Nadu za ostanak, a nekima i za povratak iz tuđine, daje sadnja aromatičnog bilja, prvenstveno smilja koje je u godini iza nas gospodarski jako pokrenulo Hercegovinu. Obrađuje se površine koje nisu dirnute i trideset godina, krči se brda i šume te gotovo da nema kućanstva koje nije posadilo barem nekoliko stotina stabljika ove biljke. Ivica Bešlić i Ivan Landeka iz Zagreba su se vratili u Posušje te sada žive od vlastitog rada, a perspektivu vide upravo u sadnji smilja. Smatraju kako je cijena od tri konvertibilne marke po kilogramu smilja jako dobra te da se od tog posla može živjeti. Procijene stručnjaka su da bi sljedećom proljetnom žetvom Hercegovina sama trebala zadovoljiti svjetske potrebe za eteričnim uljem od ove biljke. Vlasnici destilerija upozoravaju na potrebe otvaranja novih tržišta kako bi ovaj posao opstao.
I dok brojni stanovnici Bosne i Hercegovine smatraju kako ih ovo sunce nedovoljno grije, Arapima je klima u našoj zemlji, izgleda, idealna.
Kupnja zemljišta u BiH
Naime, godina iza nas će u svijetu ostati zapamćena po migracijama koje su zahvatile i BiH, odnosno njezino stanovništvo. Iako točni podaci ne postoje, procjene su kako je u proteklih dvanaest mjeseci BiH naselilo više tisuća Arapa, a oko Sarajeva se grade cijela naselja čije se nekretnine nude na prodaju na istočnim tržištima. Služba za poslove sa strancima otkrila je kako je 499, od gotovo 700 tvrtki čiji su vlasnici stranci, ponajprije oni iz arapskih zemalja, fiktivno te služe za nezakonit promet nekretninama. Na probleme koje može donijeti prekomjerno naseljavanje Arapa predsjednik RS-a Milorad Dokik upozorio je još prije tri godine, a isto je učinio i predsjednik SBB-a Fahrudin Radončić. Zbog brojnih sumnjivih radnji, Služba za poslove sa strancima u godini iza nas provela je veliku akciju nazvanu “Nekretnine”. U akciji su otkrivene brojne nepravilnosti kada su u pitanju kupnja i promet nekretnina u BiH, osobito stranih državljana iz arapskog svijeta.
“Mi smo, prvenstveno, radili akciju iz našeg djelokruga koja se odnosi na kretanje i boravak stranaca u cilju kontrole pravnih osoba, a nakon operativnih informacija koje smo dobili kako se registrira fiktivne tvrtke samo iz razloga da bi se uzele nekretnine, i to s osnivačkim kapitalom od samo tisuću eura”, kazao je sredinom prosinca ravnatelj Službe za poslove sa strancima Slobodan Ujić.
Naglasio je kako je istina da, od 691 kontrolirane pravne osobe, 499 njih nisu našli na adresama odnosno da je riječ o fiktivnim tvrtkama. “Istina je i da te tvrtke posjeduju nekretnine. Više od 1700 zemljišno-knjižnih izvadaka postoji na tim tvrtkama.
I sigurno je kako je to zabrinjavajuće. Ljudi imaju čitave lamele, napravljene čitave zgrade, koje prodaju drugim arapskim državljanima koji dolaze, i pravnim i fizičkim osobama. Tu posreduju notari i sigurno je kako će se u idućem razdoblju neka od sigurnosnih agencija pozabaviti i radom pojedinih notara”, kazao je Ujić.
On je naglasio kako se sve nepravilnosti rade u suradnji s domaćim stanovništvom.
“Sve to ljudi rade uz pomoć odvjetnika - notara. Imate velikih kompanija iz ovih zemalja koje u BiH otvaraju sestrinske tvrtke, gdje su direktori državljani BiH. Imate oko 110 osoba, stranih državljana koji nisu uopće ušli u BiH, a registrirali su tvrtku u kojoj je državljanin BiH direktor i koji kupuje nekretnine”, objasnio je Ujić.
I dok stanovništvo arapskih zemalja na području BiH gradi cijela naselja, otvara tvrtke te, očito, vidi svoju budućnost, Hrvati, Bošnjaci, Srbi iz BiH sve češće svoju perspektivu vide izvan ove zemlje. Puno ih odlazi, malo uspije, brojni se vrate nakon nekoliko mjeseci, a mnogo je onih koji bi se vratili, ali se srame.
Gastarbajteri iz Posušja, Tomislavgrada, Ljubuškog, Rame s kojima smo imali priliku razgovarati ističu kako ni Njemačka više nije što je bila te da se s puno manje može bolje živjeti u BiH. “Skup je tamo život, nije to kako se ovdje misli.
Ako hoćeš da ti nešto ostane sa strane i da pošalješ kući svojima, onda si i gladan i žedan”, kazao nam je Tomislav Bešlić koji je probao život u Njemačkoj te se više nikada ne misli tamo vratiti. Ramci nam pričaju kako je puno onih koji su otišli te bi se danas rado vratili, ali ne mogu od srama.
Ljubušanka koja već gotovo dvije godine živi i radi u Njemačkoj kaže kako je to težak život i kruh. “Radim tri posla i jedva uspijem pokriti sve troškove.
Naši ljudi nisu svjesni da bruto i neto plaća nisu isto, da od plaće od 1800 eura, kad ti oduzmu sve što država uzima, ostane tek oko 900 eura. Da su tamo stanarine, računi, kafići, restorani i izlasci višestruko skuplji nego ovdje. U vremenu koliko sam tamo srela sam stotine naših ljudi koji su pokušali, vidjeli kako stvari stoje i vratili se”, priča ova Ljubušanka.
Naglašava kako je puno onih koji zbog financijske situacije ni na Božić nisu mogli doći kućama.
