Ante Marković bio je posljednji predsjednik Saveznog izvršnog vijeća, kako je bio naziv jugoslavenske vlade. Na tu je dužnost došao u ožujku 1989. godine. Ostao je zapamćen kao političar koji je pokušao spasiti Jugoslaviju od gospodarskog kraha i od rata. Imao je podršku izvana, jer ondje nitko nije bio za raspad Jugoslavije. Zato je u prosincu 1989. pokrenuo ambiciozan program gospodarskih reformi, nazvan “novi socijalizam”. Uspostavio je konvertibilnost dinara i otpočeo restrukturiranje gospodarstva. Nakratko je bio uspješan, no za sve je ipak bilo prekasno. Ratni stroj Slobodana Miloševića nije mogao zaustaviti.
Je li se Jugoslavija mogla ekonomski spasiti? U kakvom je bila stanju? Rado ću citirati pokojnog Stipu Šuvara, nekadašnjeg predsjednika Predsjedništva CK SKJ, koji je na predavanju u Sarajevu u svibnju 1989. otvoreno o tome govorio, znači dva mjeseca nakon Markovićeva dolaska u SIV. Cjelovitu Šuvarovu analizu objavio je u svojim radovima povjesničar dr. sc. Ivo Lučić. Šuvar je tada upozorio na veliku vanjsku zaduženost te unutarnju nelikvidnost izazvanu golemim teretom dubioza i fiktiva iz više desetljeća prošlosti što je strahovito breme koje još nitko nije ni pokušao skinuti s leđa. Šuvar je pojasnio i o kakvom se bremenu radi:
”Gradilo se u ovoj zemlji previše i mnogo, bez sigurnog tržišta, napamet, na ledinama; glavno je bilo da se ugleda dimnjak i da se dobije bilo kakvo radno mjesto, a nije propadalo ništa osim sitnih pogona, sva tzv. velika industrija i privreda je spašavana, socijalizacijom gubitaka, štampanjem novca i svim oblicima fiktivnog poslovanja. […]
Nismo još ‘likvidirali’ višak agrarne radne snage klasičnog tipa, a pristigle su nove generacije koje su dobro obrazovane i neće da idu u rutinske i teške poslove po svaku cijenu, posebno za ono za što su se obrazovale. Negdje oko milijun i sto hiljada sada traži posao, a stvarni je broj, zbog duplih i troduplih evidencija, negdje 800-900 hiljada. Tome treba dodati nekoliko stotina hiljada ‘gastarbajtera’, te – prema procjenama i analizama naših ekonomista – bar milijun i po tehnološkog viška u privredi i društvenim djelatnostima. To znači, kada bi se ta radna snaga otpustila, produktivnost rada i nacionalni dohodak ne bi pali. […] Kod nas postoji iluzija ili će još dugo postojati iluzija da strani kapital samo čeka da nagrne u ovu zemlju, ako mi promijenimo neke naše propise, a koje sad uglavnom mijenjamo ili smo promijenili. Mi ćemo se morati veoma oznojiti da strani kapital privučemo, morat ćemo nuditi programe, uvjeravati strance da s nama ovdje zajedno ulažu i posluju, jer se za nas baš i neće otimati. […]
Činjenica je da u ovom trenutku naša administracija, od općine do federacije, nameće režim prepreka i destimuliranja, umjesto režim otvaranja prostora i stimuliranja male privrede. […] Poljoprivreda nam je potpuno i po strukturi sada zakazala, ova naročito društvena, a seljaci su do kraja prepušteni sebi. Sad dižemo i limit zemljišnog maksimuma. I nema nikakve opasnosti da seljak postane kapitalista. Ukratko, proizvodnja i izvoz hrane duga je priča i naš ozbiljan problem. Sada godišnje izvozimo oko milijardu dolara poljoprivrednih proizvoda, a toliko i uvozimo. Jedina smo zemlja u Evropi koja uvozi u poljoprivredi sve, i jaja, i mlijeko, itd. […]
U našoj zemlji pobjedom socijalističke revolucije nastala je, zbog potrebe naroda da zadovolji svoje elementarne aspiracije, prekapacitiranost obrazovanja, zdravstva, kulture. A teško je reducirati već postignuta prava, teško je dokidati ono što ste u kulturi, obrazovanju, u nauci otvarali. Kod nas još svatko pritišće i dalje da otvara zdravstvene domove, da otvara škole, da podiže kulturne ustanove, a nije mi poznato da je ijednu takvu instituciju itko uspio ukinuti. […] Izričito razvojno pitanje je i krah našeg urbanizma. Jugoslavija danas ima više od dvadeset gradova sa po sto hiljada stanovnika, dva sa više od po pola milijuna, a dva sa više od po milijun. Po srijedi je bila sirova urbanizacija, u kojoj su se milijuni ljudi slijevali u gradove. Gradovi su imali politiku razvoja da gutaju ljude u proizvodna sredstva, a prazne okolicu i sela, da ekološki upropaštavaju zemlju.”
Šuvar je iznio podatak o milijun ljudi u Jugoslaviji sa završenom visokom i višom školom, od kojih se njih oko 700.000 nalazi u “svim vrstama kancelarijskog i birokratskog rada”. Istaknuo je da “moramo dopustiti da propadaju poduzeća koja nisu sposobna proizvoditi”. Ukazao je i na “stambeni problem”, odnosno na činjenicu da je u Jugoslaviji sagrađeno oko tri milijuna društvenih stanova, ali da ljudi ne mogu doći do povoljnog stambenog kredita te da se radi o jednoj od “najskupljih stambenih izgradnji na kugli zemaljskoj”.
Zaključite sami koji su sve jugoslavenski obrasci preživjeli kod nas sve do danas.
