Kada je Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu krajem 2012. godine donio presudu prema kojoj su Slovenija i Srbija dužne vratiti staru deviznu štednju, odnosno novac ulagan u podružnice Ljubljanske banke izvan Slovenije i Invest banke izvan Srbije, radosti onih kojima je novac praktički otet nije bilo kraja, piše Večernji list BiH. Pet i pol godina kasnije samo mali broj građana iz BiH dobio je svoj mukom stečeni novac.
Presuda Europskog suda
Ključni problem je taj što je Slovenija donijela zakon koji odstupa od presude. Pogođeni su svi štediše koji su u jednom razdoblju u BiH mogli svoju štednju koristiti u privatizaciji jer je ona iskazana na jedinstvenim računima građana tzv. certifikatima kada je započela privatizacija. Zatim je presudom Ustavnog suda Federacije BiH to ukinuto. Presuda Europskog suda navodi da Slovenija može potraživanja, odnosno iznos ušteđevine, umanjiti samo za iznos utrošene štednje u procesu privatizacije. Međutim, Slovenija ne želi vratiti novac nikome tko je na certifikatu imao upisan iznos ušteđevine. Stav Europskog suda je da oni ne kažnjavaju državu, nego daju državi članici Vijeća Europe mogućnost da na svojim sudovima ispoštuje europsku konvenciju te su preporučili štedišama da se obrate sudovima u Sloveniji. Međutim, prema riječima Amile Omersoftić, predsjednice Upravnog odbora Udruge za zaštitu deviznih štediša BiH, koje je iznijela u intervjuu za Radio Slobodna Europa, sudovi u Sloveniji to odugovlače, najčešće odbijaju zahtjeve, tako da postoji najmanje 106 predmeta koje je Ustavni sud Slovenije odbio razmatrati, odnosno odbio raspravljati o ovom problemu povrede prava na imovinu. - Otišli smo pred Europski sud ponovno i zatražili da se po pravilu 41 što prije to riješi jer 28 godina, koliko čekamo svoj novac, nije malo. Previše je čekanja, pogotovo što je presuda donesena 2014., znači četiri pune godine ne možemo priznata prava realizirati.
Traže nemoguće
Drugi problem imaju štediše koji su imali po darovnom ugovoru pravo naplatiti štednju. Postavili su uvjet da moraju svoju štednju registrirati kod glavne poslovnice Sarajevo – koja ne postoji kao subjekt, kao odsjek Ljubljanske banke. Ona ne postoji, čak ni u registraciji Slovenije, nema je u Sudu registrirane kao poslovnice. Brojni štediše nisu koristili svoju ušteđevinu, primjerice, za otkup stana ili nešto drugo i ona je ostala samo upisana na papirima, na njihovim jedinstvenim računima - kazala je. Ono na što se Omersoftić posebno osvrnula je pitanje osobnih podataka. - Problem je što su osobni podaci bh. štediša ustupljeni drugoj državi. Tako Slovenija zna tko je bio u Armiji BiH, a tko u HVO-u jer su i ti podaci iskazani na certifikatima. Istodobno se ne želi objaviti registar branitelja u BiH – kao, to su osobni podaci. A država je poslala podatke da Slovenija zna za svakog štedišu Ljubljanske banke da je bio u vojsci - istaknula je Omersoftić. Ljubljanska banka je bh. štedišama do sada isplatila oko 70 milijuna eura, i to uglavnom štedišama iz Republike Srpske gdje devizna štednja nije prebacivana na privatizacijske račune ili građanima koji su bili izvan zemlje te u raspodjeli famoznih certifikata nisu sudjelovali. Ukupna štednja građana BiH u Ljubljanskoj banci s pripadajućim kamatama je oko 230 milijuna eura.
