U talijanskim novinama Luce di Maria, u broju za studeni 2018., objavljen je razgovor novinarke Simone Amabene s međugorskim župnikom fra Marinkom Šakotom o njegovim uspomenama na fra Slavka Barbarića. Intervju je u cijelosti prenio portal Međugorje-info.com.
Kakav je bio vaš odnos s fra Slavkom?
Fra Slavko je ostavio neizbrisiv trag u mojoj duši. Bio je moj veliki učitelj života i duhovnosti, moj prijatelj i to nastavlja biti i danas. Bio sam spreman voziti se stotinama kilometara kako bih došao tamo gdje je on imao neko predavanje ili kako bih slušao njegovu propovijed tamo gdje je slavio sv. misu. Čuvam svaki dragocjeni trenutak koji sam proveo u njegovoj prisutnosti. U jednom trenutku sumnje i zamagljenosti u životu odlučujući je bio njegov savjet. Još nisam bio svećenik, moj razum je bio opsjednut mnoštvom pitanja i sumnji o tome koji je pravi poziv mog života. Obratio sam se fra Slavku za savjet i s onom njegovom karakterističnom jednostavnošću pozvao me sudjelovati na seminaru šutnje, molitve i posta koji je upravo te večeri započinjao. Shvatio sam kako moj odgovor nije u njemu, nego mi je on poput “prometnog znaka” pokazivao Onoga kojeg to trebam pitati preko molitve i posta.
Bila je to temeljna lekcija: to je bio početak moje duhovne preobrazbe. Na kraju tog prvog seminara postalo mi je jasno kako je svećenički poziv moj put. Zahvalio sam fra Slavku koji je bio zadovoljan što sam pronašao svoj unutarnji mir. Od tog trenutka pa do njegove smrti ostao sam duboko povezan s njime.
Što ste naslijedili od fra Slavka?
Svijest o tome da prava promjena polazi od nas samih: fra Slavko nije čekao da se drugi promijene, smatrao je da svako poboljšanje, na svim razinama, treba početi, prije svega, od našeg osobnog truda. Smisao toga da si kršćanin nije samo u tome da se boriš protiv grijeha, nego i da se boriš za pozitivne vrijednosti, da imaš volju osvojiti i zadržati svoju unutarnju slobodu. Bio sam dirnut njegovim neprestanim radom na sebi kroz molitvu, sakramente i puno posta koji je volio zvati “život s kruhom” i smatrao je kako je upravo post najučinkovitiji način za to. Često je ponavljao kako nema ništa teže od borbe s negativnim osjećajima i vanjskim uvjetovanostima koje žele nastaniti naše srce.
Jedan dan sam ga pitao postoji li neki “recept” za zadržavanje unutarnje slobode koju si već jednom stekao. Odgovorio je: “Ne postoji recept. To je neprestani izazov. Ako je danas u tvom srcu pobijedilo dobro, ne misli da se sve riješilo. Sutra te čekaju nove kušnje, nove napasti, i onda ćeš nastaviti odande gdje si stao danas.” Fra Slavko me naučio da ne sudim, nije u njemu bilo kritike koja je bila samo kritika. Ostale su mi u sjećanju njegove riječi: “Nikad ne reci osobama da su dobre ili loše, nego ih potakni da postanu bolje!”
Fra Slavko je znao živjeti u sadašnjosti i često je ponavljao kako mnogo ljudi živi oplakujući prošlost ili u strahovima od budućnosti. On je u potpunosti živio “danas”, nije gubio vrijeme osvrćući se unatrag, bilo da se radilo o nekom uspjehu ili neuspjehu. Njegovo geslo za svaki dan je bilo: “Zahvali za sve dobre stvari koje si primio, traži oproštenje za zlo koje si učinio, gledaj u budućnost s povjerenjem u Božju providnost i sve će biti dobro.”
Fra Slavko je bio čovjek bogat znanjem, s diplomom iz teologije, religiozne pedagogije, psihoterapeut, govorio je osam stranih jezika, uključen u brojne aktivnosti, ali uvijek otvoren za nove spoznaje bez pretenzije kako uvijek on ima pravo; u poniznosti se znao povući i ispraviti se.
Što fra Slavko predstavlja danas za Međugorje?
Autentičnog svjedoka. Fra Slavko je bio učitelj, nadasve svojim primjerom. U njega je bila savršena podudarnost riječi i djela. Od njega se neprestano moglo učiti jer je on prvi neprestano nastojao učiti u Gospinoj školi, u kojoj Ona sama podučava, i kao najbolji učitelj daje nam vrlo praktične zadatke: molitvu krunice, nazočnost svetoj misi, ispovijed, čitanje Svetog pisma, klanjanje… Cilj joj je da mi rastemo u vjeri i dostignemo mir u srcu. Svakoga dana, u ovoj školi, pozvani smo sve to propitati u susretu s bližnjim na poseban način preko praštanja.
Fra Slavko je živio vjerno Gospine poruke i gdje god se nalazio, i tijekom svojih čestih putovanja po svijetu, nikada se nije zaboravljao sabrati u molitvi u trenutku ukazanja.
Vjerujem kako ne pretjerujem kad kažem da je ljubio Gospu. I sjećam se jednog osobitog trenutka koji mi potvrđuje ovu tvrdnju. Bila je zima 1996. godine. Vratili smo se kasno u samostan nakon jednog dugog dana u kojem je fra Slavko propovijedao u Vepricu. I unatoč umoru i velikoj hladnoći, on se uputio prema Brdu ukazanja (nije bilo dana u kojem se on nije popeo barem na jedno od dvaju brda). Odlučio sam ići s njime. Puhala je bura. Započeli smo uspon i sjećam se kako je glavu pokrio kapuljačom i započeo je pričati. Shvatio sam kako je započeo moliti. I ja sam to pokušavao, ali mi nije bilo lako zbog velike hladnoće. U tom sam trenutku shvatio što to znači stvarno nekoga ljubiti, kolika se motiviranost i žrtva nalazi u tome.
Njegova ljubav prema Gospi uistinu je bila velika. Bio je uvjeren kako Njezina duga prisutnost u Međugorju nije zbog toga kako bi nam donijela neke novosti, nego kako bi nam pomogla živjeti ono što već znamo iz Svetog pisma i iz KKC-a. I fra Slavko je doslovno živio poruke. Njegov način života bio je vjerodostojno svjedočanstvo i u potpunoj suglasnosti s Gospinim pozivima. Vrlo ga je žalostilo kad bi susreo hodočasnike koji su satima gledali sunce, posebno za vrijeme sv. mise dok je Isus bio ispred njih na oltaru.
Također je bio svjestan opasnosti koje su prijetile Međugorju, kao i svakom drugom mjestu hodočašćenja: opominjao je svećenike, vodiče, hotelijere da štite originalne poruke Međugorja, da ostanu ponizni i da djeluju tako da Međugorje bude priznato preko njihova ponašanja.
Kako vas danas fra Slavko nadahnjuje u vašoj dužnosti župnika?
Za vrijeme moje mlade mise fra Slavko je izrekao jednu misao koju i danas čuvam poput blaga, a mislim da vrijedi i za svaki tip poziva: “Sve ono što radiš, ne čini stoga da bi te voljeli kako bi bio odobravan od drugih, jer ponekad ljudi te neće voljeti i ti ćeš ostati razočaran. Čini sve iz ljubavi prema Bogu i prema bližnjem.” I nadodao je: “Posveti se posebno onima koji ne izgledaju zaokupirani traženjem Boga, njima najviše treba i stoga se o njima treba najviše brinuti.” Naučio me je kako je svećenstvo u isto vrijeme i dar i zadatak koji se ostvaruje kroz služenje drugima u jednostavnosti i slobodi duha. Svi mi od fra Slavka možemo naučiti kako ljubiti Boga, bližnjega i sve stvari u životu, uključujući i sve stvoreno prema kojem je fra Slavko gajio veliko poštovanje. Puno puta se penjao na brda kako bi sakupio otpatke koje su nepažljivi hodočasnici ostavljali u prirodi.
Njegov grob danas posjećuje mnoštvo hodočasnika koji njegovom zagovoru preporučaju svoje poteškoće: čovjek molitve je postao mjesto molitve. Fra Slavko nam pokazuje kako je moguće živjeti evanđelje i ako gledamo njegov primjer, i mi možemo činiti dobro, u ulozi i na mjestu na kojem smo pozvani živjeti.•
