Malo je poznato da katolici Hrvati iz Bosne i Hercegovine već gotovo 27 godina imaju sveticu u Katoličkoj crkvi, koju je kanonizirao ni manje ni više nego omiljeni papa Ivan Pavao II.
Tradicija
Povijesne silnice i događaji iz kasnog srednjeg vijek, unatoč potrebi za izbjegavanjem anakronizama kojima bi se oblikovala današnja društveno-politička situacija na temelju događaja iz daleke prošlosti, ipak su tradicijski, običajno, pa i etnički vezani uz katolički, hrvatski narod, osobito središnje Bosne. Pa je tako iz kuta povijesne znanosti opravdano upućivati na značaj svetice o kojoj se tako malo zna u hrvatskom narodu, ali i općenito u društvenom životu Bosne i Hercegovine, a poglavito danas, kada BiH počinje pregovore s Europskom unijom te se i time simbolično vraća u veliku europsku obitelj kojoj oduvijek i pripada.
Riječ je o svetoj Jadvigi (Hedviga) Anžuvinskoj, kćeri hrvatsko-ugarskog i tada poljskoga kralja Ludovika Velikoga iz kuće Anžuvinaca i Elizabete Kotromanić, koja je pak bila kći velikog bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića i rodica budućeg kralja Tvrtka. Zamršeni obiteljski odnosi, kao izraz tadašnje tradicije koju su prakticirale vladarske kuće Europe, ipak nam dopuštaju izvući zaključak kako je Jadviga, unatoč tomu što je cijeli svoj život provela izvan tadašnje Bosne, itekako vezana uz svoje mjesto podrijetla, a danas, točno 651 godinu nakon njezina rođenja, vrijeme je za snažniju emancipaciju ove žene koja je na sjeveru i istoku Europe, kao poljsko-litavska kraljica, učinila velike stvari, gradila bolnice, ulagala u obrazovanje...
No, krenimo kronološkim tijekom na osnovi kojega će biti jasnije kako se žena koja po svojoj majci vuče korijene iz vladarske kuće Kotromanić uopće našla na poziciji jedne o najmoćnijih žena tadašnje Europe.
Njezina majka, već spomenuta Elizabeta, bosanska princeza i kći jednog od najsnažnijih bosanskih velikaša, bana Stjepana II. Kotromanića, planiranim potezima, koji su tadašnju Bosansku Banovinu, de jure dio ugarske krune, trebali snažnije vezati uz kuću Anžuvinaca, koji su već bili na čelu Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva, udala se 1353. za Ludovika I. U braku dugo nisu imali djece, no Elizabeta je poslije ipak rodila tri kćeri. Prva, po imenu Katarina umrla je u ranoj mladosti, druga, koja se zvala Marija, poslije će postati hrvatsko-ugarska kraljica, dok je treća i najmlađa - Jadviga, rođena 1373., imala iznimno zanimljiv životni put koji ju je na kraju odveo na sjever.
Politički preokreti koji će uvjetovati sve daljnje događaje, a kojima će se dugoročno promijeniti situacija na jugoistoku, istoku i sjeveru Europe, počeli su 1382. godine, kada umire kralj Ludovik I., što je otvorilo pitanje njegova nasljedstva na čelu Hrvatske, Ugarske i Poljske. Tron je, pravno gledajući, ipak naslijedila Ludovikova i Elizabetina kći Marija, no, s obzirom na njezine godine, regenticom je proglašena njezina majka Elizabeta. Poznavatelji povijesti kasnog srednjeg vijeka dobro su upoznati sa situacijom koja je tada nastala u Hrvatskoj i Ugarskoj te svojevrsnim građanskim ratom nakon što hrvatsko plemstvo nije željelo prihvatiti dvije kraljice (Mariju i majku joj Elizabetu), no vidljivo je kako ni poljski plemići nisu bili oduševljeni idejom da Marija, koja je tada već bila zaručena za Žigmunda Luksemburškog, bude njihova kraljica. Umjesto toga, Poljaci su odlučili da će prihvatiti Marijinu mlađu sestru Jadvigu, kojoj je tada bilo 10 godina, za svoju kraljicu. Uslijedili su dugotrajni pregovori, nakon kojih je Elizabeta dopustila svojoj kćeri da ide u Poljsku i preuzme krunu. Tako se i dogodilo te je Jadviga 16. listopada 1384. godine u Krakovu okrunjena za kraljicu Poljske, a na tronu je samostalno vladala godinu dana, nakon čega je doživjela još jedan svojevrsni preokret, no ovaj put taj će ju događaj dodatno učvrstiti i pozicionirati među najpoznatije vladarice tadašnje Europe. Naime, 1385. godine Litva potpisuje sporazum o savezu s Kraljevinom Poljskom, iz čega će se roditi jedna od najmoćnijih država toga doba - Poljsko-Litavska Unija. Posljedica toga je da je Jagelo, posljednji poganski vladar Litve, de facto postao kralj nove zajedničke države, prešao na kršćanstvo i postao poznat kao Vladislav II. Jagelović te je oženio Jadvigu.
Humanitarni rad
Vjenčali su se u svibnju 1385. godine, nakon čega je Vladislav II. proglašen iure uxoris kraljem Poljske, a u godinama koje su slijedile Jadviga, buduća svetica s korijenima iz Bosne, bila je iznimno angažirana u diplomatskom, kao i kulturnom životu. No, bavila se i politikom te je organizirala, i to uspješno, povratak dijelova Galicije 1387. godine, a vodila je i diplomatsku korespondenciju s Teutonskim vitezovima. No, Jadviga će u poljskom narodu, ali i u drugim narodima vezanim uz Baltik, biti upamćena kao osoba koja je dala izniman doprinos podizanju ukupnog životnog standarda, pa je tako osnovala mnoge bolnice, a svojim je angažmanom, kao i donacijama te sredstvima od prodaje vlastitog nakita, pomagala Sveučilištu u Krakovu. U religijskom smislu treba uputiti i na to kako postoji podatak da je osnovala biskupiju u Vilniusu. Jadviga je 22. lipnja 1399. rodila djevojčicu koja je nazvana Elizabeta Bonifacija po Jadviginoj ubijenoj majci i papi Bonifaciju IX., ali u roku od mjesec dana obje su umrle zbog komplikacija tijekom porođaja. S obzirom na to da je bila dobro prihvaćena i omiljena u narodu, ne čudi što su odmah nakon njezine smrti počela hodočašća na njezin grob, a pritom pojedini autori upućuju na to da su posebno hodočastili oni koji nisu mogli imati potomstvo. Ipak, trebalo je dočekati kraj 20. stoljeća da Jadviga i službeno postane svetica u Katoličkoj crkvi. Kako se navodi na službenoj mrežnoj stranici Vavelske katedrale, svetu misu u čast blaženoj Jadvigi prvi je put slavio na Wawelu papa Ivan Pavao II. 8. lipnja 1979. Nedugo nakon toga objavljeno je misno čitanje o njoj. Jadvigu je svetom proglasio Sveti Otac Ivan Pavao II. 8. lipnja 1997. u krakovskoj Błoniji.
Izvori o svetoj Jadvigi svjedoče o intenzivnosti njezina redovničkog života i brojnim dobrotvornim djelima koja su potvrđena dokumentima o donacijama...
