Presuda Suda za ljudska prava u Strasbourgu, kojom se Slovenija i Srbija obvezuju deviznim štedišama u BiH vratiti sav novac koje su štedjeli u Ljubljanskoj i Invest banci, s velikom radošću, ali i nevjericom, dočekana je i u domu obitelji Delić u Mostaru. Skoro dvadeset godina Šaban i Adila Delić su u Francuskoj radili i po tri posla dnevno kako bi uštedjeli novac za kuću u Mostaru. Svu ušteđevinu polagali su na račun Ljubljanske banke jer im je, kako kažu, tada djelovala sigurno, a i novac na tim računima im nije bio dostupan u Francuskoj da ga ne mogu trošiti.
Kamate upisivali do 1998.
Posljednju uplatu Adila je izvršila 28. kolovoza 1991. godine kada im je tadašnji direktor u Mostaru osobno jamčio da je njihov novac siguran, a Ljubljanska banka stabilna. Samo nekoliko mjeseci iza tog čvrstog obećanja ostali su bez svega. Novac je, istina, na papirima postojao i danas postoji, posljednja kamata uredno im je upisana u knjižicu 23. ožujka 1998, ali nijednom u protekle 23 godine s tih računa nisu uspjeli dignuti nijednu marku svoje teškim radom stečene imovine. “Ne možete ni zamisliti kako je to kad 20 godina radite i odričete se svega kako bi stekli ušteđevinu koju smo planirali uložiti tu u Mostaru, a onda preko noći ostanete bez svega. Kuća koju smo sagradili u Mostaru u ratu je srušena, novac nam je bio blokiran na računima. Sve je preko noći nestalo, sav rad i trud. Ipak nikad nisam odustala, vratili smo se u Francusku, ja sam nastavila raditi, a suprug je imao operaciju kralješnice”, priča Adila koja kaže kako nikada nije htjela odustati od te štednje, ili ju prodati nekome za mali novac. “Znala sam da će pravda kad-tad biti zadovoljena i da ćemo dobiti svoj novac. Da to nismo doživjeli mi, doživjela bi naša djeca”, kaže Adila. Njen suprug Šaban kaže kako je devedesetih godina išao i u Sloveniju u sjedište Ljubljanske banke gdje mu je rečeno kako je sve u redu i da je novac privremeno u zastoju zbog svih ratnih događaja na ovim prostorima, ali da će ga dobiti.
Zahvala Udruženju
“Kada je tek Slovenija krenula u rat, ja sam imao sina u vojsci u Ljubljani i uspio sam ga odatle izvući, a novac još nisam. Tada, kad sam išao po sina, sam svratio i u Ljubljansku banku po savjet, oni su mi rekli da ne brinem, da oni jamče taj novac”, kaže Šaban. On, također, kaže kako je sve ove godine vjerovao u pravdu i da će se novac štedišama iz BiH vratiti. “Ja sam se nadao jer mislim da nešto što su ljudi zaradili teškim radom i znojem ne može tek tako nestati. Ne bi postojalo svijeta da to nije tako”, ističe Šaban. Ipak, dodaje kako mu je žao svih onih koji nisu dočekali svoj novac. “Mnogo je onih koji su umrli u siromaštvu, mukama bolesti, taj novac ih je možda mogao spasiti, a netko ga je samo tako uzeo”, kaže Šaban. Adila je također ogorčena ponašanjem Ljubljanske banke prema građanima u BiH, te ističe kako nikada više ne bi bila njihov štediša. “Loše se ponijela ta Ljubljanska banka prema građanima BiH. Da je naša državna banka, mi bismo razumjeli da se toliko oteglo, ali oni nisu bili toliko u ratu, a tako su nas zavukli, nikada više ne bih bila štediša kod njih”, tvrdi Adila.
Djeci koja žive i rade u Francuskoj Adila i Šaban još ništa nisu govorili jer, kako kažu, previše su godina čekali na sve to, te i uz sva jamstva još uvijek imaju sumnje da može doći do komplikacija. Ipak, ističu kako žele zahvaliti Udruženju za povrat stare devizne štednje BiH i dijaspore koji su napravili najveći korak te se založili za tisuće onih kojima je nanesena nepravda.
