Veselko Koroman, po mnogima ponajveći hrvatski suvremeni pjesnik, dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu i redoviti član Akademije nauka i umjetnosti u Sarajevu, dobitnik je brojnih književnih priznanja, a Društvo hrvatskih književnika u Zagrebu nominiralo ga je za Nobelovu nagradu iz književnosti za 2018. i 2019. godinu.
Još materijala u pripremi
Ovaj pjesnik, pripovjedač, romanopisac, esejist, književni kritičar, književni povjesničar i antologičar rođen je 7. travnja 1934. godine u Radišićima kod Ljubuškog, gdje trenutačno živi i piše. Čuli smo se s Veselkom, čestitali mu 90. rođendan te razgovarali o zdravlju i pisanju. Imao je zdravstvenih problema kakve prate osobe njegovih godina. Sjećamo se razgovora s Veselkom u vrijeme koronakrize, kad nam je kazao:
"U ovo doba korone provlačim se ispod kapi!"
Prisjetili smo se i stihova njegove pjesme "Bit ću negdje", po kojoj se zove njegova zbirka objavljena 2022. godine: "Doista, bit ću negdje, kakav god dok je ičega." Nakon naše konstatacije da je ta pjesma na svoj način sublimat poezije, filozofije i kvantne fizike, nasmijao se. Sad nam je kazao:
"Sad sam ovdje, u rodnim Radišićima!" Kazao nam je i to da je tijekom prošle godine, dakle u 90. godini života, napisao nekoliko pjesama i dodao:
"Ako me zdravlje posluži, pa ih skupim još nekoliko, objavit ću ih – negdje!"
Podsjetimo da je pjesme iz zbirke "Bit ću negdje" najprije objavio u časopisima Hrvatsko slovo, Forum i Republika. Veliki poeta iz "doline pjesnika" objavio je ukupno 476 pjesama, od čega je njih 115 uvršteno u 71 antologiju, a 214 doživjelo je prijevode na engleski, francuski, njemački, talijanski, španjolski i druge jezike. Objavio je ukupno 45 knjige, a u izdanju Art rabica i Synopsisa izišla su i Koromanova sabrana djela. Kad god razmišljamo ili pišemo o Koromanu, sjetimo se riječi Petra Gudelja, također velikog poete iz "doline pjesnika": "Koroman je ptica koja leti umjesto svih nas!". I Tonko Maroević iznimno je cijenio Koromanovu poeziju, ističući: "Zna dodirnuti nedodirljivo!" Đuro Vidmarović, bivši predsjednik Društva hrvatskih književnika u Zagrebu, obrazlažući Koromanovu kandidaturu za Nobela, kazao nam je:
"Veselko Koroman vjerojatno je najveće pjesničko ime posljednjih desetljeća u suvremenome hrvatskom pjesništvu!" U Abecedariju Hrvata Bosne i Hercegovine stoji da je Koroman srednju i Višu pedagošku školu završio u Mostaru, a diplomirao književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Prvu zbirku poezije "Grad prema sjeveru" objavio je kao član Debatnog kluba mladih pisaca u Mostaru 1957. godine. Koromanov roman "Mihovil" doživio je tri izdanja (1983., 2000. i 2003.), a po više izdanja imale su njegove zbirke pjesama, kritika i eseja. U ovom abecedariju stoji da je dobio brojne književne nagrade: nagradu zagrebačkog časopisa Polet za prozu (1958.), nagradu Udruženja književnika Bosne i Hercegovine za poeziju (1985.), Goranov vijenac za ukupni književni rad (1997.), nagradu "Dubravko Horvatić" za poeziju (2006.) i Maslinov vijenac smotre "Croatia redidiva: ča - kaj - što" (na Braču 2015.). Ljubuški je svom velikom književniku 2013. godine dodijelio povelju sa zlatnim grbom. Ovih je dana u izdanju Udruge HKB Bilig i čitlučkog ogranka Matice hrvatske iz tiska izišla knjiga "O pjesništvu Veselka Koromana" dr. Ljiljane Herceg.
Bio je predsjednik Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne i urednik časopisa mostarskog ogranka Matice hrvatske Obzor.
Afirmacija književnosti
Radio je kao srednjoškolski profesor u više škola, a potom je s Makom Dizdarom uređivao časopis Život. Bio je koautor s Vitomirom Lukićem i potpisnik Sarajevske deklaracije o hrvatskom jeziku u BiH 1971. godine. Deklaracija se zalagala za hrvatsku nacionalnu, kulturnu i jezičnu jednakopravnost u tadašnjoj Republici BiH. Sarajevskom deklaracijom kolokvijalno je nazvan tekst "Kada ćemo odgovoriti Grgi Gamulinu", a potpisali su ga hrvatski pisci u BiH: Veselko Koroman, Vitomir Lukić, Mirko Marjanović, Mile Pešorda, Vladimir Pavlović, Nikola Martić i Stanislav Bašić. Tekst je nastao kao reakcija na govor Lazara Amidžića, funkcionara Socijalističkog saveza BiH, na plenumu Udruženja književnika BiH 8. siječnja 1971. godine, u kojem je napao "skupinu hrvatskih pisaca" da je odgovorna za nepovoljnu deskripciju kulturnih prilika u članku Grge Gamulina, hrvatskog povjesničara umjetnosti, objavljenog u 12. broju časopisa Kritika. Pismo sedmorice potpisnika sažet je odgovor na Amidžićeve objede i na tekst Grge Gamulina u Kritici, a u njemu se, među ostalim, kaže: "S punom sviješću intelektualne književničke i ideološke obaveze odgovorit ćemo Grgi Gamulinu tek kad se kadrovska struktura u kulturnim institucijama, izdavačkim kućama i glasilima javne komunikacije uskladi prema izbalansiranim nacionalnim interesima; kada se u jezičnoj praksi osjeti prisutnost zaključaka simpozija o jezičnoj toleranciji, a lektori prestanu vršiti masakr nad zapadnom varijantom hrvatskosrpskog jezika i konačno započne razgovor o našem jezičnom standardu; kada ovoj kulturnoj javnosti prestanu dijeliti lekcije savjesti u kojima unitaristička psihologija poprima oblik agonije." Uslijedili su napadi i kazne za autore i potpisnike Sarajevske deklaracije.
Kao književni povjesničar i antologičar, svojim antologijama hrvatske proze, poezije i drame u BiH dao je veliki doprinos afirmaciji književnosti bh. Hrvata. Surađivao je s oko 70 raznih glasila, među njima i s Večernjim listom.
