Koliko puta nam se dogodi da, kao i veliki Jean-Paul Sartre, odlutamo u prošlost “u potrazi za izgubljenim vremenom” i prisjetimo se događaja i doživljaja koji su nam se urezali u pamćenje i osjetila, a ne blijede. Osobito se to događa u poznim godinama kada se životna krivulja kreće silaznom putanjom pa sjećanja, posebice na lijepe, sretne i uzbudljive trenutke, čine treću dob ispunjenom, mirnom i radosnom, piše Večernji list BiH.
Dva čovjeka, koja su odavno stupila u to životno razdoblje, žive u Staračkom domu u Ljubuškom i s čitateljima Večernjeg lista podijelili su svoja životna sjećanja i uspomene. Branko Primorac je iz Radišića u općini Ljubuški, ima 91 godinu, a po zanimanju je strojar, pomorac. Bio je 40 godina dočasnik (podoficir) ratne mornarice bivše države. Dužnost i posao obavljao je u utrobi broda, pokraj motora i turbina.
Susreti s državnicima
- Plovio sam na razaraču “Split”, ne onom koji je pucao po Splitu (1991. u Domovinskom ratu, nap.a.), nego na njegovu prethodniku koji je gradila Kraljevina Jugoslavija. Potopili su ga brodograditelji u splitskom brodogradilištu da ne bi pao u ruke Talijanima, a poslije je izvađen, obnovljen i uređen tako da je plovio do Indije, zapadne Afrike i drugih dalekih područja. Na njemu sam plovio 13 godina, a prije toga sam bio na drugim, manjim brodovima. Tito se vozio više od 20 puta na razaraču “Split”, bilo je različitih susreta i događaja s državnicima i gostima, a jedan zanimljiv susret imao sam i ja izravno s njim - priča nam Branko.
Kaže da je to bilo u veljači 1962. godine, kad je u Makarskoj bio veliki potres koji se osjetio i u Hercegovini. Vozili su Tita iz Splita da obiđe Makarsku i dijelove Hercegovine. Napominje kako je Tito tada bio u ljubuškom kraju i da je išao od Ljubuškog preko Vitine do Klobuka, a ceste su tada u Hercegovini bile makadamske.
- Razarač “Split” je bio velik brod, dugačak 124 m, s 300 članova posade. Tita smo ukrcali u Splitu, iskrcali u Makarskoj da razgovara s ljudima, obeća pomoć... Onda smo ga opet ukrcali i dovezli u Ploče. U Pločama su ga sačekali Vladimir Bakarić i Avdo Humo, otpratili ga preko Čapljine i Ljubuškog do Klobuka. U povratku su ručali negdje u Metkoviću i ponovno se ukrcali na brod. Popeo se na zapovjedni most da vidi isplovljavanje iz Ploča. Vjerojatno mu je dosadilo gore na zapovjednom mostu i spustio se niže. Već tada je bio stariji čovjek, u svibnju je napunio 70 godina, imao je dosta viška kilograma, ovisio je o drugima, vodili su ga u nekim prigodama... - objašnjava detaljno Branko.
- I hoda on (Tito, nap.a.) brodom, a ja sam obilazio prostorije gdje rade moji ljudi, i susretnemo se. On stoji sam, bez pratnje, drži se desnom rukom za ogradu, žičanu mrežu na onim štapićima koja služi da se ne bi palo u more. Paluba je s jedne i druge strane, šetnica, mogu se dva čovjeka mimoići. Pozdravim ga, on mi nije odzdravio, neugodno mi. A onda mi reče: “Nemoj me samo gledati, dođi mi pomozi da ne padnem!” Odmah priskočim, nema tu razmišljanja, pružim mu svoju desnu ruku i kažem: “Držite se za ruku”. Uhvatio me za ruku i krenemo polako prema krmi, prema njegovoj kabini. Onda mi reče: “Oni se gore zezaju, a meni se baš ne sluša”. Baš tako jednostavno, ljudski, zagorski mi je rekao. A moguće da je bilo i drugih stvari, čovjek se treba odmoriti, bilo je popodne, oko 15 sati. Vozili smo unutarnjom stranom prema Makarskoj i Splitu. Doveo sam ga do njegove prostorije, a on mi kaže: “Sad je u redu, mogu sada sam”. Odmah javim na zapovjedni most, ne telefonom, nego preko cijevi koje se nalaze u svakoj prostoriji gdje su strojevi, da je predsjednik u svojim kabinama. A jedan časnik (oficir) iz njegove pratnje me upita: “Tko javlja?”. Odgovorim: “Primorac”. Na to će on: “Pa kud da baš na Primorca naiđe...?” - kaže Branko.
To pitanje časnika Branko objašnjava time da je 1945. s 18 godina “pokupljen” u Mostaru i tri mjeseca je bio u ondašnjoj hrvatskoj vojsci, a nakon rata je četiri godine služio u mornarici. Ante Grbeša je iz Crnih Lokava, Široki Brijeg, približno je Brankov vršnjak. Bio je vozač, jedno vrijeme u Autoprevozu u Mostaru vozio je međugradske autobuse, a poslije dvokatni gradski prema Rodoču, Jasenici, Buni, Blagaju, Bijelom Polju...
Temperamenti Ante
Jednom se, kaže, počeo prevrtati s, čini mu se, i 200 ljudi. - Sad kad pričam, uzima me jeza... Bio je 4. srpnja, ondašnji Dan borca. Odvozio sam sedam tura u Blagaj, nitko se nije vratio natrag. Svi govore: “Onim ćemo zadnjim”. Autobus pun k’o šibica, išao sam “k’o baja”. Nikad nisam pio za vrijeme posla, 62 godine sam vozio samo one grdosije, tegljače... i nikad me nitko nije udario, a ni ja. Spustio sam se niza stranu i sišao u ravno, a autobus se nakrivio i sve više se naginje. Ispred mene je rupa, oko tri metra široka. Diže mi se desna strana, čujem gumu kako struže o blatobran, nageo se toliko da mogu rukom dodirnuti zemlju. Razmišljam što ću, da mi je proći rupu, možda bismo ostali živi. I ja po gasu preko rupe te na livadu i autobus se ispravi. K’o da sam se rodio. “Izlazite, sunce vam žarko”, povičem. Izašlo ih je oko 100. Rekao sam da me čekaju, a preostalih, pa sigurno ih je bilo oko 100, odvezao sam u Mostar - temperamentno i uzbuđeno priča nam Ante koji danas uveseljava svoje prijatelje u Staračkom domu virtuoznošću na guslama.•
