Bosna i Hercegovina je stalno u ‘povijesnom’ vremenu, živeći uglavnom u prošlosti, premalo okrenuta ka budućnosti. Kao proročanski važne stoga odzvanjaju poruke vrhbosanskog nadbiskupa kardinala Vinka Puljića ususret najvećem katoličkom blagdanu Uskrsu, upućene vjernicima, da umjesto u sedativima mir traže u Isusu Kristu, da u vlastitom životu i u narodnoj zajednici ne treba kukati, nego tražiti rješenja za probleme. Kardinal u intervjuu za Večernji list BiH upozorava i na problem odlaska ljudi, sebičnosti vlasti i poslodavaca, ali i odgovornosti pojedinih ljudi u Crkvi koji su zbog bliskosti s vlastima zanemarili vlastiti vjernički puk. Upućuje i na dvoličnost međunarodne zajednice kojoj je BiH poligon za potkusurivanje.
• ‘Ne bojte se’ - koliko je ova poruka, apel važna danas, jesmo li hrabri hoditi u život, mijenjati svijet nabolje?
Isusova Riječ uvijek ima snagu i ona nadilazi vrijeme. Važno je da čovjek koji se nosi sa izazovima života znade naći izvor utjehe i snage u Božjoj riječi. Kamo sreće da se češće hranimo Božjom riječju, imali bismo više i nade i snage u hodu u našoj svagdašnjici. Zato je važno čuti Isusa srcem, pa bismo manje kukali, a hrabrije se suočavali s izazovima. Manje bi nam trebalo sedativa za smirenje jer bismo u Kristu našli svoj mir.
• U kakvom ozračju bh. katolici dočekuju ovaj najveći blagdan Uskrsa?
Kako ste rekli da je Uskrs najveći blagdan, jer je Krist svojom mukom, smrću i uskrsnućem pobijedio zlo, to je najvažnije ozračje za nas kršćane. Vjeru u Uskrslog Krista valja unijeti u svaku našu situaciju koju proživljavamo. Ta vjera je oslonac iz čega crpimo snagu za ustrajnost u dobru, za vjernost i poštenje u radu, za svjedočenje nade, unatoč svim mučnim stanjima koja proživljavamo. Ne smijemo se prepustiti kukanju i samo okrivljivati druge, nego trebamo uzeti sudbinu u svoje ruke i ostvarivati je iz vjere.
• Kako gledate na inicijativu za zajedničkom proslavom Uskrsa, jesmo li daleko od takve stvarnosti?
To je divna ideja, samo će trebati dosta vremena da svi shvatimo vrijednost slavlja Uskrslog Krista zajednički. Ova podijeljenost je sablazan onima koji traže Krista. Međutim, ne treba od toga pitanja stvarati ponovno napetost, nego graditi snagu vjere iz čega će se doći i do toga da na isti datum slavimo isto otajstvo. Slavlje ne ovisi o datumu nego o sadržaju slavlja.
• Križ i uskrsnuće se u Katoličkoj crkvi tumači velikom pobjedom, oslobađanjem... Je li ta ideja danas potrošena, izgubljena u silini ratova, ubijanja, terorizmu, uništavanju mladih života pobačajem...?
Ta stvarnost, a ne ideja, nije i neće biti potrošena, ali ovisi o čovjeku koliko će usvojiti tu stvarnost i ugraditi je u svoje uvjerenje i ravnanje. Rekao bih da se sve te pojave događaju, jer smo Boga i Božje zapovjedi, kao i ponuđene milosti, odgurnuli iz svagdanjeg života. Kada god to činimo, tada je čovjek ugrožen, iako to proglašava slobodom, u biti je to ropstvo. Mi postajemo robovi svojih proizvoda, umjesto da nam to služi kako bismo se ostvarili kao ljudi u suradnji s Bogom.
• Ne tako davno bili smo svjedoci granatiranja, ratnog uništavanja, a danas smo opet izloženi bombardiranju - surove medijske stvarnosti, ima se dojam kao da pobjeđuju sile mraka, a ne svjetlosti. Koliko je Uskrs opomena i povratak u realnost da to nije slučaj?
Duh liberalizma i relativizma izgurao je iz javnosti kršćanska načela i uime slobode i koristoljublja ugrožen je čovjek u svom dostojanstvu i temeljnim ljudskim pravima i slobodama. Zločinom se ne liječi zločin, nepravdom se ne ispravlja nepravda. Ratom se ne gradi mir. Svaki rat je ostavio tolike mrtve, ranjene i prognane, tužne, osakaćene, itd. Nažalost, iskusili smo u ratu kako su mediji služili širenju mržnje, a bez mržnje nema pravog rata. Uskrsli Krist je donio mir, darovao je mir u duši dajući ovlast apostolima opraštati grijehe. Gdje grijeh vlada, tamo je nemir. Dokle god se čovjek ne prihvati u svojoj grešnosti i pristupi Uskrslom koji oprašta i obdaruje svojim milosrđem, teško će se nadvladavati ova sumorna situacija kako lokalno, tako i globalno.
• Veliki broj mladih ljudi odlazi iz BiH, Hrvatske, a među njima i Hrvata katolika. Nedavno sam pročitao jedan kritički komentar iz Crkve prema Crkvi, da nije učinila dovoljno kako bi vlasti pozvala na odgovornost savjesti i da sada prijeti opasnost da betonske crkvene građevine koje im je ta vlast pomogla izgraditi zjape prazne?!
Na ovo pitanje nije jednostavno odgovoriti jer je stanje složeno. Prvo ćemo početi od obitelji. Nije se odgajalo za život nego za uživanje. I čim se ne može više trošiti i uživati, onda se okreće ka bijegu i traženje lagodnog života. Nažalost, državnici i politika su se previše zaokupirali svojim interesima te je stranka postala važnija od naroda. Nije se stvarala strategija razvoja i zaposlenja. Pogotovo se nije ulagalo tamo gdje se neće dobiti glasove ili gdje žive oni koji nisu uz one koji su na vlasti. Ljudi razočarani tom nebrigom bježe. Kada kažemo Crkva, ne možemo svakog svećenika identificirati da je on Crkva nego dio Crkve. Istina je da su se brojni svećenici radije dali na izgradnju objekata, nego na pastoral i rad s ljudima. U tome su im pomagali i oni koji su lovili glasove ili prali novac. Treba biti korektan da Crkva ne može nositi odgovornost države i njezinih struktura, ali može poduprijeti razne programe za opće dobro i opstanak ljudi. Da nije bilo programa što ih Crkva čini, pitanje je bi li i ovi koji su se vratili i opstali, bili opstali do danas? Od toga stanja ne može nitko prati ruke, a pogotovo lokalna i međunarodna vlast. Strašan je taj mentalitet, da ono za što su ginuli i krv prolijevali sada badava napuštaju?!
• U nekoliko navrata biskupi su upozorili na odlazak ljudi. Koji je recept, kako ga zaustaviti i ima li nade da rijeka ljudi neće nastaviti odlaziti?
Razumljivo da zemljama, u kojima je natalitet malen, treba radne snage. Dobro im dođu već formirani ljudi u koje nisu ništa ulagali. To je taj globalni program, gdje “gutaju malog čovjeka”. Mediji jako služe tom programu odlaska svojim porukama, a politika i vlast ne čine ozbiljnije korake. Potrebno je ljudima pomoći kako bi živjeli dostojno od svog rada. Kakva je to država da svoja poduzeća koja ne uplaćuju mirovinsko ljudima ili ne daje redovitu plaću smatra normalnim? Kakav je to socijalni zakon, da poduzetnik otpušta ženu s posla na perfidan način zato što će postati majkom. Kako se mogu poduzeća privatnika širiti na račun niskih plaća radnicima. Kažu ako im se ne sviđa, neka odu, pa će tako primiti druge, itd.
• Iako je prošla skoro godinu dana, još odzvanjaju riječi, poruke i simbolično ujedinjenje BiH za vrijeme pohoda pape Franje. Jesmo li išta bolji, jesu li se stvari pomakle naprijed?
Papa nam je donio pozitivan duh i snažne poruke. Molio je za mir i zajedništvo u toleranciji i praštanju. Na nama je to ugraditi. Neće to samo od sebe nastati, nego je pitanje koliko ćemo ga poslušati. Mi često očekujemo da drugi rješava ono što mi moramo riješiti. Valja nam vratiti samopouzdanje i na zdravim načelima izgrađivati ovo društvo i ozdravljati ovo bolesno javno mnijenje.
• Nedavno je jedan političar rekao da doslovce nastavljamo živjeti u prošlosti, stalna tema je rat, optužbe tko je kriv... Čak ni presude sudova nisu donijele pravdu, pomirenje, mir... Kako dalje?
Nažalost, prejaka je korupcija i mito, a i kriminal da bi pravda zaživjela. Nema vladavine zakona jednako na svim prostorima i za sve jednako. Dokle god ne smognemo snage svaki zločin nazvati pravim imenom, nema pomirenja. Samo kroz istinu se gradi pomirenje. Za sad nema volje da se dogodi katarza, nego se stalno politički i medijski huška da je drugi kriv. Treba svatko u svom dvorištu pomesti, a ne bacati u susjedno dvorište.
• Svjetski moćnici odavno su skrojili ‘kapu’ koja nije po mjeri BiH, a danas se njezin dio, EU, opet nevoljko bavi ovom zemljom, a domaći političari se ponašaju kao na ispitu za koji imaju ‘šverc’. Kako očekivati reforme, povratak u društvo Europe kojoj BiH stoljećima pripada?
Nažalost, međunarodna zajednica napravila je krive poteze u procesu stvaranja mira, a sada taj “vrući krumpir” daje domaćim političarima. Kako nema jednakih polazišnih točaka za pregovor, uvijek se uporno čuvaju privilegije dobivene od svjetskih moćnika. Mi smo poligon za potkusurivanje svjetskih moćnika.
• Nedavni susret 2 biskupskih konferencija RH i BiH potvrdio je blizinu 2 zajednica. Zašto na političkoj ravni ne postoji takva vrsta sinergije, zajedništva, pa čak niti među Hrvatima unutar BiH, a kamoli sa Zagrebom?
Na to pitanje ne mogu ja odgovoriti, trebalo bi pitati njih kojih se tiče. Oni mogu na to odgovoriti. Nijedno zajedništvo se ne događa slučajno, nego se izgrađuje. Zato je potrebna dobra volja i zdrava načela partnerstva. Narod to očekuje.
• Stalno traju rasprave o Izbornom zakonu, Mostaru... Kojim načelima bi se trebali voditi političari da pomire tri naroda, građane i nađu trajna pravedna rješenja za ovu zemlju?
Ono što ima Sarajevo, B. Luka, Zenica, neka bude i u Mostaru. Čemu praviti slučaj od grada. To je krivnja međunarodne zajednica koja je takvu smutnju napravila.
