U Međugorju je svečano proslavljena 40. obljetnica ukazanja Blažene Djevice Marije. Središnju svetu misu predslavio je provincijal Hercegovačke franjevačke provincije fra Miljenko Šteko uz koncelebraciju 358 svećenika i s mnoštvom vjernika.
Njegovu propovijed prenosimo u cijelosti:
Draga braćo i sestre, dragi župljani i hodočasnici!
Međugorje, Bijakovići, Podbrdo, Crnica, prije četrdeset godina. Vrijeme je to parnih i neparnih automobilskih pločica, vrijeme bez ulja, bez kave, bez goriva, bez dostatno osnovnih životnih potrepština, vrijeme u kojem se sve događalo u redovima dugih čekanja. Vrijeme je to olovno komunističkoga rafiniranog progona i pritiska po javnim i tajnim službama različita nazivlja. Godina je to 1981. Pred kraj lipnja. Ljeto kakvo samo može biti u Hercegovini. Sunce se igra po uzavrelome kamenjaru, ne dajući naznake da će se povući i dopustiti malo večernje svježine. Cvrkut je ptica tiši, ali je tu. Već ponegdje odzvanja i večernja obiteljska molitva. Mnoštvo djece još nije u svojim kućama. Neki od njih u igri, zajapureni od vrućine, traže koju kapljicu vode. Hlada nema. Ali oni, kako samo djeca znaju i mogu, i u tome vide ljepotu danoga trenutka.
Providnost je dopustila da su neki od njih, odjednom, prema njihovu vlastitom svjedočanstvu, doživjeli nešto nesvakidašnje. Kasnije će prenositi detalje i do danas, neslomljivo i nepokolebljivo, svjedočiti isto kao i prvoga dana. Gospa, Kraljica mira, Najsvetije utjelovljenje majke s Djetetom u naručju. Majka svih majki. Podigla je svoju nježnu ruku i tihim pokretima pozvala ih je da joj se približe…
Draga braćo i sestre, ostalo je povijest. Neizbrisiva i prekrasna povijest koja je poprimila svoju jedinstvenu rječitost u fenomenu Međugorja – koje se potpuno podvrgava Učiteljstvu Crkve, jer samo ono može odlučivati o autentičnosti takve objave.
S najvećom pomnjom skupljajući plodove svih milosti koje nam je dobri i milosrdni Bog ovdje izlio, mi u poniznosti i jednostavnosti srca večeras s psalmistom kličemo: Kako li je dragocjena, Bože, dobrota Tvoja nad nama; U Tebi je naš izvor životni; Tvojom svjetlošću mi svjetlost vidimo. I zakrili dobrotom sve koji Te ovdje štuju (usp. Ps 35). Večeras u Međugorju, puni zahvalnosti, blagoslivljajmo Oca i Sina sa Svetim Duhom!
Hvala Ti, Gospe, Blažena Djevice Marijo, Majko naša, na ovoj milosnoj povijesti. Hvala Ti, Kraljice mira, jer si ponad drače u ovome kamenu utisnula cjelov svoje ljubavi u naše živote, obgrlila nas svojim nebeskim zagrljajem i dala nam toplinu svoga majčinskog srca! Hvala Ti za svaki onaj osjećaj mira kada iz užurbane svakodnevnice dođemo pred Tvoj kip i samo zastanemo. Zastanemo i sklopimo ruke zahvalni što si baš na ovaj naš napaćeni narod spustila svoju ruku i obgrlila ga svojom dobrotom i milošću. Narod koji je stoljećima zvonio Tvoje anđeoske pozdrave i pozdravljao Te ranom zorom, o podne i u sutone, doživljavajući Tebe, Majku svoju, kako to piše lirski tumač biblijskih tekstova, kao „stvorenje u svojoj prvoj časti i u svome konačnom procvatu, kako je izašlo iz Boga u zoru svoga izvornog sjaja.“ (P. Claudel)
Majci Crkvi, na čelu s Vrhovnim svećenikom Papom Franjom, koju sinovski ljubimo, zahvalni smo iz dubine svoga bića za dragocjeno iskustvo u kojem smo u ova četiri desetljeća ovdje mogli iskusiti da je Crkva po svojoj naravi ljudska i božanska, vidljivim i nevidljivim stvarnostima obdarena, i da je ljudsko u njoj ipak upravljeno i podređeno božanskome, vidljivo nevidljivome, a ono sadašnje budućemu gradu za kojim tragamo. (usp. Sacrosanctum concilium, 2: AAS, 56, 98.). Zahvalni smo i za jedinstvenu milost da od svibnja 2019. hodočašća u Međugorje mogu službeno organizirati biskupije i župe, s pratnjom svojih pastira svakog reda i stupnja.
Ne možemo ne zahvaliti i svim služiteljima Kristove milosti ovdje, počevši od najčasnijega, apostolskog vizitatora po odredbi pape Franje, njegove ekscelencije nadbiskupa Henryka Hosera, pa do svakoga međugorskog ispovjednika i predvoditelja molitveno-liturgijskoga programa. Svojim neumornim i predanim služenjem oni su ovdje vidljivo pokazali da, osobito kršćanska liturgija, ne doziva samo u pamet događaje kojima smo spašeni, nego ih ovdje posadašnjuje i uprisutnjuje. (Usp. KKC, 1104) A služitelji otajstava svjedoče da su sami rasli iz milosti koju su posredovali.
Hvala osobito vama svjedoci, neslomljivi izravni svjedoci povijesti ove milosti! Vama koji ste se ugledali u Blaženu Djevicu Mariju i u onim trenutcima kada je i Ona morala u sebi ponavljati Elizabetino blaženstvo kroz vlastitu „muku srca” (usp. Redemptoris Mater, 17), podnoseći razornu moć različitih progona. Nakon svega, s papinskim namjesnikom u ovoj državi i vi možete ponoviti: „U Djelima apostolskim čitamo: ... Jer ne možemo ne govoriti što vidjesmo i čusmo (Dj 4,20).“ A onda s njim i dodati: „Uistinu, u ovih 40 godina cijeli je svijet mogao utvrditi djelovanje Božje milosti kod mnogih ljudi iz svih sfera života, zanimanja i dobi. Stoga smatram svojom dužnošću istaknuti primarnu ulogu koju je fenomen Međugorja odigrao na životnom i duhovnom putu mnogih kršćana, osobito onih koji su ovamo došli kao hodočasnici iz cijeloga svijeta.” (Španjolski kongres o Međugorju 2021.)
Hvala vama neumorni hodočasnici i voditelji hodočašća! Evo, četrdeset je godina milosnog događanja u Međugorju koje danas i po vama zrači svojim plodovima i u najudaljenije krajeve svijeta. Nema zemlje u svijetu u kojoj se danas ne govori o Međugorju, nekoć malomu i neznatnom mjestu ove kamenite Hercegovine. Nema zemlje u kojoj se ne govori o međugorskoj Gospi, Kraljici mira.
Iz ovoga mjesta već četiri desetljeća rađaju se pozivi na molitvu, sakramentalni život, pokoru i obraćenje za čovječanstvo koje živi u teškome i krajnje opasnome stanju, izazvanom ljudskim grijesima. Čovječanstvu koje je prekoračilo svaku mjeru u vrijeđanju Boga i svetinja. Ovaj proročki glas iz Međugorja neumorno zove na obraćenje, ujedinjujući se u onaj drevni Izaijin krik: „Prestanite zlo činiti! Učite se dobrim djelima: pravdi težite.“ (1,16)
Zov je to svijetu koji se zapleo u svojoj horizontali i izgubio vertikalnu dimenziju, svoju usmjerenost na Boga. Zov svijetu koji živi praktično kao da Boga nema. Svijetu koji ide prema rubu bezdana svoga bezvjerja.
Bog koji je stvorio svijet iz ljubavi i otkupio ga neizmjernom cijenom muke i smrti svoga Sina, ne prestaje se brinuti za svijet ni onda kada mu ljudi svjesno okreću leđa i udaljavaju se od njega. Zato mu šalje svoje glasnike da ga upozore na ozbiljnost situacije te na nužnost i neodgodivost obraćenja i krajnji cilj, upravo ono što nas uči i Katekizam Katoličke Crkve: „Nebo je čovjekov krajnji cilj i ostvarenje njegovih najdubljih težnja, stanje najveće i konačne sreće“ (br. 1024).
Znamo da kroz čitavu ovu spasenjsku povijest Božji glasnici – anđeli, Blažena Djevica Marija ili sveci – ne dolaze na svoju inicijativu i na svoju ruku. Dolaze jer ih šalje Bog. Čitamo, primjerice, u Tobijinoj knjizi kako je anđeo Rafael, prerušen u čovjeka s imenom Azarja, pratio mladoga Tobiju na dalekome i opasnom putu od Ninive do Ekbate Medijske. Kad je Tobija htio nagraditi svoga pratioca, ovaj mu otkriva da je on anđeo Rafael i pritom mu kaže: „Ja ne dođoh jer se meni svidjelo, nego po zapovijedi Boga našega.“ (Tob 12, 18) To vrijedi za sve donositelje Božjih poruka. Svi oni dolaze po Božjoj volji i odredbi.
Crkva nas uči i da: „Sav spasonosni utjecaj Blažene Djevice Marije na ljude ne nastaje iz neke nužde, nego iz Božje dobrohotnosti, te izvire iz preobilja Kristovih zasluga…“ (LG, 60). A u popratnome komentaru Kongregacije za nauk vjere (2000. god.) o fatimskoj tajni stoji: autoritet privatnih objava, doduše, bitno je različit od „jedne javne objave“, ali se one pokazuju kao „pomoć vjeri upravo time što upućuju na jednu božansku objavu“.
Postoji i poseban razlog zašto nam Bog u ovaj naš povijesni hod na Zemlji šalje baš Blaženu Djevicu Mariju. Naime, „Na Golgoti Marija, združujući se sa žrtvom svoga Sina, pruža spasiteljskom djelu svoj majčinski doprinos, koji poprima oblik bolnog rađanja, rađanja novog čovječanstva.“ (Generalna audijencija sv. Oca, 17. 9. 1997.)
U tome duhu, Marijina posredništva u povijesti vezana su uvijek i uz njezine majčinske uloge. Znamo da je dužnost svih roditelja da, jer su svoje dijete Božjom snagom i milošću rodili za ovaj svijet, učine sve što je u njihovoj moći da ga rode i za nebo. Tek to je pravi dovršetak rađanja djece. Roditelji koji to ne učine, nisu mnogo učinili za svoje dijete, makar mu dali sve drugo.
A kolika je tek Marijina majčinska skrb da svu svoju duhovnu djecu donese i na onaj svijet! Zato će ona, videći kako mnoga njezina djeca hodaju na rubu propasti, s Božjim dopuštenjem i proviđenjem, nebrojeno puta pružiti svoju ruku kako bi spriječila propast svoje djece. Marijinu ulogu Crkva bez kolebanja priznaje, neprestano je doživljuje i preporučuje srcu vjernikâ da se, poduprti tom materinskom pomoći, jače sjedine s Posrednikom i Spasiteljem. (usp. LG, 62).
Nuncij u BiH, u spomenutoj prigodi, veli: „Međugorje se doima kao pravi svjetionik upaljen za obraćenje mnogih i zato se radujemo zbog cijelog tog puta koji smo prešli kako bismo došli do trenutne pastoralne organizacije. (...) Stoga se Međugorje danas profilira kao marijansko i kristološko središte, obilježeno kako pečatom Univerzalne Crkve, tako i posebnom skrbi Svetoga Oca. Četiri bitna elementa katoličanstva spajaju se u tom pastoralnom pečatu: Krist, Djevica Marija, Crkva, Papa.“
Braćo i sestre, danas je 40. obljetnica ustrajne Gospine skrbi nad ovim mjestom i njezinih poruka s ovoga mjesta cijelomu svijetu. U Svetome pismu brojevi imaju ne smo matematičku (ili količinsku) nego i simboličnu vrijednost. Biblija je puna brojeva. Ona se sastoji od 72 manje knjižice, a jedna od njih čak nosi naslov Brojevi. Jedan od najčešće spominjanih brojeva u Bibliji je upravo broj 40.
U biblijskome smislu broj 40 je zaokružen broj, označava ljudsku mjeru, znači da je nešto dozrelo, da predstoji neki novi početak. Trajanje nečega tijekom 40 godina dostatno je vrijeme da to obilježi čitavu epohu.
Ne treba zaboraviti i da kao trajan starozavjetni podsjetnik stoji da su pojedinci među Izabranim narodom, tamo u četrdesetogodišnjem hodu pustinjom, okretali svoja srca i lica prema Egiptu, mrmljajući i želeći pošto-poto, i unatoč svemu, imati neko svoje zlatno tele za štovanje. Bez sumnje, neki su ljudi uvijek skloni ostaviti put svetosti i okrenuti se teletu. A ovaj svijet danas nudi toliki broj teladi za štovanje. Na svakome su koraku, u svakome obliku. Nude nam brza rješenja za naše probleme, nude nam blještavilo i lažni sjaj.
A Gospa je i dalje tu i promatra svoju djecu. I čeka. U svojoj bjelini i jednostavnosti Ona čeka i moli za svoju djecu. Čeka da progledaju srcem i ponovno ga napune izvornom Božjom dobrotom i milošću. Gospa je „uz svog Sina najsavršenija ikona slobode i oslobođenja čovječanstva i svemira. U nju Crkva mora gledati da bi u punini shvatila značenje svojeg poslanja.“ (CDF, Libertatis conscientia, 22. 3. 1986., br. 97)
Majko i Kraljice mira, na dlanu svoje vjernosti i nevjernosti darujemo Ti večeras svoja srca. I molimo Te: Učini srca naša po srcu svome i svoga Sina! Amen.
