Lidija Palunko, diplomirana politologinja koja radi u velikoj američkoj farmaceutskoj kompaniji te dugogodišnja suradnica Dive, sasvim iskreno otkriva kako su ona i njezin dečko Matt preboljeli COVID-19 te tko im je najviše pomogao.
Od petka radimo od kuće, najavila je naša izvršna direktorica, puna dva tjedna prije nego je britanska vlada uopće počela razmišljati o uvođenju mjera samoizolacije i karantene, piše DIVA. No, s obzirom na to da radim za jednog od najvećih američkih farmaceutskih giganata, znam kako naš tim raspolaže s informacijama koje javnosti ili nisu dostupne ili (još) nisu prihvaćene kao ozbiljna prijetnja.
A koliko je doista ozbiljno, saznali smo već nakon tjedan dana izolacije. U uredu je potvrđen prvi slučaj COVID-19. Zamoljeni smo da ne pokušavamo otkriti o kome se radi, no instinkitvno sam posegnula za telefonom da provjerim kako je nekolicina ljudi s kojima sam bliska. Svi su O.K., osim Cristi, direktorice s kojom imam tjedne sastanke u njenom uredu veličine 2x2 metra. Nema je na sastancima, online je zadnji put bila prije dva dana. Jako čudno za Cristi.
Poslala sam joj poruku da vidim je li O.K. i ubrzo dobila odgovor:
"Hej, loše sam. Jako loše."
Brzinska matematika u glavi - kad smo se zadnji put sastale? Petak prije šest dana. Jao, sjećam se da je jako kihala i šmrcala. Koje je vrijeme inkubacije? Pet do sedam dana?
Iduće jutro budim se s ciglom u glavi i groznom boli u plućima. Sanjam da mi slon sjedi na grudima. Ma, O.K. je, istegnula sam se čudno na jogi. Namještam krevet, potpuno zadihana moram sjesti nakon što sam protresla pokrivač. Cijeli dan provodim u nekakvom balonu, pokušavajući odrediti koliko mi je zaista loše i trebam li se brinuti. Predvečer odlazim u kratku šetnju (sama, izbjegavajući ljude), dok dečko završava posao. Nakon pet minuta hoda mi se vrti i moram sjesti. Krećem nazad kući. S vrata idem direktno u krevet, kreće vrućica, znojenje, pa smrzavanje. Zakašljala sam možda 5-6 puta, čitam simptome COVID-19 online, kako da pobogu znam je li to ili gripa?
Iduće jutro probudio me dečkov kašalj. Okrenula sam se da ga zagrlim, potpuno mokar. Probam mu čelo, gori. Standardni ženski modus preživljavanja se pali - naglo sam bolje, pluća me i dalje bole, glava ubija, ali njemu je stvarno loše. Kopam i tražim paracetamole, kuham čaj od đumbira, objašnjavam mu da je bolestan i da to ne znači da za utjehu može jesti pizzu i sladoled. Paracetamoli ga malo smire, dovoljno da pojede (juhu, domaću pileću, nema na čemu), ali u roku sat vremena temperatura se vraća, i gadan kašalj. On guta paracetamole kao bombone, ja šizim jer čitam kako su užasno loši za jetru. Matt je Britanac, što znači da mu jetra ionako nije u najboljem stanju. Jedva spava tijekom noći, budim se mijenjati plahte jer je potpuno mokar.
Foto: Privatni album
Osluškujem mu disanje jer su upute kako se hitnu treba zvati samo ako ima problema s disanjem. Do tog trena, nema toga s čim vam hitna može pomoći, a nemate kod kuće. Ipak je virus u pitanju, nema antibiotika, samo snižavanje temperature, tekućina i vitamini u last-minute pokušaju bildanja imuniteta.
Iduće jutro se budim i kužim da je tijekom noći popio zadnje paracetamole koje imamo u kući, a vani ne idem. Provjeravam online, paracetamoli rasprodani svugdje. Srećom, zgrada je organizirala grupu na WhatsAppu kako bi ljudi mogli zatražiti pomoć. Ispričavam se i molim ako itko ima viška paracetamola, u roku 10 minuta imamo dvije kutije pred vratima. Sretna sam jer je to jedino što Mattu pomaže, ali i zato što je toliko lijepo vidjeti kako ovakva situacija izvlači najbolje iz ljudi.
Matt provodi naredne dvije noći u rotaciji znojenje/temperatura, ja na web stranicama NHS-a i WHO-a, i panično osluškujući disanje brojim razmake između napadaja kašlja. Što je "dry consistent cough" pobogu? Čekaj, iskašljava, onda nije COVID. Ne, bole ga pluća, COVID je. Temperatura je prestala nakon tri dana, ali su se noćna znojenja nastavila. Google - upala pluća. Super, evo sad će na ventilator. Ali još uvijek nema većih problema s disanjem, ne smijem zvati hitnu. Zovemo doktoricu, kažemo što je, ona nam kaže: "Ne znam ništa, zovite hitnu". Ali ne smijemo zvati hitnu jer nema većih problema s disanjem. Ništa, juha i čaj od đumbira.
Nakon četiri dana kaže da je bolje - na 40%. Do tad sam ja već prestala kašljati, glavobolje su se smirile, ali u potpunosti gubim osjetilo okusa i mirisa (što će svima koji me poznaju i znaju koliko volim jesti razjasniti koliko sam nesretna bila. Radije bih temperaturu nazad). Bol u prsima ne posustaje, ali ignoriram. O.K. sam.
Tjedan dana kasnije, oko 13 dana nakon prvog simptoma, Matt kaže da je na 70% i vraća se na posao. U razgovoru s klijenticom čiji je suprug doktor koji radi s COVID-19 u bolnici, opisuje simptome, moje i njegove, ona potvrđuje - to je COVID, identično je bilo njoj i suprugu kad su oboljeli dva tjedna ranije (on ju je naravno donio s posla).
aže kako su primjetili na terenu da žene prolaze dosta bolje nego muškarci. Kaže kako smo mogli zatražiti testiranje s obzirom na to da sam ja bila u kontaktu s nekim tko je potvrđen slučaj. Isuse, Cristi! Šaljem poruku, kaže da misli da i ona ide na bolje, ali da je bila u doslovnom paklu. A ona nije žena koja voli grintati.
Razmišljamo o tome da zatražimo testove, ali oboje se osjećamo dobro, a u vijestima se konstantno vrti obavijest kako nema dovoljno testova, i kako čak ne provjeravaju ni medicinske sestre i doktore na terenu zbog nestašice. Odlučujemo da naša dva testa nekome mogu mnogo više koristiti i zatvaramo poglavlje korone. Tri tjedna kasnije, Matt je dobio svoju pizzu i sladoled, ja sam se vratila redovitoj jogi, a Cristi je nazad na poslu. Svo troje držimo fige da smo sada imuni, i da nitko koga volimo neće oboljeti. I ostajemo kod kuće do daljnjeg.
