Ugledni diplomat i stručnjak za ekonomsku diplomaciju prof. dr. Mile Sadžak analizira uzroke ekonomske krize u BiH, njezino trenutačno stanje te predlaže konkretne korake što treba uraditi kako bi se stanje u bh. ekonomiji popravilo. - Zbog onih koji nisu upućeni u ekonomski razvoj BiH, treba reći da je bh. ekonomija u posljednjih stotinjak godina prošla nekoliko najznačajnijih faza, i to: I. faza do II. Svjetskog rata, dakle do 1941., koju je obilježio početak kapitalističke ekonomije, zatim II. faza poslije II. Svjetskog rata, razdoblje od 1946. do 1990., razdoblje socijalističkog razvoja, odnosno, planske, a potom i samoupravne ili „dogovorne ekonomije“, III. faza je faza poslije demokratskih promjena koja je počela 1990., tzv., „Markovićevim reformama“ koje je zaustavio rat u BiH 1992. i IV faza je poslijeratna faza, od 1996. do danas. Faza razvoja od 1990. je faza tranzicije s tendencijom razvoja poduzetničke i tržišne ekonomije, imanentne demokratskim društvima. Ono što je veoma značajno istaknuti da BiH ekonomija u posljednjih gotovo četvrt stoljeća prolazi proces tranzicije koji je primarno bio zamišljen samo kao jedna prijelazna faza k tržišnoj ekonomiji, međutim ni najoptimističniji planeri toga procesa nisu mogli predvidjeti svu kompleksnost tranzicije koja se simultano nakon ‘90. godine odvija(la) u zemljama Istočnog bloka. Čak i najrazvijenije ekonomske zemlje, kakva je u tom trenutku bila Zapadna Njemačka, morale su korigirati sve svoje planove u vezi s priključenjem i tranzicijskim procesom tadašnje Istočne Njemačke jer je planirani proces probio sve planirane rokove, a financijski troškovi su bili enormi.
Tranzicija kao tsunami
Danas kada se analizira proces tranzicije mora se reći da je bio vrlo loše pripremljen, odnosno planiran, implementacija je provođena po unaprijed zadanim modelima, koji, kako se pokazalo, nisu, ili su u veoma maloj mjeri bili prilagođeni pojedinačnim ekonomijama, zanemareno je postojanje znatnih razlika u ekonomskom razvoju pojedinih zemalja, tj. njihovi potencijali i perspektive, kao i mentaliteti, odnosno, poslovne kulture i etike, što je proizvodilo porazne i nekada razarajuće rezultate za dotične ekonomije. Tranzicija se pokazala kao nekakav tsunami, a ne kao programiran proces koji treba olakšati ekonomske reforme i na što je moguće efikasniji način etablirati tržišnu ekonomiju u navedenim zemljama. Praksa je nažalost pokazala da se proces političko-ekonomske tranzicije odvijao po matrici: od jednoumlja k višeumlju, no u dosta slučajeva završilo se u bezumlju, o čemu dobrim dijelom zorno svjedoče ekonomije tranzicijskih zemalja i danas, a BiH u tom pogledu nije izuzetak. Današnja bh. ekonomija je: tranzicijska, poslijeratna, ekonomija, nerazvijena ekonomija, kvazi-tržišna, koju karakterizira odsustvo sustavnog pristupa, odsustvo strateškog planiranja, odsustvo modernog menadžmenta, manjak financijskih resursa, zastarjela tehnologija ili uopće tehnološki deficit, slaba povezanost poslovnog sektora s akademsko-istraživačkim sektorom, visoka ovisnost o politici, koja često preko nekompetentnih ali lojalnih upravlja kompanijama („famozni“ nadzorni odbori), evidentno je nefunkcioniranje pravnog sustava, odnosno, prisutna je korupcija, nepotizam, gospodarski kriminal, također. Pozitivni slučajevi su dosta rijetki i više su izuzetak od pravila u sektoru poduzetništva koje je i prije rata imalo tradiciju u BiH, područje sjeverne Bosne s gradovima Gradačac, Gračanica, u središnjoj Bosni npr. u Kreševu, Vitezu..., no, to su sve zapravo ekonomski ekscesi ili rijetke poduzetničke oaze. Inače, opće poznata činjenica je da je poduzetništvo dobro za svako gospodarstvo jer je ono onaj dinamično – kreativni element koji osim toga što stvara nove vrijednosti, pruža niz usluga, zapošljava značajan dio ljudi, predstavlja i osnovu za razvoj srednjih i velikih kompanija (u tom kontekstu su upečatljivi u BiH pojedini trgovački lanci koji su nastali iz malih dućana, naravno postoje i primjeri razvoja poduzetničkih djelatnosti u srednje kompanije i u proizvodnoj sferi u BiH) i zbog toga je poduzetništvo posebice važno za ekonomije poput BiH. Ipak, u ekonomskoj teoriji i praksi dobro je znano da poduzetništvo ne može funkcionirati bez velikih kompanija i da tamo gdje se ostvari dobra integracija poduzetništva i velikih kompanija ekonomije imaju dinamičniji razvoj (dobar primjer za to je bila tvornica TAS u Vogošći prije rata, koja je s nizom malih kooperanata imala ugovore o isporuci dijelova za VW vozila koja su se proizvodila u toj tvornici), naravno, da takvim slučajeva imamo i danas u BiH, no nedovoljno. Stoga, logično pitanje koje se postavlja nakon dijagnosticiranja stanja, što treba uraditi kako bi se stanje u bh. ekonomiji popravilo? Na međunarodnom planu potrebno je prije svega da BiH izađe iz „slijepe ulice“, odnosno, zastoja kada se govori o procesima priključivanja NATO savezu i integriranja u EU, da se jače regionalno povezuje, primjer CEFTA-e je u tom smislu instruktivan, da se jača ekonomska diplomacija, i to multilateralna ekonomska diplomacija, koja treba unutar multilateralnih ekonomskih organizacija kvalitetnije i intenzivnije pozicionirati bh. ekonomiju, a bilateralna ekonomska diplomacija treba o isto činiti samo na bilateralnim tržištima, s tim da obje imaju stateški zadatak unapređenja, zaštite i promoviranja ekonomskih interesa BiH na globalnom tržištu. Sve ovo će biti moguće provesti samo simultano s procesima koji se već odvijaju, a to su procesi tranzicije ili (re)privatizacije i procesi strukturnih reformi, ukratko rečeno. Na unutarnjem planu potrebno je konačno dovršiti privatizacijske procese, politiku staviti u službu ekonomije, odnosno da ekonomija postane strateški element i okosnica svih političkih programa i projekata, da se usvoje ekonomske politike, ekonomske strategije i ekonomski projekti koji su operativni u aktualnom bh. ekonomskom kontekstu, da se odrede strateški ekonomski sektori (energetika, infrastruktura, drvna, metalna industrija, hrana, turizam, etc.), da se radi na povećanju konkurentnosti iz izvozno orijentiranih kompanija (podatak da trenutačno imamo oko 100 kompanija koje su izvozno kompetentne je poražavajući, radi ilustracije, broj austrijskih eksportno-orijetiranih poduzeća iznosi 44 000, prema najnovijem izvješću, njihovog Ministarstva za znanost, istraživanje i ekonomiju), da se radi na privlačenju ino-investicija. Na ovome mjestu bih posebno istaknuo potencijal energetskog sektora, koji može biti okosnica budućeg razvoja bh. ekonomije. Svjesni činjenice da je energija uvijek bila jedan od strateških resursa ekonomije, te uzimajući u obzir geoenergetske trendove, energija će, sasvim je izvjesno, u budućnosti još više dobivati na značenju i cijeni, tako da energija može postati jedna od realnih konkurentskih prednosti ekonomije BiH u globalnom lancu stvaranja vrijednosti. Svakako da bi se energetski potencijal BiH stavio u funkciju ekonomskog razvoja, potrebno je izraditi i ekonomske strategije koje će zadovoljiti i integraciju BiH u Europsku energetsku zajednicu, ali i koje će povesti računa o potrebama nacionalne ekonomije.
Ekonomsko-energetski sektor
U tom kontekstu mislim da bi bilo potrebno propagirati BiH kao energetsku platformu na kojoj mogu poslovati europske i svjetske kompanije, koristeći cijene bh. energenata, koji trebaju biti povoljniji za sve one koji žele poslovati i investirati u BiH (naravno treba uzeti u obzir samo ozbiljne investitore, ukupna problematika se može i treba definirati i urediti preciznim poslovnim ugovorima). Također, kako bi se implementirala BiH kao Energetska Platforma, potrebno je da se povećaju energetski kapaciteti uz korištenje energetskih izvora i resursa koji realno postoje u BiH. Istodobno, ne treba zanemariti i dobre i loše strane toga procesa, tako da je potrebno pravodobno izraditi planove energetskog razvoja u kojima će biti usklađeni interesi, na jednoj strani ekonomsko-energetskog razvoja, a na drugoj strani, zaštite ekoloških standarda i sadržaja. I opet ću navesti primjer Austrije, zemlje koja je na najbolji način uskladila ekonomsko-energetske i ekološke interese, jer je Austrija zemlja u kojoj turizam i ekologija imaju prioritetan značaj u ekonomskom razvoju, ali isto tako ne zanemaruje se ni energetski razvoj, naravno usklađen sa svim ekološkin standardima, (osobno sam impresioniran vjetro-parkovima i tisućama vjetrenjača koje se mogu vidjeti duž autoceste Beč-Bratislava, koji su instalirani uz uvažavanje svih mikroklimatskih uvjeta uz ozbiljne cost-benefit analize). Ako bi se energetski potencijal organizirao na način da je BiH kao energetska platforma i ako bi se tome dodali i drugi resursi koje bh. ekonomija nudi, a to su humani resursi, povoljan geografski položaj, etc., stvorit će se realna pretpostavka da postojeće komparativne prednosti BiH budu u funkciji jačanja konkurentnosti bh. ekonomije te bi se isto tako s pravom mogli očekivati pozitivni kumulativni efekti na razvoj i jačanje bh. ekonomije. Da bi se sve nabrojane mjere i aktivnosti provele, bit će potrebno kreirati sinergetsku klimu, na relaciji politika-poslovni sektor BiH, ili prevedeno na „jezik prakse“, potrebno je da vlada(e) donese adekvatne zakone, formira ekonomske politike i izradi ekonomske strategije, zatim da poslovni sektor mobilizira sve potencijale, poduzetnike, menadžere i zaposlene, a da akademski sektor preko institucija, fakulteta, instituta i stručnjaka izradi stručne podloge za aktivnosti, zaključio je Sadžak.
