Početak suđenja Dževadu Mlaći i Selmi Cikotiću, koje se tereti za zločine nad ratnim zarobljenicima Hrvatskog vijeća obrane 1993. godine u Bugojnu, ponovno je otvorio bolnu i tragičnu priču o ubijenim Hrvatima u tom srednjobosanskom gradiću. Više od tri desetljeća ovaj je slučaj stavljan pod tepih dok je za to vrijeme građen mit o čistoći borbe Armije BiH, pod čijim su zapovjedništvom činjena brojna zlodjela, pogotovo nad Hrvatima središnje Bosne. Ovaj je slučaj i dalje tabu-tema o kojoj se rijetko govori u bošnjačkim medijima, iako se gotovo sve zna i sve je potkrijepljeno dokazima.

Mlaćo je optužen u svojstvu predsjednika Ratnog predsjedništva općine Bugojno, a Cikotića se tereti kao zapovjednika Operativne grupe “Zapad” Trećeg korpusa Armije BiH, odgovornog za ubojstvo 26 zarobljenih Hrvata iz Bugojna. Za tijelima njih 15 još uvijek se traga. Mlaćo i Cikotić terete se da su kao vodeći ljudi civilnih i vojnih bošnjačkih vlasti na području Bugojna tijekom 1993. i dijelom 1994. godine prekršili niz pravila međunarodnog humanitarnog prava o postupanju s ratnim zarobljenicima i zarobljenim civilima. Mlaći se na teret stavlja da je zapovjedio ubojstva zarobljenih Hrvata. On je prethodno napravio popis zarobljenika HVO-a među kojima su bili vodeći hrvatski politički i vojni dužnosnici. Na jednoj sjednici vodstva civilne i vojne vlasti sredinom godine naložio je njihovu tajnu likvidaciju. O tome postoji dnevnik koji je Mlaćo vodio i u kojemu su navedeni ti detalji.

Zarobljeni Hrvati su, prema navodima optužnice, u zatvoru u gradu najprije mučeni i premlaćivani, nakon čega su odvedeni u posebne prostorije na planinski lokalitet Rostovo, nedaleko grada, gdje su likvidirani. Enis Sijamija, bivši zapovjednik Vojne policije OG zapad ARBiH u Bugojnu, tvrdi da su posmrtni ostaci 15 ubijenih Hrvata za kojim se traga spaljeni. Četiri tijela pronađena su slučajno prije godinu dana, kada je jedan bivši pripadnik HOS-a, Bošnjak, tu počeo graditi vikendicu i sve prijavio policiji.

Jedini preživjeli iz skupine od 26 zarobljenih i većinom nestalih bugojanskih Hrvata je Željko Miloš, bivši pripadnik Vojne policije HVO-a, koji je igrom sudbine uspio izbjeći da ga mudžahedini ubiju. Potresna je njegova priča. Iako pod jakim emocijama, sa suznim očima ipak nam je želio govoriti o kalvariji koju je pretrpio.

Miloš je pobjegao svojim stražarima kad su ga vodili u Rostovo, elitni centar za obuku Armije BiH koji su vodili instruktori iz Pakistana i Afganistana. U Rostovu je svaki musliman završavao “obuku” ubijanjem jednog živog neprijatelja, kako bi stekao iskustvo smrti. Željko je, probijajući se kroz 50 kilometara divljine, nakon osam dana, uspio doći do položaja HVO-a gdje je ranjen u lijevo rame.

Mnogi su hrvatski civili i vojnici zatočeni u brojnim logorima po Bugojnu. Procjenjuje se da ih je bilo više od 300. Zatočeništvo u krajnje nehumanim uvjetima trajalo je sve do 19. ožujka 1994. godine.

Željko Miloš rođen je 1957. godine u selu Kandija nadomak Bugojna. Prije rata bavio se lovom i sportom i slovio za jednog od najsnažnijih ljudi u gradu. Od prvih dana bio je uključen u obranu Bugojna od JNA. Bio je pripadnik Vojne policije HVO-a, sve do izbijanja sukoba s Armijom BiH i zarobljavanjem potkraj srpnja 1993. godine.

– S postrojbom Vojne policije ostao sam odsječen u hotelu Kalin u Bugojnu, s još 35 svojih suboraca koji su ostali u okruženju. Od muslimanske vojske branili smo se dok smo imali hrane i streljiva. Predali smo se i onda su počele torture i mučenja. Prvo smo odvedeni u salon namještaja u jednu podrumsku prostoriju bez svjetla. Koliko jer tu bilo maltretiranja! Prozivali su nas i tukli. Bugojno nije velika sredina i svi smo prepoznali one koji su nas tukli i mučili. Znam svakoga imenom i prezimenom. Odatle su nas vodili da pokapamo njihove mrtve i kopamo rovove na crti prema Srbima. I tu je bilo prebijanja i ubojstava, primjerice kad je ubijen Marijo Zrno, o čemu sam svjedočio i na sudu. Svojim sam očima vidio kako izvjesni Velagić krampom ubija tog krasnog momka dok kopamo grobnicu na muslimanskom groblju. Iz čista mira – prisjeća se Miloš.

Poslije su ih prebacili u zgradu škole “Vojin Paleksić” kod starog igrališta NK Iskra gdje se maltretiranje nastavilo; stražari su ih tukli do iznemoglosti. Između petnaest i dvadeset dana proveli su u logoru na Iskrinu stadionu. Tu su se, kaže, događale najstrašnije stvari. Navlačili su im vreće na glavu i tukli ih do besvijesti. Govori nepovezano, praveći pritom velike pauze, teško mu je prisjećati se svega, ali ipak nastavlja:

– Izdvojili su nas tridesetak po njima ‘utjecajnih’ Hrvata Bugojanaca i doveli nas u Prusac. Odvodili su nas u paru. U tom trenutku samo sam gledao kako se spasiti, a to je izgledalo kao nemoguća misija. Kad su kolegu Jadranka Gvozdena i mene odveli u zgradu BH banke (bivša Privredna), počelo je maltretiranje koje bi rijetko tko preživio. Svakih sat vremena tukli su nas po cijelom tijelu. Dok me je tukao, jedan je stražar vidio križ koji sam nosio oko vrata pa ga je strgnuo i bacio u kantu za smeće kod WC-a. Poslije kad su me pustili da se napijem vode u WC-u, našao sam taj križ koji i danas čuvam kao amajliju. Ovi što su prije odvedeni nisu se više vratili, izgubio im se svaki trag. Bio sam svjestan da moram pokušati pobjeći, inače sam gotov – govori Miloš i nastavlja priču koja nas podsjeća na akcijske junake kakve smo gledali u američkim filmovima.

– Gvozdena i mene izveo je Nihad Šabić, pripadnik Armije BiH kojega su poslije njegovi smaknuli, i odveo nas na Rostovo koje je od Bugojna udaljeno 20-ak kilometara, prije rata znano kao skijalište. Tu je bio smješten centar za obuku mudžahedina, odnosno 7. muslimanske brigade Armije BiH. Znao sam to otprije jer sam kao vojni policajac obilazio te punktove.

U automobilu smo bili Jadranko Gvozden, Ivo Miloš, Niko Džaja i ja. Petsto metara do Rostova nestalo je goriva u automobilu, pa su nas izveli da pješačimo. Mene je vodio Enes Handžić, poslije rata ministar unutarnjih poslova u Županiji Središnja Bosna, koji je poslije osuđen na osam godina zatvora za ratne zločine nad Hrvatima. Bili smo vezani lisicama, Ivo Miloš nije mogao hodati koliko je bio pretučen. Na čelu kolone hodao sam s vozačem i Nikom Milošem. U sredini je bio Šabić, a Ivo Miloš sve je više zaostajao. Bio je oko 50 – 70 metara iza nas.

“Odoh ja ovog priklati”, rekao je Šabić i krenuo prema Ivi. U tom sam trenutku udario stražara svom snagom i počeo bježati niz kosinu. Počeli su pucati za mnom, a ja sam uskočio u jedan ozidani prirodni izvor vode. Uvukao sam se u otvor velik 40 x 30 centimetara i ondje se sakrio. Ubacio sam se u otvor širine mojih ramena i zagazio u vodu. Bio je rujan, ali bilo je i mraza, voda je bila jako hladna, ispod ništice. Ondje sam proveo pet sati. Bio sam sav ukočen, ali sam bio svjestan da bi svaki mig moga tijela značio sigurno smrt. Mudžahedini su me tražili, svijetlili su baterijom prema otvoru iznad moje glave. Vidio sam mjesec i bradu kako se presijava kroz vodu. Čuo sam arapski jezik i kako netko na našem dovikuje da ne smijem živ pobjeći jer sam ja jedini svjedok zločina.

Šabić je tada podviknuo: “Kad ga uhvatite, prvo mu uši odsijecite!” Napravili su mi zasjedu jer su znali da onako izmučen ne mogu daleko pobjeći, a jedan se popeo na drvo maskiran u šatorsko krilo. Kad sam konačno izašao iz vode, sakrio sam se u koprive s lisicama na rukama. Spasilo me to što sam bio sportaš, jak i u naponu snage – kazuje Miloš, koji je tada imao 32 godine.

Mudžahedini koji su došli u BiH iz Pakistana i Afganistana bili su zaduženi za likvidacije. Nitko im od zarobljenika nikad nije uspio pobjeći osim Miloša. Poznavao je dobro taj teren jer je bio lovac i u toj je šumi često boravio.

– Mogao sam izdržati samo nadljudskim naporima. Bježao sam osam dana, iznemogao, bez hrane i prebijen. Onako promrzao nisam nijednom kihnuo, to bi me bilo otkrilo. Veliki problem su mi bile lisice na rukama koje sam uspio skinuti komadom željeza. Ranije, kad su nas vodili na Rostovu, jedan mještanin Bošnjak mi je usput dao malo vode da se napijem i prebacio mi lisice koje su mi bile otraga naprijed, rekavši da je to jedino što može učiniti jer bi ga inače odmah ubili da znaju da mi pomaže. To me je spasilo. Skidao sam lisičine pola dana, a kad sam ih skinuo, kao da sam se ponovno rodio. Ruke su već bile crne, nije bilo protoka krvi – govori Miloš, koji je da bi se spasio, prevalio put dug 50 kilometara bez hrane, samo je pio vodu. Noćio je pod vedrim nebom.

– Krenuo sam južno prugom prema Uskoplju i Rami. Razrušene hrvatske kuće bile su mi znak da su tu Muslimani. Pozdravljali su me s ‘merhaba’ jer su, vidjevši me onako bradatog i zapuštenog, mislili da sam mudžahedin. Napadali su me divlji psi, imao sam bliski susret s mrkim medvjedom, poželio sam da mi skrati muke, bolje da ne padnem u šake dušmanima, međutim on me samo onjušio i mirno otišao dalje. Krenuo sam dalje hrabro prema Vrbasu pa dolinom rijeke išao uzvodno, plivajući, samo mi je glava virila iz vode. Tako sam stigao do jedne stražarske barake. Dugo sam promatrao kretanje muslimanskih vojnika, smjenu straže.

Znao sam da je tu u blizini crta razgraničenja. Jednom sam bio čak ušao u njihovu baraku kad sam vidio da su svi izašli. Mogao sam ih sve dići u zrak, ali mi je bilo važnije spasiti se. Nisam se žurio, jer sam znao da bi svaki brzopleti potez mogao značiti smrt. Na kraju sam prešao njihovu crtu, ali sad je opasnost vrebala na minskim poljima. Tu sam prebirao svaku stopu. Kad sam na konačno spazio stražarsko mjesto HVO-a, na Osojnici, odlučio sam pozvati ih i viknuo da ne pucaju, ali nakon toga pokosio me rafal. I oni su pomislili da sam mudžahedin, no ipak sam im uspio reći svoje ime. Tada sam zbrinut u bolnici u Rami. Liječnici nisu polagali puno nade u moj život, a mnogi su se već oprostili sa mnom. Dok sam nepokretno ležao u polusvijesti, čuo sam kako žamore i čekaju da izdahnem. Bilo me strah da me živog ne zakopaju, a ja sam bio svjestan – govori nam Miloš suznih očiju. Tako je došao kraj njegovoj agoniji.

Liječnici su mu otpisali ruku, predlagali mu amputaciju, ali ju je golemom voljom i vježbom na rehabilitaciji u Veloj Luci uspio spasiti i dovesti u red.

Preživio je logor, batine, bijeg i silna poniženja. Imao je frakturu lubanje i slomljena rebra. Do sada je svjedočio na sudu bezbroj puta, upozoravao gdje su ljudi nestajali i ubijeni, išao je i u Haag davati iskaz. Govorio je i predstavnicima Crvenog križa gdje da traže pobijene. Dobili su dozvolu tek kad su mudžahedini napustili Rostovo.

Danas je u mirovini, živi kao prognanik u Livnu s obitelji, a ratne traume često ga bude noću. Svrati i u rodnu Kandiju u kojoj malo odmara dušu pokraj svoje srušene kuće, koja, nažalost, ni nakon 30 godina od ratnih strahota još uvijek nije obnovljena. Lokalne vlasti nimalo ne drže do hrvatskih povratnika, dapače čine sve da se nikad više ne vrate. Ali, uz pomoć svojih prijatelja, posebice župnika u Kandiji Tadije Ivoša, Željko se nada se da će ipak uspjeti obnoviti obiteljsku kuću.

O suđenju Cikotiću u Mlaći ne govori puno, smatra da je sve to stvar politike. Jer sve se zna, sve je zabilježeno crno na bijelo. Volio bi kad bi se pronašla tijela njegovih suboraca da se dostojno pokopaju. Iako je u međuvremenu većina roditelja mučki ubijenih Hrvata umrla pa je time i pravda za njih bila nedostižna.

Pod Cikotićevim su nadzorom, kaže, stvoreni bugojanski logori, a logoraši su odvedeni u nepoznatom pravcu na put bez povratka. Svjedok pokajnik u slučaju zločina u Bugojnu Merzuk Altić, koji je izvršio samoubojstvo, na Rostovu je trebao otkriti lokacije s tijelima nasilno odvedenih hrvatskih logoraša. Krvnik Šabić je poginuo u prometnoj nesreći baš na putu od Rostova do Bugojna. Znakovito.

– Ključna osoba u rasvjetljavanju slučaja nestalih Hrvata iz Bugojna je Selmo Cikotić. Netko je dao zeleno svjetlo da se taj slučaj riješi, ali za hrvatske obitelji to je slaba utjeha – kaže na kraju našeg razgovora Miloš.

Svoje mučitelje jako dobro poznaje, čak ih ponekad sretne kad navrati u Bugojno. Mnogi od njih su ugledni građani, nagrađeni pozicijama, poput bivšeg ministra sigurnosti u Vijeću ministara BiH Selma Cikotića i Dževada Mlaće, nositelja titule počasni građanin Bugojna, koju je “zaslužio” zbog etničkog čišćenja Hrvata. Njih je u Bugojnu prije rata živjelo 17.000, a danas ih je svega tisuću. I ostavljeni su od svih.

Ovi radnici i umirovljenici dobit će 75 eura veće mirovine: ‘Pravda koja kasni 20 godina’