Jozo Joe Pavlović ostavio je dubok trag u Australiji, osobito među Hrvatima u toj zemlji u koju je morao otići "u onim vremenima" kada nije bilo ni popularno ni lako isticati svoj nacionalni identitet. Svoja hrvatska uvjerenja nikad nije skrivao te ih i danas s ponosom ističe. S Jozom smo prošli cjelokupan njegov životni put od Hercegovine do daleke Australije.
Večernji list: Gospodine Pavloviću, za početak, kako je bilo 50-ih godina krenuti s hrvatskih prostora u izbjeglištvo?
- Izbjeglištvo sam doživio kao progonstvo iz vlastite domovine. U mojoj 19. godini, 1958. pohađao sam 3. razred učiteljske škole u Mostaru. To su bila vremena kad su se kod moje generacije i osobno u meni počeli pojavljivati nezadovoljstvo i bunt. Bunt prema sustavu koji je, po našem shvaćanju, bio pun nepravde i nasilja. Strah i strahopoštovanje počeli su se pretvarati u otpor i neposluh. Nismo bili ničim zadovoljni. Vrhunac mog nezadovoljstva dosegnut je kad sam došao do spoznaje da svaki učitelj u BiH mora biti član Komunističke partije. To je bio jedan od uvjeta za zapošljavanje. Bio sam protiv toga, iskreno da kažem, ne zato što sam bio antikomunist iz uvjerenja, jer o sustavu nisam ni znao mnogo, nego jednostavno zbog bunta: "neću onako kako ti hoćeš, pa taman crk'o..." Taj bunt i sama nesigurnost o mojoj budućnosti potaknuli su me na razmišljanja kakva je alternativa. Jedna od njih bila je bijeg u inozemstvo. U dogovoru s jednim mojim tadašnjim dobrim kolegom Antom Vlašićem iz Sovića, koji je pohađao Srednju poljoprivrednu školu u Čapljini, odlučili smo potražiti svoju sreću u izbjeglištvu. U svibnju 1958. uputili smo se preko Ploča, Splita i Rijeke u bijeg u Italiju. Granicu smo prešli nedaleko od Sežane, a da nismo imali pojma kuda idemo te što nas čeka, završili smo u izbjegličkom logoru u Trstu 15. svibnja 1958. Nakon što smo dobili politički azil u Trstu, moj prijatelj Ante Vlašić otišao je u Njemačku na rad u rudnik. Ja nisam bio tako odlučan, pa sam ostao malo dulje u izbjegličkom logoru. Tada je bila mogućnost - otići na rad u neku europsku zemlju ili emigrirati u Kanadu, Ameriku ili daleku Australiju. Odlučio sam se za Australiju te, nakon 10 mjeseci čekanja u Trstu, početkom ožujka 1959. brodom sam otišao u Australiju. Zaista nisam znao što nas tamo čeka. Po dolasku brodom u Melbourne s emigrantima mnogih drugih narodnosti poslani smo u sabirni emigrantski logor Bonegilla, gdje se čekalo na mogućnost zapošljavanja. Tamo sam ostao dvadesetak dana, kad me je, na svu moju sreću, kontaktirao gospodin Marko Volarević, već tada stariji izbjeglica iz Dragovije, kod Vida, koji je poznavao moje roditelje, a koji je tada živio u Geelongu, u Victoriji. On mi je jamčio stan i posao te me tako spasio od logorskog života. Upravo zahvaljujući Marku Volareviću i njegovoj obitelji, uz kojega sam se učio i ljudstvu i domoljublju, da uvijek budem ponosan na svoje podrijetlo i hrvatsku povijest u kojoj nema ništa sramotnoga. Od Marka sam naučio o danima slave našega naroda, ali i o bleiburškoj tragediji i Križnom putu koji je i on sam preživio. Odmah po dolasku u Geelong uključio sam se u rad Australskog hrvatskog društva "Kardinal Stepinac". Upravo zahvaljujući mojim aktivnostima u Hrvatskom društvu i hrvatskoj zajednici pružila mi se prilika uključiti se u rad i u australskoj sredini. Uz ostalo, bio sam imenovan povjerenikom za multikulturna pitanja u vladi Victorije i tu savjetodavnu dužnost vršio osam godina. Kroz rad u Hrvatskom oslobodilačkom pokretu (HOP) nekoliko puta sudjelovao sam na kongresima Svjetske protu-komunističke lige; međunarodnom formu gdje je sudjelovalo više od 80 članica.
Večernji list: Što je obilježilo prve godine vašeg života u zemlji klokana i koala?
- Ukratko, u prvih 10 godina u zemlji klokana i koala promijenio sam 4 automobila, sagradio kuću, oženio se Hrvaticom iz Međimurja te smo zajedno odgojili kćer i sina, koji sada imaju više od 50 godina.
Večernji list: Uz suprugu Mariju, zaslužni ste što je hrvatski jezik priznat kao maturalni predmet u Australiji 1980. godine, prije četiri desetljeća. Kako danas gledate na to?
- U borbi za priznavanje hrvatskog jezika u Australiji sudjelovali su mnogi pojedinci i hrvatske udruge u federalnim državama Victoria i Novi Južni Wales. No organizirana borba počela je 1979., kada su Hrvati Novog Južnog Walesa uspjeli u tom pothvatu i kada je u Victoriji osnovan Institut hrvatskog jezika koji je uspješno vodio pokojni Artur Nalis koji je najzaslužniji za priznavanje hrvatskog jezika, kako u državnim školama u Victoriji tako i u federalnim državnim ustanovama i ministarstvima. Pokojnoga Nalisa posmrtno je odlikovala predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović za sav njegov trud.
Moja supruga Marija i gospođa Ana Stipanović pripremile su prvi maturalni silabus i čitav program, uključujući maturalna pitanja i odgovore za učenike koji su pohađali maturalni predmet hrvatskoga jezika u državnim školama u Victoriji. Marija je bila prva predsjednica Komisije maturalnog predmeta hrvatskoga jezika u Victoriji, a ja sam bio predsjednik Odbora za hrvatski jezik pri victorijskom Institutu za srednje škole. Tada je škole hrvatskoga jezika u Victoriji pohađalo više od 1300 učenika godišnje. Nažalost, taj broj danas je pao ispod nekoliko stotina. Ako ne bude više zanimanja među našom djecom za učenje hrvatskoga jezika u državnim školama, mogli bismo lako izgubiti akreditaciju hrvatskog jezika kao maturalnog predmeta. To bi bila velika šteta, a sav trud uložen oko priznavanja hrvatskog jezika otišao bi u zaborav.
Večernji list: Bili ste na čelu Udruge za izgradnju doma za stare i nemoćne u Victoriji, kako napreduje projekt?
- Izgradnja hrvatskog staračkog doma u Geelongu najveći je pothvat koji je hrvatska zajednica Victorije ikada pokrenula. Od ideje do ostvarenja prošlo je gotovo 15 godina. Ostvarena je zahvaljujući požrtvovnom radu i dugotrajnom trudu nekolicine vrijednih i nesebičnih pojedinaca, uz podršku hrvatske Zajednice Victorije, lokalne općine, victorijske i australske federalne vlade. Projekt je vrijedan više od 25,000.000 $, ima 100 modernih jednokrevetnih soba, kao i sve druge potrebne usluge. Sagrađen je na zemljištu od 10.000 m2, koje nam je victorijska vlada dala u koncesiju na 65 godina. Federalna vlada dala nam je beskamatni zajam od 13,500.000 $ i donaciju od 2,056.000 $, a Hrvatsko društvo Geelong 1,250.000 $. Ostali novac morali smo posuditi od banke. Gradnja staračkog doma počela je u rujnu 2019., a završena u svibnju 2021. Dom je počeo s uslugama u srpnju 2021., no, nažalost, zbog COVID-a i mnogih drugih problema još nije potpuno popunjen. Uz COVID, najveći je problem nedostatak iskusnog i kvalificiranog osoblja koje, uz ostalo, poznaje hrvatski jezik i običaje. No, vjerujući u sposobnost osoblja koje sada upravlja domom, uvjereni smo da se i ti problemi polako rješavaju.
Večernji list: Pjesma kaže: "... srce vuče južnom kraju, srce vuče zavičaju, kad se sjetim uspomena..." Pa, vuče li Jozu srce rodnom kraju i koliko često uspijevate doći rodnoj kući?
- Što sam stariji, to je žudnja za rodnim krajem veća, nikad ne jenjava, osobito dok su mi još žive dvije starije sestre. Koliko bih god puta otišao u posjet, nikad nije dosta. Ako Bog da i svjetska situacija se ne pogorša, supruga i ja planiramo posjetiti Lijepu Našu koncem kolovoza ove godine. Najveća mi je želja da me djeca i unučad otpreme na vječni počinak u moje rodne Crniće (mjesto u Čapljini), tamo odakle sam pobjegao i tamo gdje su moji pokojni roditelji.
Večernji list: Kako Hrvati Australije žive danas?
- Većina nikad bolje. Osim iznimki, kao i svugdje, većina Hrvata poprilično je dobro situirana. Mislim da je kod većine najveći problem udaljenost od Hrvatske. Hrvati u europskim zemljama, Kanadi i Americi su bliže i lakše im je doći u posjet. Ali zato što smo mi najudaljeniji, domovina nam najviše nedostaje, pa zato za njom više čeznemo i više je volimo. Samo oni koji jednom izgube domovinu ili slobodu znaju ih cijeniti.
Večernji list: Za kraj, kakva je, po vašem mišljenju, budućnost hrvatskoga naroda i kako ga ohrabriti da bude bliže zavičaju? Evo, nažalost, danas vidimo pražnjenje hrvatskih vjekovnih domova.
- Ovo je jako kompleksno pitanje te samo stručnjaci i vizionari mogu nagađati i na njega odgovarati. Gibanja naroda uvijek je bilo, još od Mojsijeva vremena, i uvijek će ih biti. Neka su prouzročena potragom za boljim životom, a neka su prisilna. Kao samom izbjeglici, teško mi je shvatiti zašto danas naš mladi naraštaj napušta svoj zavičaj. Pretpostavljam da uzrok nije samo onaj "trbuhom za kruhom"... Očito je da životni uvjeti nisu najpovoljniji i ne ispunjavaju očekivanja pojedinaca te za to postoje mnogi razlozi, a najodgovorniji je sustav. Sustav ne pruža mladim ljudima mogućnost da u svom zavičaju mogu ostvariti svoje ambicije. Za pogrešan sustav krivi smo svi; prije svega oni koji vladaju, a zatim i oni koji su neodgovorni, pa ne izlaze na izbore kako bi izabrali najsposobnije i najpoštenije da upravljaju sustavom. U BiH je još gore jer ljudi ne znaju pravilno rasuđivati dobro od zla, prijatelja od neprijatelja. Kažu kako Kuran uči "... da je grjehota dopustiti da te zmija dvaput iz iste rupe ugrize..." Možete li zamisliti koliko puta svi mi pogriješismo! Veća opasnost od pražnjenja hrvatskih vjekovnih domova je da se u njih usele "uljezi" i naši vjekovni dušmani. To će se moći spriječiti ako vladajući shvate svoju svetu dužnost i obveze. Ako je ikome potreban uzor, neka se ugleda u Izrael. Ne treba im tražiti boljega primjera kako se ponašati i čuvati svoju slobodu te državni suverenitet.
