Medjugorje-info.com objavio je ispovijest Hrvatice u kojoj na emotivan način opisuje susret s karizmatičnim svećenikom, danas pokojnim fra Slavkom Barbarićem. Smatra kako je upravo taj događaj odredio njezin budući život i povratak iz Engleske u rodnu Hrvatsku.
- Bilo je to davne 2000. godine… Dogodilo se u Walsinghamu, pokrajini Norfolk, državi Engleskoj. Bilo mi je tada 23 godine i sjećam se sebe tada - "izranjena do boli“.
Ne znam točno što me ponukalo da zaista odem… No, znam da sam morala otići…susresti se s Istinom. To je sve što sam u svojoj dubini osjećala da moram napraviti. Inače, priča ide ovako…
S 18 god. sam odlučila otići u Englesku, točnije u London…Na usavršavanje engleskog jezika; i planirala sam se nakon šest mjeseci vratiti kući u Split, Hrvatsku. No, čim sam došla u Englesku, moj plan se promijenio. Razlog tome je jednostavan…htjela sam biti slobodna i baviti se sobom daleko od roditeljske kontrole i pritiska koji su mi oni nametali. Ubrzo sam stala na svoje noge i borila se da polako nešto za sebe ostvarim…Stoga sam odlučila upisati studij i u tome sam uspjela. Na studiju sam upoznala Briana, mog prvog mladića, koji je kratko bio i moj suprug (na sreću nismo imali crkveno vjenčanje). U retrospektivi, dok gledam unatrag, shvaćam da ja tada nisam ni znala što je ljubav…niti što znači nekoga zaista ljubiti. Sad shvaćam da to nisam ni mogla znati…kad pravu ljubav do tada nisam ni spoznala. Nedugo nakon zasnivanja braka ostala sam trudna. To je bio golemi šok za mene, a i za Briana. Stoga je bilo odlučeno da napravim pobačaj.
To je bilo iznimno teško razdoblje za mene jer nitko osim Briana nije znao da sam trudna niti što planiram učiniti. Brian se strašno bojao spoznaje da postoji mogućnost da postane otac pa je zato izričito htio da se napravi pobačaj, što je nažalost i učinjeno.
Dva mjeseca nakon toga slučajno sam vidjela natpis na Westminster katedrali u Londonu „Youth 2000“ - priprema se veliki susret mladih u Walsinghamu, Norfolku. Odmah sam odlučila da idem iako nisam znala što me tamo očekuje. I Brian je odlučio poći sa mnom. Nikada prije nisam bila na duhovnim seminarima ili duhovnim obnovama tako da nisam znala ni što očekivati. Sjećam se kako sam, čim sam došla,vidjela tisuće i tisuće mladih iz cijelog svijeta i opazila da su seminar predvodili sivi franjevci s Bronxa, New Yorka i obični franjevci iz Engleske.
Seminar je trajao pet dana i svaki dan je imao posebnu temu događanja. Sjećam se da sam tu po prvi put doživjela radost i pjesmu duše na jednostavan i spontan način. No, pošto sam došla iznimno izranjena i uplašena nisam se uspjela odmah opustiti niti uroniti u sve što se oko mene događalo. Ali, došao je taj poseban „trenutak“ kad se dogodilo sljedeće… Drugi dan seminara je bio Dan Međugorja - dan obraćenja, molitve i posta! I predvodio je sv. misu na engleskom - fra Slavko Barbarić. Nikad prije nisam čula za njega niti sam išta znala o njemu. Nakon svete mise, fra Slavko je sjedio na malom jednostavnom smeđem stolcu i molio ispred Presvetog, koji je bilo izložen na postolju izrađenom od drveta visokom kao stablo. Tiho sam mu prišla.
Samo sam ga htjela pozdraviti pošto je hrvatski franjevac i reći mu da sam se tu zatekla kao jedina Hrvatica. Čim sam mu prišla, fra Slavko je odskočio sa stolca i prisno me i toplo pozdravio… kao da je samo na mene čekao. Nevjerojatan je to osjećaj. Ostala sam u potpunosti zatečena. Nikad prije nisam osjetila toliko ljubavi u običnom pozdravu. Rekao mi je da je iznimno ponosan što sam se našla baš tu - u Marijanskom svetištu u Engleskoj i da sam Hrvatica. Tog trenutka me naučio nečemu važnom - da trebam biti iznimno ponosna na svoj identitet i svoju nacionalnost. Urezalo mi se to u pamćenje i dušu kako mi se jedan franjevac obradovao samim time što sam Hrvatica. Prelijepo…nikada to neću zaboraviti. Potom mi je toplim glasom rekao: „Sjedi tu pored mene na klupicu.“ Dok mi je držao ruke u svojim rukama, tiho me upitao, kao otac svoje ljubljeno dijete: „Reci mi, moja Valentina, što su ti ruke ovako hladne?“. Pošto sam osjetila toliko neposredne prisnosti, topline i očinske ljubavi, koju nikad prije nisam osjetila, nisam mogla ništa izustiti. Samo sam ga gledala očima punim suza. On je potom rekao: „Ništa se ti ne brini! Samo sjedi tu i mirno čekaj.“ Onda je ustao i otišao kleknuti ispred Presvetog….tako ponizno, spokojno i sa savršenom ljubavlju. Klečao je dugo, oko 20 minuta.
Ostala sam paralizirana, u vremenu i prostoru… Nisam mogla vjerovati što mi se događa. Sve je bilo tako jednostavno i puno neke opipljive ljubavi… Njegove, Isusove ljubavi. Fra Slavko je zaista bio savršeni simbol Krista! Taj događaj je dugo ostao i ostati će zauvijek urezan u moje sjećanje i moju dušu. To je za mene bio savršen čin ljubavi koji se nikada ne može zaboraviti i koji mi je promijenio život!
Poslije, u jednom od zadnjih razgovora tog poslijepodneva, rekao mi je: „Vratit ćeš se ti nama, draga Valentina i još ćeš i raditi za nas!“. Ja sam se jako usprotivila i rekla da sebe ne vidim ponovno u Hrvatskoj i da je moj život sad tu, u Engleskoj. No, to je bilo 2000.god. A, 2009.god., nenadano, kad sam ostvarila sve što sam mogla vezano za školovanje, posao i sl., dragi Bog me vratio u rodni Split i Hrvatsku. Sada živim i radim u svom rodnom gradu. Bavim se socijalnim radom i hagioterapijom; te je Isus i posvećeni život - moj život i put! I sve to zahvaljujući mom dragom fra Slavku.
Završna riječ s posebnom mišlju na fra Slavka:
"….da Božja volja bude naš put, da svakodnevno i neumorno radimo na svojim srcima i tako rastemo do one punine kojom nas želi ispuniti sam Bog, koji neka bude hvaljen i slavljen uvijeke!“
Iz fra Slavkove knjige "Poruka za sadašnji trenutak“
