Ako autora ovih redaka danas, za 10 ili 50 godina, pitate koja mu je najbolnija filmska scena ikad, koja mu se kao dječaku urezala u sjećanje, to je bez dvojbi ona kada brat i sestra, djeca, leže u svom krevetu, a majka ih grli, priča im, hrabri ih... Prije potonuća koje nisu uopće mogli izbjeći jer su bili siromašni putnici, treća klasa koja nikad na Zemlji ne dobije priliku... Zaključani u onom donjem dijelu broda. Film, a i mjesto radnje je, naravno, Titanic.
Graditeljsko čudo
Prošlo je 111 godina otkako je najveći brod onog vremena potonuo i u smrt odveo oko 1500 putnika i sav luksuz koji je išao s dotad neviđenim graditeljskim čudom. Danas je Titanic ponovno tema zbog petero putnika koji su krenuli na turističko putovanje, u obilazak broda koji "krasi" dno Atlantskog oceana i kojima se, nažalost, izgubio trag.
Neki će reći da Titanic i danas, više od stoljeća nakon potonuća, stvara nove, jezive priče i uzima žrtve, čineći ionako neuništivi mit o sebi još moćnijim. Ovih dana sjećamo se i onih koji su iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske skončali na velikom Titanicu. U Bosanskoj Krupi čak postoji i spomenik Ejdi Rekiću, Huseinu Siviću, Ćerimu Balikiću i Redži Delaliću koji su poginuli na Titanicu. Spomen-ploča postavljena je na 100. godišnjicu potonuća broda 1912. godine, a spomenik je podigao Nijaz Tatarević, praunuk Ejde Rekića. Krupljani su se na brod ukrcali 10. travnja, a odredište im je trebao biti grad Harrisburg u Pennsylvaniji. Još tada je u tom američkom gradu živio veći broj iseljenika iz BiH. Godine, pa i desetljeća, prolazile su u neznanju o sudbini stradalih jer nije bilo tehnologije kao danas, pa su obiteljima u BiH samo došle informacije da su njihovi bližnji poginuli na nekom brodu. I onda, kako je tekao i razvoj, ali i želja obitelji da se dozna istina, u Arhivu BiH pronađeni su podaci koji su potvrdili smrt Krupljana na Titanicu. I svaka priča s Titanica je tako autentična da ne čudi što je David Cameron kroz Jacka i Rose, Leonarda Di Caprija i Kate Winslet, ispričao praktički cijelu priču o "neuništivom" brodu, kako mu se tepalo.
Primjerice, Ejdo Rekić u Americi je radio u rudniku i tek nakon šest godina vratio se prvi put kući da posjeti ženu, četiri sina i dvije kćeri koje je ostavio u BiH.
Prije puta za Ameriku zagrlio je ženu i djecu, oprostio se s njima do idućeg susreta, koji se nikad nije dogodio, a sa sobom je poveo i trojicu prijatelja koji su isto tako željeli do Amerike u nadi da će ostvariti "američki san". Nažalost, i oni su na Titanicu bili ona spomenuta treća klasa, siromašni ljudi koji se čak i ne mogu boriti za život, jer se njima ne daje prilika, njih se zaključa i baci ključ. I tako nisu dobili priliku ukrcati se na neki čamac dok je brod tonuo i tako biti među otprilike 700 sretnika koji su se spasili s broda.
Nijaz Tatarević htio je sačuvati sjećanje na te ljude s Titanica. - Moj rođak i ja došli smo na ideju da na neki način obilježimo ovaj slučaj i da to ostane trajno sjećanje. Mislim da taj događaj zaslužuje pozornost. Na kraju sam osobno podignuo ovu spomen-ploču - kazao je svojedobno Nijaz o četvorici Bošnjaka s Titanica. Veći je broj i Hrvata iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine svoj kraj doživio u noći s 14. na 15. travnja 1912. Bili su to Jago, Luka, Manda i Marija Čačić, Jovo i Petar Čalić, Bartol, Ivan i Ljudevit Čor, Joso Čulumović, Branko Dakić, Mirko Dika, Jovan Dimić, Josip Draženović, s čijim su posmrtnim ostacima pronađeni njegova lula, putovnica, krunica, 25 dolara i 5 kruna, zatim Ignjac Hendeković, Milan Karajić, Jelka, Luka i Marija Orešković, Štefo Pavlović, Matilda Petranec, Mate i Tomo Pocrnić, Mile Smiljanić, Ivan Stanković, Ivan Strilić, Stjepan Turčin, svećenik benediktinac Josip Perušić, koji je išao u Minnesotu da preuzme dužnost ravnatelja tamošnje srednje škole.
Hrvati spašavali preživjele
Imao je osigurano mjesto u čamcu za spašavanje, međutim, odbio ga je i dao prednost drugima, a zbog njegove veličine i nesebičnog zalaganja za druge neki ga u svojim zazivima i molitvama danas spominju.
Zanimljive su i priče onih koji su preživjeli. Nikola Lulić je, primjerice, iz austrijske vojske 1902. pobjegao u Ameriku. I on je, kao spomenuti Ejdo Rekić, radio u rudniku, a ujesen 1911. vratio se u Hrvatsku posjetiti ženu Martu i njihovo dvoje djece. I ostao je nekoliko mjeseci te se u travnju odlučio opet krenuti u "obećanu zemlju". U Southamptonu se ukrcao na Titanic, a poslije brodoloma spasila ga je Carpathia. Upravo je taj brod, koji se rijetko spominje, imao 84 hrvatska pomorca koji su prvi primili Titanicov SOS poziv i pod punom parom promijenili kurs i krenuli prema tonućem brodu.
U četiri sata ukrcali su više od 700 brodolomaca s Titanica. Hrvati koji su spasili toliki broj putnika slavljeni su i nagrađeni kao istinski heroji. I Carpathia je kasnije svoj put završila potonućem, ali ne od ledenjaka, nego od dva torpeda njemačke podmornice koji su je sustigli tek u suton I. svjetskog rata. Priče o Titanicu, koje su ovih dana posebno zanimljive zbog posljednjeg događaja, i dalje izazivaju snažne emocije.
