Svoju ovogodišnju uskrsnu poslanicu mons. Tomo Vukšić, nadbiskup vrhbosanski, počinje objašnjavajući značenje korizmenog vremena, odnosno važnosti korizme kao priprave za najveći kršćanski blagdan Uskrs.
- Važno je objašnjavati značenje svakoga razdoblja u liturgijskom kalendaru, pa tako i korizmenoga. Nekada i dobri vjernici jednostavno zaborave ono što im je bilo poznato, nekada ljudi nisu dovoljno informirani, a ponekom možda nije ni poznato. Zaista je vrlo važno znati da četrdeset dana, koliko traju korizmeni post i pokora, nije posljedica nekog običnog propisa, nego to pokorničko vrijeme priprave za svetkovinu Uskrsa podsjeća na četrdeset dana Isusova posta u osami i njegove priprave za javno djelovanje. Uz to, kateheza i pouka, koja uključuje također ponavljanje i onoga što je poznato, bitan je i neizostavan dio evangelizacije - kaže mons. Vukšić na početku ovoga uskrsnog intervjua za Večernji list.
Inače, broj 40, koliko traje korizma, ima snažnu simboliku u Svetom pismu.
- Prema biblijskim izvješćima, poplava je trajala 40 dana. Mojsije je bio na gori s Bogom 40 dana i noći. Odaslana izvidnica je 40 dana istraživala Obećanu zemlju prije izlaska izabranoga naroda iz egipatskoga ropstva. Izlazak izabranoga naroda iz ropstva trajao je 40 godina. Golijat je izazivao Izraelce na borbu svaki dan tijekom 40 dana. Obrok, koji je prorok Ilija primio od anđela, održao ga je 40 dana u pustinji. Ezekiel snosi kaznu Izraela 40 dana. Bog odgađa uništenje Ninive za 40 dana dajući gradu vremena da se pokaje. Isus je prikazan u hramu kad je imao 40 dana. Isto toliko je dana Isus bio u iskušenju. Prema izvješću Djela apostolskih, 40 se dana Isus apostolima ukazivao nakon raspeća i uskrsnuća i govorio o kraljevstvu Božjem te je potom uzašao na nebo (Dj 1,1-9).
Broj četrdeset, dakle, zaista ima snažnu simboliku u Svetom pismu. To je broj koji naznačuje oslobođenje, ispunjenje Božjih obećanja, kaznu i pokajanje, kušnju i odmor, a prije svega posvemašnju ovisnost o Bogu.
Objašnjavajući smisao korizme, kažete kako je ona “samoodgoj”...
- Mnogo je sudionika koji na izravan ili neizravan način sudjeluju u odgoju svakoga čovjeka. Jedan od njih je i čovjek za sebe samoga. Jer bez osobnoga nastojanja oko vlastitoga napretka, posebice u ljudskom i duhovnom smislu, jedva da itko drugi može uspjeti kao odgojitelj takve osobe. U tom smislu, svako osobno i dragovoljno pristajanje da se popravi sebe u bilo kojemu smislu, a korizmeno vrijeme je upravo razdoblje koje je posvećeno takvu trudu, uvijek je prilika za odgajanje samoga sebe, to jest za samoodgoj. I prigoda je to za vježbu u ustrajnosti volje i u dosljednosti izvršavanja plemenitih nakana.
Također, kažete da je korizma bila prigoda za vjernike da upoznaju Božju volju...
- Bitan dio korizmene pobožnosti sadržan je u želji da vjernik otkrije koja je Božja volja, nakana i želja s njim. Što Bog od mene očekuje u ovom času, pitanje je koje prati svakog iskrenog vjernika tijekom cijeloga života. I nalaženje odgovora na to pitanje velik je blagoslov i prava milost.
Bog ne govori samo kroz riječi Svetoga pisma nego i kroz ljude koji nas okružuju, posebice one koji trebaju pomoć...
- Osobito u božićno vrijeme čita se početak Poslanice Hebrejima: “Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu” (Heb 1,1-2). I nakon toga nastavio je Bog sve do danas govoriti ljudima “više puta i na više načina”. A jedan od Bogu najdražih načina govora jest posredstvom drugih ljudi, posebice one braće i sestara koji su u nekom obliku oskudice i trebaju pomoć, a koje susrećemo na svojim životnim putovima. A budući da su svi ljudi već svojim postojanjem slike i prilike Božje i, jer su toga dostojanstva, koje je božanskoga podrijetla, u njima i u njihovoj oskudici na način slike živi također sami Bog, čija su oni prilika. U njima Božja slika ili otisak, koji se zove čovjek, treba pomoć.
Vrijede li molitva, post i pokora bez dobrih djela?
- Glede odnosa osobne vjere, s jedne strane, koja se na unutarnjoj čovjekovoj razini vježba i hrani molitvom, postom i pokorom, i dobrih djela, s druge, kojima se unutarnja vjera na vanjskoj razini očituje i svjedoči, još u početku kršćanstva na neponovljiv način i vrlo jednostavnim riječima objasnio je pisac Jakovljeve poslanice u kojoj se nalaze i ove rečenice: “Što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djelâ nema? Može li ga vjera spasiti? Ako su koji brat ili sestra goli i bez hrane svagdanje pa im tkogod od vas rekne: ‘Hajdete u miru, grijte se i sitite’, a ne dadnete im što je potrebno za tijelo, koja korist? Tako i vjera: ako nema djelâ, mrtva je u sebi. (…) Jer kao što je tijelo bez duha mrtvo, tako je i vjera bez djelâ mrtva” (Jak 2,14-17.26).
Crkva kaže kako siromasi često postoje zato što je netko drugi prisvojio ono što im pripada?
- Ovim pitanjem dotičemo se elementarne nepravde koja, nažalost, postoji na mnogim stranama u svijetu gdje vladaju takvi sustavi i okolnosti koji ne omogućavaju da čovjek sebi i svojoj obitelji može priskrbiti ono što mu je potrebno za dostojan život pa su mnogi prisiljeni živjeti u velikom siromaštvu. Stupnjevi toga siromaštva su različiti, a u nekim dijelovima svijeta ono je ekstremno. Svojim socijalnim naukom Crkva nastoji pomoći da se te nepravde isprave, a djelovanjem svojih karitativnih ustanova i pojedinaca želi nasljedovati Isusa i pokazati dobar primjer.
Samo za ilustraciju, nedavno sam čitao znanstvenu studiju u kojoj se nalazi podatak da je, prema dostupnim podacima, prije nekoliko godina u svijetu bilo 689 milijuna ljudi koji su živjeli u ekstremnom siromaštvu s prihodom po osobi manjim od dva dolara dnevno. A prema nalazima iste studije, podaci su još porazniji kada je u pitanju dječje siromaštvo. Oko milijardu djece diljem svijeta u istom razdoblju nije imalo pristup obrazovanju, zdravlju, stanovanju, adekvatnoj prehrani, sanitarnim uvjetima ili čistoj vodi, a čak 356 milijuna djece živi u ekstremnom siromaštvu s manje od dva dolara dnevno.
Što je s onima koji imaju premalo materijalnih dobara da bi ih mogli dijeliti s drugima?
- U Isusovu nauku ljubav se ne mjeri fizičkom količinom, nego duhovnom snagom dara, emotivnim pristajanjem i nesebičnim darivanjem. Sjetite se Isusove riječi kojom je ustvrdio da je mali novčić siromašne udovice bio veći dar u hramu negoli ijedan drugi, iako su svi drugi darovi u količinskom smislu bili mnogo izdašniji. Specifičnu razliku u korist udovičina dara donijela je upravo ljubav te siromašne žene da nesebično daruje najviše što može. Zato je njezin dar nazvan najvišim. U tom smislu, jedan veliki duhovni pisac, sveti Petar Krizolog, što bi se na hrvatski moglo prevesti kao Zlatorječivi, tumačeći najdublji smisao djelatne kršćanske ljubavi i svrhe dobrih djela, napisao je da: “Nitko nije toliko siromašan da ne bi mogao darovati samoga sebe.” To znači, da i oni koji su materijalno siromašni, prema kršćanskom nauku, mogu biti veliki dobrotvori, pa i najveći. Tako Isus kaže! Stoga, kad se vjernik nalazi u materijalnoj neimaštini, pozvan je ponašati se na način siromašnog apostola Petra koji se našao i situaciji kad je od njega milostinju tražio hrom čovjek koji je svaki dan prosio na vratima hrama, a Petar nije ništa imao u džepu. Tom čovjeku Petar je kazao: “Srebra i zlata nema u mene, ali što imam - to ti dajem” (Dj 3,6).
Ove godine istodobno su dane molitve i posta dijelili katolici, pravoslavci i muslimani. Kako iščitati tu poruku?
- Ove godine katolici, pravoslavci i muslimani su ujedinjeni u postu jer se većim dijelom vremenski podudaraju katolička korizma, pravoslavni veliki post i muslimanski ramazanski post. Svaki od tih postova vođen je vrlo plemenitim nakanama i vjernici svih triju vjera, koji prakticiraju post, pozvani su na obraćenje, vježbaju se u poniznosti i odricanju i mole Božji blagoslov. Istodobno, obvezuju se na činjenje dobrih djela i sigurno je da dragi Bog želi da, ujedinjeni u postu i nakanama, budu ujedinjeni također u vršenju dobra i izgradnji općega bratstva te sloge među ljudima.
Kako će vjernici Vrhbosanske nadbiskupije i općenito u BiH proslaviti ovogodišnji Uskrs?
- Kršćanstvo je vjera nade i slobode te vjernici tu svoju nadu temelje upravo na istini da je Isus, koji je naša nada, kako je nazvan u Svetom pismu, uskrsnuo i tako čovjeka oslobodio od spona smrti. Uskrs je, osim što je blagdan sjećanja na Isusovo uskrsnuće, također svetkovina istine da život nema kraja. U tom vjerskom življenju nade katolici, koji su u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, kao i sva ostala kršćanska braća i sestre, žele biti svjedoci nade i optimisti da je bolje moguće i da, zajedno sa svim ljudima dobre volje, želimo doprinositi zaštiti života, miru, slozi i napretku.
I na kraju, molimo vas da uputite uskrsnu čestitku i poruku čitateljima Večernjeg lista.
- Neka dragi Bog blagoslovi sve čitatelje i sve ostale ljude kako bi uvijek mogli biti svjedoci nade. Po svom uskrsnuću od mrtvih Isus je, kako čitamo u Svetom pismu, prvi od usnulih. On je prvi, a na kraju slijede oni koji su njegovi. Tako, smrti zapravo i nema kao kraja života jer se vjernima, kad odlaze s ovoga svijeta, život samo mijenja, a ne oduzima. Tako molimo i tako vjerujemo. I tomu se nadamo. U toj vjeri svima želim sretan i blagoslovljen Uskrs.
