U tri sata poslije ponoći budi me zvuk nekoliko helikoptera. Lete iznad moje zgrade, moga grada. Osluškujem... Ni sam više ne znam što misliti. Život koji za sve nas tek donedavno nije bio realan, sada nam je postao itekako stvaran. Sve me podsjeća na rat. Rat koji sam doživio kao dijete u mojoj domovini. Vojna vozila u gradu Bergamu koja prevoze žrtve, umrle od koronavirusa. Prevoze ih na druge lokacije opremljene za preminule. U ovom gradu za njih više nema mjesta. Hvata me jeza. Hladni, oštri trnci prolaze mi kroz tijelo. Ne! Ne paničarim! Ja samo gledam stvarnost koju ja i deseci milijuna stanovnika Italije žive sa mnom. U državi koja me hrani, koja me je primila i otvorila mi sva moguća vrata, koja voli naš narod... No, pojedinci i dalje ironično preko društvenih mreža “sheraju” gluposti i ismijavaju virus, obitelji žrtava...
Država o kojoj sam sanjao da ću jednoga dana u njoj i živjeti (i taj san mi se i ostvario) pretvorila se u noćnu moru i vodi rat s najvećim neprijateljem. Neprijateljem koji svakoga dana ubija sve nemilosrdnije, neprijateljem koji je u tek oko mjesec dana uzeo više od 3000 života. Naši životi promijenili su se preko noći. Od jučer više ne možemo ni prošetati do parka, trčati, kratko voziti bicikl. Možemo samo po hranu u najbližu trgovinu. I to uz potvrdu s datumom i vremenom. Kućni ljubimci mogu samo ispred zgrade.
Možda se ovim svojim svojevrsnim dnevnikom odupirem strahu koji je svakodnevno u meni, koji proživljavam sam, daleko od svih, posebice mojih najmilijih. I ne znam što će biti sljedećeg dana, sata, ujutro kad se probudim. Možda ovako želim biti bliže mojoj BiH, mojoj Hercegovini, Hrvatskoj, cijelom Balkanu i prenijeti poruku, prenijeti stvarnu situaciju, sliku koja nije iskrivljena. Prenijeti poruku da se na pogreškama uči, da budemo solidarni, uporni i snažni, da svi zajedno pobijedimo našeg sadašnjeg najvećeg neprijatelja, virus koji ne poznaje granice...
