dogovora imalo bi koristi za sve strane, a posebice za popravljanje odnosa Hrvata i Bošnjaka te ostvarivanje njihovih unutarnjih, ali i vanjskopolitičkih ciljeva, koji su identični. Najprije se to odnosi na eliminiranje strahova kojima su se često poticale predrasude prema drugoj strani. Bilo da se radi o prijetnjama kako Hrvati rade na podjeli Bosne i Hercegovine, da su prezastupljeni u institucijama i u biti mrze Bosnu i Hercegovinu, do pak osjećaja Hrvata kako se bošnjačka strana prema njima ponaša kao Beograd prema drugim narodima u bivšoj Jugoslaviji. Pa ipak, obje strane, manje ili više iskreno, imaju visoko postavljene ciljeve koji se tiču približavanja članstvu u Europskoj uniji i NATO-u. Hrvati ponajprije jer je tamo i Hrvatska te što imaju osjećaj kako su sada iza željezne zavjese, dok je pak Bošnjacima bitna ta NATO poveznica s Turskom, ali i EU-om. •
