Luka Budak, počasni doktor, počasni viši predavač i mr. sc. na Sveučilištu Macquarie u Sydneyju, koji ima iskustvo od 37 godina rada na Hrvatskim studijima i Centru Hrvatskih studija, za Večernji list BiH ističe kako je predstojeći 5. hrvatski iseljenički kongres pravi trenutak za solidariziranje s Hrvatima u BiH.
Jedan ste od sudionika na predstojećem Petom iseljeničkom kongresu. Isti se održava u Bosni i Hercegovini u kojoj hrvatski narod trenutno vodi aktivnu borbu za ostvarenje svojih političkih prava. Koliki je značaj događaja s obzirom na ovu činjenicu?
- Da, dobio sam poziv da sudjelujem na 5. hrvatskom iseljeničkom kongresu i rado ću se odazvati. Odabir i izbor mjesta za 5. hrvatski iseljenički kongres nije mogao biti bolji. Kao ni trenutak. Svi mi izvadomovinski Hrvati pozorno pratimo i svjesni smo stanja u kojem se oko pola milijuna Hrvata nalazi u političkim previranjima u Bosni i Hercegovini. Stoga je ovo pravi trenutak da na ovome skupu - na kojemu će sudjelovati veliki broj uglednih hrvatskih znanstvenika, ne samo iz BiH, Hrvatske i europskih zemalja, nego iz hrvatskih zajednica diljem svijeta, od Argentine do Australije – dakle, to je pravo mjesto i pravo vrijeme gdje ćemo moći izraziti svoju ljudsku i moralnu solidarnost s Hrvatima koji stoljećima žive na području Bosne i Hercegovine, druge domovine Hrvata. Ovo je idealna, jednistvena i izvanredna prigoda da sudionici s ovog međunarodnog skupa upute pismeno priopćenje u obliku Apela na sve
releventne svjetske kulturne i političke ustanove kao i na centre političke moći u kojemu treba iznijeti i objasniti nepravdu koja se nanosi Hrvatima kao jednom od tri konstituivna naroda Bosne i Hercegovine. Štoviše, slično priopćenje treba uputiti i na sve hrvatske zajednice i njihove udruge u svijetu da i od njih dođu izrazi podrške Hrvatima u BiH. Tako se radi pravi lobby i pritisak na one koji odlučuju; moramo svi zajedno živnuti i raditi isto, ili slično, kao što smo radili za vrijeme propale umjetne komunističke
satrapije kada smo se borili za priznavanje neovisnosti i identiteta hrvatskoga naroda, hrvatskoga jezika i kulture, tada smo neprestano upozoravali svijet da je Jugoslavija tamnica hrvatskoga naroda. Slično moramo činiti i danas, što znači da ustrajno trebamo informirati svijet o političkoj situaciji Hrvata u BiH i tražiti da se ona dovede u red osnovnih ljudskih prava i na razinu standarda drugih demokratskih naroda. Hrvati u Bosni i Hercegovini moraju imati pravo birati svoje zastupnike u Dom naroda i u Predsjedništvo države. Demokratski je i ljudski da se sve odluke u Bosni i Hercegovini moraju donositi konsenzusom sva
tri konstituivna naroda zemlje, sve ostalo su obmane i loši potezi koji samo štete državi i međunacionalnim odnosima u njoj.
Dugogodišnji ste voditelj Hrvatskih studija na Sveučilištu Macquarie iz Sydneyja. Koliko vaše iskustvo može pridonijeti jačanju veza između iseljeništva i domovina (kako Hrvatske, tako i Bosnei Hercegovine)?
- Duga je to priča. Moj slučaj je idealan primjer što se sve može ostvariti i dokle se može stići u životu kada se poštuje i cijeni mislilačka sloboda, znanje, radišnost. Bez miješanja politike. Zamislite samo to, 1965. godine šesnaestogodišnjak dolazi s roditeljima iz Zagreba i Hrvatske u Kanadu bez znanja jedne jedine riječi engleskoga jezika. Uspijeva savladati i naučiti engleski dostatno da se može upisati u srednju školu već sljedeće školske godine; po završetku srednje škole upisuje na Sveučilištu Waterloo studij prirodnih znanosti, uspješno ga završava i diplomira na prirodnim znanostima (predmedicinski smjer) 1975., svega
deset godina nakon dolaska u Kanadu. O svome daljnjem studentskom putu ili putovima mogao bih puno govoriti, no ovdje je dobro spomenuti jednu veoma bitnu činjenicu koja je napravila pravu prekretnicu u mojim promišljanjima o struci i budućnosti. Naime, sjećam se kao da je to bilo jučer, 27. travnja 1975. godine završio sam svoj posljedni pismeni ispit iz mikrobiologije. Nakon toga, u predivno proljetno predvečerje prolazio sam pokraj sveučilišne knjižnice Sveučilišta Waterloo i nešto mi toplo proleti pokraj desnog uha i šapne mi „pođi u knjižnicu i vidi imaju li u njoj hrvatskih knjiga?“ I na jednoj polici na devetom katu, čini mi se, nađem oko sedamdesetak knjiga o hrvatskoj povijesti i književnosti od kojih mi par njih upadnu u oči i ponesem ih doma na čitanje. Bila je to knjiga Josipa Badalića „Rusko-hrvatske književne studije“ i knjiga „Hrvatska poezija XX. stoljeća.“ Ne želim naše čitatelje previše zamarati o sebi i svome životnom odnosno studentskom putu, ali osjećam da je to potrebno kako bih doista odgovorio na postavljeno pitanje. Dvije knjige koje sam gore spomenuo preinačile su moj studentski hod tako da sam odbio veoma privlačnu stipendiju za poslijediplomski studij jednog od najprestižnijih sveučilišta u Kanadi - McGill University u Montrealu - i upisao studij slavistike na Sveučilištu Waterloo pod mentorstvom uglednog rusista i profesora ruske književnosti Edmunda Heiera. Ovdje je posebno važno naglasiti dvije stvari: prvu, da slavistiku nisam upisao zbog slavistike nego sam tu uvidio šansu da ostvarim sve svoje zamisli i želje glede hrvatskoga jezika unutar tog studija, i drugo, pjesma Drage Ivaniševića „Hrvatska“ postala je moj životni motto, odredila moj životni put i kamo god sam po svijetu putovao i gdje god su me pitali o mome podrijetlu i mome identitetu ja sam uvijek recitirao tu meni najomiljeniju hrvatsku pjesmu, na hrvatskom ili na engleskom, prema potrebi.
HRVATSKA
Ni brda nisu,
ni doline, ni rijeke, ni more,
ni oblaci nisu,
ni kiša, ni snijeg nije
moja Hrvatska...
Jer Hrvatska nije zemlja, kamen, voda,
Hrvatska je riječ koju naučih od majke
i ono u riječi mnogo dublje od riječi;
i ono dublje s Hrvatskom me veže,
s Hrvatskom Hrvata,
s patnjama njinim,
sa smijehom i nadom,
s ljudima me veže,
te ja kao Hrvat brat sam sviju ljudi.
I kud god idem sa mnom je Hrvatska!
Drago Ivanišević (1907 – 1981)
O studiju slavistike mogao bih nadugo i naširoko pisati i govoriti (od prestižne kanadske stipendije za poslijediplomski studij na Lomonosovskom Sveučilištu u Moskvi, koju sam izgubio zbog upada i invazije Crvene Sovjetske Armije u Afganistan 1979. godine, ali i o drugoj kanadskoj stipendiji koju sam polučio za akademsku godinu 1979./80. gdje sam kao poslijediplomski student proveo na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, i naravno, o još mnogo čemu), ali za naše svrhe i potrebe dostatno će biti ako samo
kažem da sam veoma dobro procijenio svoje prilike i mogućnosti, a u tome su me nesebično podržavali i hrabrili me svi moji mentori – njih četvroica od kojih niti jedan od njih nije bio Hrvat ili hrvatskog podrijetla. I da skratim, 1982. javljam se na natječaj sydneyjskih dnevnih novina „Sydney Morning Herald“ u kojem se navodi da se otvara katedra slavistike na kojoj će se za početak predavati sljedeći jezici: hrvatski, poljski i srpski i u kojem traže tri lektora za ova tri jezika. Negdje pred Božić te iste godine dobivam poziv sa Sveučilišta Macquarie da sam na užem popisu kandidata te da će me ponovno izvjestiti o svemu poslije Nove godine. I doista, negdje polovicom siječnja 1983. javio mi se telefonski dekan Fakulteta modernih jezika, napravio sa mnom kratki razgovor u obliku intervjua i ponudio mi posao na godinu dana. To sam odbio rekavši mu da mi to nije dosta i upitavši ga može li na dvije godine.
On mi je rekao da ne može to sam odlučiti nego da tu moju zamolbu mora prenijeti kolegama ili odboru koji o tome odlučuje te da će mi se javiti sutradan u isto vrijeme. Točno 24 sata kasnije dekan me nazvao i rekao da su se svi u odboru složili da mi se dadne ugovor na dvije godine. Već 25. veljače 1983. stigao sam iz hladnog Edmontona (-35°C) u puno topliji Sydney (+40°C) i počeo svoj novi posao u ponedjeljak 28. veljače. Dakle, počeo sam 1983. i ostao u radnom odnosu do 2020. Došao sam na ugovor od dvije godine, a 1984. na sam badnjak dobio stalni boravak u Australiji; nakon toga uslijedio je novi ugovor od pet godina i poslije toga stalni posao ili 'tenure', kako bi to rekli u Kanadi i SAD-u. Sve što sam naučio i spoznao na posijediplomskom studiju slavistike na kanadskim i američkim sveučilištama sada sam htio do maksimuma ostvariti ovdje. Odmah sam uvidio da će mi „nebo biti granica!“ Sve svoje naume i želje, o kojima sam sanjao i o kojima sam razgovarao sa svojim dobrim prijateljem Branimirom Pejnovićem u dugim zimskim kanadskim noćima pomalo su počeli bivati stvarnost. Sa svojim kolegicama i kolegama, a bilo ih je nekoliko, ustrojili smo najstariji i najveći studij hrvatskoga jezika, hrvatske književnosti i kulture izvan Hrvatske koji je pohađalo više od 4000 studenata. Za sebe mogu reći da je to bio dosanjani san, kao student uvijek sam dokazivao svojim profesorima da su hrvatski i srpski, unatoč svojim gramatičkim i leksičkim sličnostima, dva različita jezika. Sad sam to mogao govoriti s pozicije ravnatelja
Hrvatskih studija. Zamislite koji je to sada osjećaj bio! Odmah sljedeće godine, uz podršku sveučilišta i velikodušnost hrvatskih zajednica u Australiji, utemeljili smo Zakladu za hrvatski studij (da bismo je odmakli što dalje od politike a primaknuli je znanosti u startu smo je dugi niz godina nazivali Hrvatska znanstvena zaklada, a kasnije, poslije pada komunizma i dolaska hrvatske neovisnosti i slobode, dali smo joj pravo ime, naime točno ono čemu ona služi: Zaklada Hrvatskih studija). Točno 10 godina kasnije,
1994. godine, osnivamo Centar Hrvatskih studija (Croatian Studies Centre), koji nam otvara ministar obrazovanja i rada države New South Wales; u Centru se bavimo istraživačkim djelatnostima i izdavačkom djelatnošću. Centar ima svoju knjižnicu koja broji negdje između pet do šest tisuća naslova i do sada je izdao oko dvadesetak knjiga hrvatske iseljeničke poezije i proze. Centar Hrvatskih studija također je izdavač ili nakladnik stručnog časopisa Croatian Studies Review koji smo pokrenuli 1997. godine i upravo ovih dana pripremamo 16. svezak uz 25. obljetnicu ovog hrvatskog časopisa na engleskom jeziku. Kao što vidite, moj odgovor na Vaše pitanje je doista dug, ali morao sam našim čitateljima predočiti bar u najkraćim crtama što je sve moguće u svijetu u kojemu živim ako je čovjek vrijedan i radišan, ako je sposoban i odan onome što radi, ako je pošten i korektan u radu s kolegama i ljudima općenito i ako mu se u poslu ne podmeću klipovi. Šanse i prilike postoje i sve što treba učiniti jest naporno i pošteno raditi
kako bi iskoristili te šanse i prilike. Ja u Hrvatskoj, sa svojim imenom i prezimenom, to nikad ne bih mogao ostvariti jer se radi o mentalnom sklopu ljudi koji je posve drukčiji. Da ne govorim o politici koja se u Hrvatskoj u sve miješa.
I na koncu, kako moje iskustvo može doprinijeti? Tako da se mislilačka i kreativna sloboda ne sputava, ona mora biti bez ideoloških okova i ograničenja. Dalje, uvijek i u svemu moramo biti dosljedni, bilo to da se radi o znanosti, politici, gospodarstvu, nacionalnim interesima, umjetnosti, demografiji, itd. itd. Ja sam sâm sebi otvarao sva vrata, jer nisam imao niti veza, niti rodbine, niti prijatelja i poznanika u administracijama kanadskih i američkih sveučilišta. Uvijek sam bio svoj čovjek (self-made man) jer od nikoga, osim svojih roditelja i sestre, nisam dobivao nikakvu materijalnu potporu; naravno da sam za svoj trud i postignute rezultate dobivao odlične nagrade u obliku stipendija, moralnu sam podršku kao student dobivao od svojih profesora i mentora, a kasnije sam i potporu i podršku na poslu dobivao od svojih pročelnika i pročelnica, dekana i rektora o čemu bih mogao nadugo govoriti. Bio sam uvijek dosljedan, a oni su meni uzvraćali dosljednošću. Eto, ja bih rado vidio ta svoja iskustva dosljednosti, poštenja, cijenjenja sposobnosti, rada i radišnosti da zažive u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini što prije.
Kako danas živi hrvatska zajednica u Australiji? Postoji li interes među njenim članovima za povratak u domovinu?
- Proteklih par godina stanje u hrvatskoj zajednici svodilo se na mjere i zabrane slobode u najširem smislu te riječi. Već pune dvije godine živimo u nekim nenormalnim uvjetima života, kao uostalom i ostatak svijeta. Zbog 'plandemije', zvane korona virus ili COVID-19, nametnuli su nam različite mjere i restrikcije koje su nas sve pogodile, svakoga na neki način. Najviše su stradala mala poduzetništva, pogotovo turizam i ugostiteljstvo. Upravo dok ovo pišem počeli su micati i smanjivati neke od tih suludih mjera i restrikcija pa se nadam da to neće biti samo privremeno. Život se ponovo budi i polako se vraća u normalu, kako u široj australskoj zajednici tako i u hrvatskim zajednicama diljem Australije. No, proces oporavka od 'plandemije' bit će dugotrajan i nadajmo se da neće biti previše mučan. Ali, kako se ono kaže u svakom zlu ima i nešto dobra. Upravo i ponajviše zbog ovih strogih i nametnutih
mjera i pritiska na zdrave ljude da se cijepe, da se ne smiju kretati dalje od pet kilometara od svoga doma, itd. itd. brojne mlade obitelji hrvatskih korijena odlučile su oprobati život u Hrvatskoj, a neki i u Bosni i Hercegovini. Prije par dana ispratili smo peteročlanu obitelj s jednosmjernim aviokartama u Hrvatsku. Zanimljivo je to da su roditelji, ljudi srednjih godina, oboje rođeni u Australiji, sa svoje troje odrasle djece odlučili preseliti u Hrvatsku i tamo sebi saviti novo obiteljsko gnijezdo. Ovaj slučaj nije jedini, doznao sam iz pouzdanih izvora da se radi o nekoliko stotina sličnih slučajeva samo iz Australije u posljednih šest mjeseci. Znam da nekoliko stotina ovakvih slučajeva neće proizvesti neke neočekivane promjene u demografskim statistikama odjednom, ali će bar malkice ublažiti katastrofalnu sliku demografskih kretanja u Hrvatskoj; ovi ljudi sigurno sa sobom donose svoje radne i ine navike i sposobnosti, znanje, svoj optimizam, radišni polet, svoju vjeru i ljubav za Hrvatsku onako kako su to naučili u svom djetinjstvu i u svojoj drugoj ljudskoj dobi. Ako se oni dobro snađu u Hrvatskoj i o tome počnu pisati i govoriti svojim prijateljima i rođacima u Australiji, i drugdje u hrvatskim izvandomovinskim zajednicama, može se lako dogoditi čudo koje nismo očekivali. Meni se čini da je ovo sada upravo pravi trenutak za povratak mlađih hrvatskih naraštaja u Hrvatsku. Tome bi uveliko pomogla i promjena hrvatske politike, i ne samo u odnosu na Hrvate izvan Hrvatske. Zamislite samo da Vlada Republike Hrvatske donese u ovom trenutku odluku da se svi mlađi naraštaji hrvatskog podrijetla, i svi Hrvati poduzetnici, oslobađaju svakog poreza i svih dažbina u sjedećih deset godina kada se presele živjeti u Hrvatsku! Hrvatska bi se počela brzo oporavljati demografski i gospodarski. U svemu pravi trenutak igra jednu od glavnih uloga, a meni se čini da je sada pravi trenutak za ovakvu političku odluku.
Na koji način njegujete hrvatsku kulturu i tradiciju među svojim članovima?
- Hrvati uspješno njeguju desetljećima svoje običaje, kulturu, tradiciju, jezik i folklor, bave se raznim sportovima, itd. itd., i onda su zbog korona virusa negdje u veljači 2020. godine uslijedile nove mjere koje su praktično zaustavile normalan hod i život svega onoga čemu smo naučeni i što smo radili kao pripadnici ljudske civilizacije. Poslušni političari u suradnji s poslušnim medijima i
pseudoznanstvenicima zabranjuju rukovanje, zabranjuju odlazak u crkvu, zatvaraju se klubovi, kafići restorani, moraju se nositi maske, moramo ostati doma, na sprovode i vjenčanja može samo do deset ljudi, šalju zdrave ljude da se idu testirati, cijepiti... I Bog zna što sve ne! Ovo navodim zbog toga jer je to poremetilo život hrvatske zajednice kao i cijele australske ljudske zajednice. Vrijedni Hrvati su tu 'stanku' iskoristili za obnovu i popravke svojih hrvatskih klubova i svojih hrvatskih katoličkih centara. I sada dok Vam ovo pišem te sulude mjere popuštaju, mediji su zaokupljeni Putinovom agresijom i ratom u Ukrajini te poplavama u nekim dražavama u Australiji (Queensland i New South Wales). Već nekoliko dana nitko ne spominje korona virus kao da ga nikad nije ni bilo! Hrvatska se zajednica polako budi i vraća svome starom uobičajenom životu. Upisuju se djeca u Škole hrvatskog jezika i škole počinju djelovati, hrvatski mladići i djevojke počinju vježbati hrvatski folklor, hrvatski klubovi počinju raditi po starome, upisi na studij hrvatskoga jezika su u porastu i nakon dvije godine online poduke i studija studenti se vraćaju na predavanja uživo, dakle sve se polako vraća u normalu. Prošli vikend, točnije od 25. – 27. veljače u glavnom gradu Australije održan je Summit 2022: AUS-NZ Croatian Women in Leadership, na kojem je sudjelovalo više od 100 istaknutih dama iz Australije i Novog Zelanda. Ovih se dana, u organizaciji veleposlanstva Republike Hrvatske, Generalnog konzulata RH u Sydneyju i još nekoliko udruga hrvatske zajednice, priprema veliko slavlje dobrih diplomatskih i prijateljskih odnosa između Australije i Hrvatske; na svečanoj večeri u Hotelu Four
Seasons, u središtu Sydneyja, glavna govornica bit će bivša predsjednica Republike Hrvatske gđa Kolinda Grabar Kitarović. Kao što vidite, stvari se počinju događati!
Što je ono što predstavlja najveću prepreku, kako povratku, tako i osnaživanju veza s domovinom?
- Hrvati u Australiji jako su nezadovoljni odnosom i vezama s domovinom i to ponajviše zbog hrvatske politike. Zapravo, većina Hrvata u Australiji razočarana je hrvatskom politikom i to vide kao glavnu prepreku za povratak i bolje veze s domovinom. Po mišljenju mnogih ljudi u hrvatskoj politici nisu raskrstili sa svojim jugokomunističkim nasljeđem. Oni smatraju da su korupcija, nepotizam, klijentilizam, i dosta traljava hrvatska birokracija, loše pravosuđe, korupcijske afere u koje su umiješani političari i
ministri, itd. itd., da su to sve ostatci jugokomunističkog sustava. Exodus i odlazak mladih ljudi i obitelji iz Hrvatske nije im baš neki poticaj za povratak u zemlju iz koje mladi ljudi bježe. Bez obzira koliko je vole i koliko su joj privrženi. Dakle, njih muče zabirinjavaju sve one stvari koje zapravo spriječavaju i koče normalan i uredan život u jednoj uređenoj demokratskoj zemlji. Kada bi Hrvatska na političkom području i planu ostvarila neke promjene i pozitivne korake, kao na primjer ozbiljan obračun s korupcijom i klijentilizmom, ili vidljivim pomakom u gospodrastvu, sigurno bismo bili svjedoci puno brojnijem povratku Hrvata nego što je to slučaj danas. Hrvati ovdje promišljaju da bi lijep broj Hrvata i hrvatskih potomaka zamijenio život u Australiji životom u Hrvatskoj kada bi zemlja bila uređena. Ima toliko stvari o kojima bi se ovdje dalo govoriti, no ovdje ću navesti samo par primjera o kojima se uvijek ovdje govori i raspravlja. Naime, Hrvati ovdje u Australiji, a koliko mi je poznato tako je u Kanadi i SAD-u, ne mogu razumjeti ni vjerovati da stranka s kojom je predsjednik Franjo Tuđman i hrvatski narod izborio i stvorio hrvatsku državu danas koalira s nacionalnim manjinama koje u velikoj mjeri određuju tijek hrvatske politike. Običan čovjek, Hrvat, je itekako dobro upućen u politiku i njega se ne može tako lako zavarati. On vidi i zna kamo to sve skupa vodi. Ljudi se otvoreno i opravdano pitaju zar u Hrvatskoj nema dovoljno hrvatskih političkih stranaka s kojima se može koalirati, kada i ako to bude potrebno. Osim toga, gdje još u demokratskom svijetu etničke zajednice ili nacionalne manjine imaju svoje političke stranke? Ako se žele baviti politikom Hrvatska ima dosta političkih stranaka u koje se mogu učlaniti pripadnici etničkih zajednica u Hrvatskoj i u njima se baviti politikom. To su priče i rasprave koje slušam kad se nađem na kavi ili na piću sa svojim prijateljima. Oni to vide kao da su nacionalne manjine u Hrvatskoj uzele političko kormilo u svoje ruke i dociraju većinskom hrvatskom narodu kao da su građani drugoga reda u vlastitoj državi. Njihova propitkivanja itekako imaju smisla. Treba dodati još i ovo. Hrvati u Australiji dosta su dobro informirani sa stanjem u domovini samo su na žalost bombardirani medijskim senzacionalizmima svih vrsta. Velik broj Hrvata u Australiji ima HRT u svojim domovima, slušaju razne radio programe, čitaju domovinske tiskovine, prate različite društvene portale itd., ali se u tom javnom metžu teško snalaze, jer rijetko se u svim tim javnim priopćilima može pročitati, čuti ili vidjeti nešto lijepo i pozitivno iz Hrvatske. To je doista raritet. Dobiva se takva ružna i
negativna slika o domovini tako da se ponekad čini kao da je to sve zapravo i ciljano da tako bude kako bi se u Hrvatima ubio svaki osjećaj dobre volje i ljubavi za domovinu Hrvatsku. To strašno djeluje na ljude pa kod mnogih onda slabi osjećaj i odnos prema Hrvatskoj.
U kojoj je mjeri hrvatska zajednica u Australiji uključena u društveno-politički život Republike Hrvatske, ali i Bosne i Hercegovine?
Što se Republike Hrvatske tiče hrvatska zajednica u Australiji nije apsolutno uključena u društevno-politički život Republike Hrvatske, a mislim da situacija ni u BiH nije ništa bolja. Vjerujem da ste čuli da postoji Zakon o odnosima Republike Hrvatske s Hrvatima izvan Republike Hrvatske kojim se uređuju ti odnosi između Hrvata izvan Hrvatske i Vlade Republike Hrvatske. U tome se dokumentu navodi na par mjesta kako Republika Hrvatska omogućava Hrvatima izvan Hrvatske uključivanje u društveni i politički
život RH. Ovdje ću za naše čitatelje navesti te članke Zakona: Članak 8. kaže: „Republika Hrvatska omogućava uključivanje Hrvata izvan Republike Hrvatske u društveni i politički život Republike Hrvatske“; Članak 44. navodi: „Republika Hrvatska osigurava uključivanje Hrvata izvan Republike Hrvatske u društveni i politički život Republike Hrvatske kroz njihovu zastupljenost u Hrvatskom saboru i u Savjetu Vlade Republike Hrvatske za Hrvate izvan Republike Hrvatske.“ Dakle, Zakon 'omogućava' i 'osigurava' ali ovo ne odgovora stvarnom stanju na terenu jer nema Hrvata iz Australije, a vjerujem niti iz drugih hrvatskih zajednica izvan Republike Hrvatske, u društvenom i političkom životu Hrvatske. Nema zastupljenosti Hrvata izvan Republike Hrvatske u Hrvatskom saboru.
Ako Vlada, i druga državna tijela, npr. ministarstva, smatraju da su to postigli osnivanjem Savjeta, onda je to samo bacanje prašine u oči ljudima zdravog razuma! Time ne želim reći da Savjet nije potreban i da nije dobra stvar, dapače, ali su njegovi dosezi i njegova politička moć veoma ograničeni kada se radi o uključivanju izvandomovinskih Hrvata u društveni i politički život Republike Hrvatske. U tom pogledu članovi Savjeta apsolutno nemaju se pravo miješati u društveno-politička zbivanja u Hrvatskoj. To možemo vidjeti iz Članka 17. navedenog Zakona koji glasi: „Savjet je savjetodavno tijelo Vlade Republike Hrvatske koje pruža pomoć Vladi Republike Hrvatske u kreiranju i provedbi politike, aktivnosti i programa u odnosu na Hrvate izvan Republike Hrvatske.“ I dok Vam ovo pišem iz Njemačke mi se javja prijatelj s priopćenjem koje u dvije rečenice kaže sve o tome kako se Hrvati izvan Hrvatske u ovom trenutku osjećaju i kako dišu kad je riječ o odnosima s domovinom Hrvatskom: „Mi se tu ne moramo ništa čuditi. Zaluđivanje hrvatske dijaspore, od strane vladajućih i oporbenih političkih stranaka u vladi i Saboru RH, započelo je već odavno, odmah nakon
početka oslobođenja nam Domovine Hrvatske.“
Kako gledate na današnje društvene izazove s kojima se suočavaju Hrvatska i Bosna i Hercegovina, a pogotovo kada je riječ o demografskim kretanjima?
- U svakoj državi životni standard ovisi o dobroj politici nacionalnih interesa i dobrom i razvijenom gospodarstvu. Glavni temelj i oslonac dobrom i uspješnom gospodrastvu su mala poduzetništva koja zapošljavaju pet do deset uposlenika. Narvano, što više tih malih poduzetništava preraste u veće tvrtke tim bolje za državu i gospodarstvo. Ljudi moraju osjećati i živjeti političku i gospodarsku sigurnost, treba ima dati priliku i mogućnost. O tome sam probao nešto reći u svome odgovoru na prvo pitanje. Koliko mi je poznato u Republici Hrvatskoj ima više od tisuću javnih, što hoće reći državnih, tvrtki iz kojih se financiraju političke stranke i političke djelatnosti, a često čujemo i brojnim financijskim malverzacijama i aferama u tim tvrtkama koje kontrolira država. Ovdje prvenstevo mislim na HEP i na Hrvatske vode i šume koje su često predmet koruptivnih afera. Neki dan sam čuo u Hrvatskom saboru jednog zastupnika koji govori o 40 tisuća tvrtki u Hrvatskoj koje nemaju niti jednoga zaposlenika. Te tvrtke navodno okreću i gutaju milijarde kuna godišnje. Budući da ovome nitko nije protuslovio u Hrvatskom saboru, a nisam nigdje čitao ili čuo, bar do sada, da je DORH pokrenuo istragu o čemu se ovdje radi? Mogao bih i dalje, ali ovdje ću stati.
Zašto ovo sve navodim? Pa zato da vidimo zašto mladi ljudi s obiteljima bježe iz Hrvatske. Tjeraju ih opći kriminal, korupcija, koruptivne afere, nepotizam, poslušnost, neizvjesnost o budućnosti, politički interesi bez vizije, ideologije, svjetonazora... Tome smo svjedoci, to nije ništa novo, i na to treba otvoreno ukazati da se Hrvatska jer se Hrvatska nalazi na samome rubu demografskog sloma. Samo u posljednih pet godina iz Hrvatske je iselilo oko 300 tisuća ljudi. To je jedan Split, a možda i više. Neki pokazatelji ukazuju na to da je od osamostaljenja Hrvatske do sada iselilo blizu milijun ljudi. To je jedan Zagreb. Kada je riječ o demografskim kretanjimna, vrijeme za uzbuno odavno je prošlo. Na to već godinama ukazuju ugledni hrvatski demografi, ali političke elite ne obraćaju na to neku posebnu pozornost. I što je još gore, ne poduzimaju nikakve ozbiljne mjere. Barem ne do sada. Međutim, nema
puno vremena za političko filozofiranje, treba se prihvatiti posla i spašavati što se spasiti da, treba zaustaviti iseljavanje, ili još bolje, obrnuti proces.
Pitanje je kako to postići? I sada se opet vraćamo na neiskorišteni potencijal koji Hrvatska ima sa svojim sunarodnjacima u svijetu. Naglašavam, neiskorišteni ljudski potencijal! Često se dobiva dojam da su političari i političke elite, bez obzira na stranačku pripadnost, zadovoljni novčanim doznakama koje od Hrvata pristižu u Hrvatsku te da im to mjerilo veze i suradnje najbolje odgovara. Međutim, kad govorim o potencijalu onda ne mislim samo na dolare i eure, mislim na ljudski potencijal i sve ono što taj potencijal
donosi sa sobom: nove i drukčije navike, radnu etiku i disciplinu, kreativne i sve ine sposobnosti, znanje, vjeru, moralne vrijednosti, poštenje, dobru volju da se može bolje, ljubav za Domovinu... Usudim se reći da danas izvan Hrvatske živi više Hrvata i hrvatskih potomaka nego je stanovnika u Hrvatskoj; dobro je poznata priča da su Hrvati izvan Hrvatske najbolji i najiskreniji njezini partneri i ambasadori diljem svijeta. Siguran sam da Hrvatska nema takvoga partnera, saveznika i prijatelja u svijetu koji će za Nju učiniti što će učiniti Hrvati izvan njezinih granica. Samo odnos i suradnju treba postaviti na zdrave, čvrste i ravnopravne temelje. Za to treba postojati iskrena i poštena dobra volja s obje strane. Ponavljam, iskrena i poštena dobra volja s obje strane. Hrvatska je praktično opustošena zemlja i ovo je sada pravi trenutak, prilika i mogućnost da se hrvatsko zajedništvo pokaže na djelu.
Koliko iseljeništvo, sa svojim bogatim iskustvom, može biti svojevrsni motor pokretač gospodarstva u domovini?
- Hrvati izvan Hrvatske su još uvijek, i nakon 30 godina hrvatske neovisnosti, neiskorišteni potencijal. Oni su jedini mogući pravi pokretač gospodarstva, ponajprije u Hrvatskoj pa onda i u Bosni i Hercegovini, ako im se dadne prilika i mogućnost (chance and opportunity). Čini mi se da sam već negdje malo prije naveo jednu misao na koju se još jednom pozivam i koju ponavljam već nekoliko godina. Hrvatski političari, ili hrvatske političke elite, moraju se ugledati na zemlje koje su imale slične demografske
poteškoće, odnosno istražiti i proučiti kako su te zemlje uspjele preinačiti trend migracija svojih vlastitih sunarodnjaka iz negativnog iseljeničkog trenda u pozitivan useljenički trend. U tome im svojim savjetima mogu pomoći izvrsni demografi koje Hrvatska ima.
I sad dolazimo do onog glavnog dijela pitanja koji bi i kakav to motor pokretač mogao pokrenuti gospodarstvo u Hrvatskoj. Prije svega, Vlada Republike Hrvatske mora se hitno opredijeliti za slobodno tžište i tržišno gospodarstvo , dakle, tržište i gospodarstvo koji djeluju bez državnoga, političkoga i stranačkoga uplitanja i kontrole. U tržišnom gospodarstvu vladaju zakoni slobodnog tržišta, a ne politički i stranački zakoni. I naravno, za to je potrebno puno više vizije za budućnost, više demokracije u najširem smislu te riječi, a puno manje, ili pak ni malo, autokratske vladavine. Zamislite samo da Vlada Republike Hrvatske donese u ovom trenutku odluku da se svi mladi naraštaji hrvatskog podrijetla, i svi Hrvati poduzetnici, oslobađaju svakog poreza i svih dažbina u sljedećih deset godina kada se presele živjeti u Hrvatsku. Hrvatska bi se počela brzo oporavljati demografski i gospodarski. U svemu pravi trenutak igra jednu od glavnih uloga, a meni se čini da je sada pravi trenutak za ovakvu političku odluku. U puno širem smislu gospodarski i demografski oporavak Hrvatske također bi imao velik utjecaj na stanje hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Gospodarski jaka Hrvatska imala bi više političke snage za potporu i podršku hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini.
Kako gledate na budućnost hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, odnosno kako riješiti ključne izazove s kojima se suočava?
- Hrvatski narod će izboriti svoja osnovna prava, prije svega pravo da sami Hrvati biraju svoje predstavnike ili zastupnike u Dom naroda i u Predsjedništvo. Ja sam optimist da će se to pravo ostvariti ako se svi mi Hrvati pojedinačno, sve hrvatske udruge i društva iz cijelog svijeta, dakle ako se zajednički zauzmemo i založimo da se Hrvatima u Bosni i Hercegovini dadnu njihova prava u općem smislu, onda će se to i dogoditi. Na tome, međutim, treba najozbiljnije raditi a ne samo govoriti. O tome sam već nešto rekao u odgovoru na prvo pitanje. To je način u koji ja čvrsto vjerujem. Dobro je i pohvalno da se o tome razgovara i raspravlja na relaciji Zagreb – Sarajevo ili Mostar, međutim, smatram da to nije dosta i da taj problem također treba mudro i razborito postaviti na međunarodnu razinu, drugim riječima problem Hrvata u Bosni i Hercegovini treba postati međunarodni problem, a to se može ako se svi mi Hrvati i svi naši prijatelji i ljudi dobre volje trgnemo i napravimo svoj dio posla. Netko je negdje rekao da svatko mora na sebe preuzeti odgovornost ako želimo nešto postići i uspjeti u onome čemu težimo. Tome samo mogu dodati da je hrvatsko zajedništvo naša najjača snaga. Ja vjerujem u hrvatsko zajedništvo i u konstruktivnu moć lobiranja. I naravno, u tome svi moramo biti dosljedni!
Đe nađoste ovog huškača.