Bit će to prigoda da se obnove lijepe uspomene iz ove župe koja je nekada bila središte srednjovjekovne župe Žabsko (Yabsko) koja je teritorijalno pripadala Humskoj zemlji. Ovoj je župi pripadalo dvadesetak župa koje danas samostalno djeluju. Još živi naraštaji dobro se sjećaju dobrog župnika don Đure Kulaša koji je u Gradcu župnikovao od 1948. do 1970. i od 1971. do 1980. U početku je župu obilazio pješice ili na konju.
Teška i olovna su to vremena bila, ali se tada vjera najbolje živjela i očuvala. Sredinom 19. stoljeća ovu župu su posluživali misionari isusovci. Oni su otvorili školu za sjemeništarce. Zabilježeni su i slučajevi egzorcizma koje su obavljali oci isusovci. Nekoliko su puta župu pustošili i palili Turci kada se cijeli narod selio na dalmatinska područja. Iz toga vremena potječe priča o čudotvornoj slici Majke Božje Gradačke. Ta slika je čudom dospjela iz Gradca na brdo Grad u Slivnu koje se vidi s Jadranske magistrale blizu Neuma. Slika je tako bila čuvana od turskih osvajača.
Dva puta su sliku Gračani u procesiji vraćali u Gradac, a onda je trajno ostala na brdu Grad, gdje je poslije sagrađena kapela pa crkva posvećena Velikoj Gospi. Tako Gospa na najbolji način povezuje hrvatski narod s obiju strana državne granice. O tim vezama znanstveno najbolje svjedoči dobar poznavatelj ovdašnjih prilika dr. sc. Domagoj Vidović koji radi u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje u Zagrebu. Domagoj je jezikoslovac i onomastičar. Voditelj je ispostave Instituta u Metkoviću. Naslov njegove doktorske disertacije glasi "Antroponimija i toponimija Zažablja". A o biskupu Ranku Vidoviću pisati nam je ne samo što će predslaviti sv. misu u Gradcu nego i što je doživio čudesno ozdravljenje po zagovoru Gradačke Gospe. Govorimo Gradačke, a Gospa je samo jedna za sva vremena.
Ovdje je u pitanju velika vjera koja nadmašuje gorušičino zrno. Mons. Ranko Vidović rođen je 6. svibnja 1961. u Vidonjama od roditelja Gabrijela i majke Anđe (rođ. Ćerlek), treće je dijete od njih jedanaestero. Za hvarskog biskupa zaređen je 22. svibnja 2021. U intervjuu za Glas Koncila koji je s njime vodio Vlado Čutura 27. svibnja 2021., među ostalim, prvi put javno iznosi svjedočanstvo koje prenosimo. Novinar: - Vaša pokojna majka Anđa zavjetovala vas je Gospi i dogodilo se čudo jer ste preživjeli tri teške operacije kad ste bili otpisani. Kako je to izgledalo?. Biskup: - Moja pokojna majka Anđa zavjetovala me Gospi jer sam bio boležljiv u ranoj mladosti i uvjeren sam da me je spasio Gospin zagovor jer su ona i Bog imali i imaju neke naume sa mnom, a ja ih kao svećenik bespogovorno prihvaćam.
Svoje svjedočanstvo iznosim prvi put u javnost. Pokojna moja majka vjerovala je da će me Gospa izvući. Tako smo ona i ja hodočastili u župu Uznesenja Blažene Djevice Marije koja se nalazi u Gradcu u Hercegovini. Krenuli smo u zoru, lutali zaraslim putovima, ali majka je imala cilj - Gospa. Ja sam bio tada na umoru i nisam više imao snage, jedva sam hodao. Majka je išla bosih nogu ispred mene, a ja sam išao za njom, onako teturajući, jedva sam se vukao jer su me bili liječnici već otpisali. Išli smo zaraslim putovima, a preko drača i trnja ja bih joj postavio svoju nogu da zgazi na nju i da može prijeći ubode drača i trnja. Zalutali smo preko tuđih ograda.
To me podsjeća na četvrtu postaju križnog puta kad se susreću Majka i Sin. Došli smo tamo i zakasnili više od dva sata, dakle narod se već razišao, misa je bila završila, a crkva je bila otvorena. Kad smo stigli, legao sam u zadnju klupu jer više se nisam mogao kretati. Premda sam imao 14 godina, imao sam samo 28 kilograma jer sam imao čireve u trbušnoj šupljini. Majka je činila sve da me spasi. Kad smo došli u crkvu, majka je otišla do Gospina kipa, a ja sam ležao u zadnjoj klupi i čekao zadnje izdahe ovozemaljskog života. Pokojna majka je bosa, iza nje je desetak sati hodočašća, otišla je sama do Gospina kipa, do oltara, jer ja nisam mogao dalje. Ležao sam nepomično u zadnjoj klupi i čekao da predam Bogu dušu.
Nakon nekoga vremena majka se vratila s osmijehom i rekla mi: - Ne boj se, sinko, bit će sve dobro! Na povratku mi je posvjedočila: kad je molila i dodirnula Gospin kip, ruka joj se doslovce oduzela, utrnula. Osjetila je Gospin znak da će sve biti dobro… Dok o ovome pišem, duhom sam u podnožju Gospina kipa i redam ove stihove...
