Je li vam ovaj Uskrs drukčiji od dosadašnjih jer se uvijek događa u drukčijim, konkretnim okolnostima, bilo da je riječ o domaćim ili međunarodnim iskušenjima?
- Događaj Uskrsa koji slavimo je događaj vjere i ljudskog srca. Zato je svako slavlje Uskrsa uvijek isto otajstvo koje ulazi u našu stvarnost. Pokušavamo svaku stvarnost svoga življenja osvijetliti nadom koju nam darova Kristovo uskrsnuće. Iz tog ohrabrenja suočavamo se sa svim događanjima koja prouzrokuje ljudski čimbenik.
Često čujemo, a posebice to spominju svećenici u vremenu korizme, otvorite se Isusu. Imate li praktičan savjet vjernicima kako se približiti tom idealu?
- Za taj korak nema recepta jer je to osobni čin. Potrebno je imati hrabrosti sebe susresti i dopustiti da u tu stvarnost Gospodin uđe putem čovjekova kajanja, nutarnjeg čišćenja, praštanja i izgradnje osobnog povjerenja u Gospodina. Nije dovoljno vjerovati u Boga, nego treba vjerovati Bogu, imati povjerenja u Njega koji nam se približio Kristovim utjelovljenjem, mukom, smrću i uskrsnućem. U tom otajstvu prepoznajemo svoje dostojanstvo jer nam je Krist time vratio dostojanstvo djece Božje.
Pripremajući se za ovaj intervju, pročitao sam zanimljivu kovanicu na portalu vjerskog sadržaja: "Neki se pripremaju za proslavu Uskrsa, a neki Isusa". Zar te dvije stvari mogu biti suprotstavljene?
- Ne razumijem tu "kovanicu". Pretpostavljam da se time želi potaknuti one koji slave Uskrs samo izvanjski, da to čine ponajprije molitveno i sudjelovanjem u liturgijskim činima te primanjem sakramenata, a potom i slavljem u svojim obiteljima i šire. U ovaj sekularizirani svijet uvukla se čudna ideja da se što više podijeli stvarnost. Jedino što trebamo i moramo razdvojiti je zlo i grijeh od božanske ljubavi koja treba zaživjeti u nama i među nama.
Zašto su današnjem čovjeku sve više, ne samo Uskrs nego i drugi važni događaji iz života, više stvar ceremonije, Facebooka, Instagrama negoli osobnog doživljaja?
- U javnom mišljenju nameću se i nude drugi kriteriji, a ne oni evanđeoski, odnosno oni koje nam je Isus donio. Medijski izgrađeno javno mišljenje često se zaustavlja samo na površini folklornih događanja, a bit slavlja se ignorira. Mnogima je privlačnije ono što je vidljivo, a duhovna stvarnost je svijet srca i duha. Tijekom vladavine komunističkog jednoumlja sustavno su sve duhovno odnosno vjersko potiskivali, pa čak i zabranjivali, a sada prevladava strategija relativiziranja i globalizacije kako bi se sve pretvorilo u potrošački mentalitet.
Zašto se nadnevak Uskrsa stalno pomiče i o čemu ovisi?
- Određivanje datuma Uskrsa povezano je s usklađivanjem trajanja solarne i lunarne godine i solarnog sa židovskim lunarnim kalendarom. Dana 14. "nisana" (mjesec židovskog kalendara) Isus i njegovi učenici slavili su Pashu, kad su se Židovi prisjećali izlaska iz egipatskog ropstva. Sljedećeg je dana Isus položio svoj život za otkup čovječanstva od grijeha te je treći dan nakon toga, u nedjelju, uskrsnuo. Izvorno pravilo bilo je da se Uskrs slavi na nedjelju koja pada nakon punog mjeseca iza proljetne ravnodnevice. Prema tom računanju Uskrs je padao u nedjelju nakon 21. ožujka (iako ravnodnevica može biti i 20. ožujka), 14 dana nakon početka crkvenog mlađaka (datuma početka novog mjeseca u lunarnoj godini). Datum crkvenog mlađaka, odnosno usklađivanje trajanja lunarne i solarne godine, određivao se pomoću epakta.
Ako imamo toliko katolika, općenito vjernika, zašto u društvu imamo toliko siromašnih, gladnih, obespravljenih?
- To ne ovisi samo o broju katolika nego i o katoličkom uvjerenju koje se živi u svim strukturama društva. Društvo je ono koje kroz zakonite strukture izgrađuje pravedne zakone i socijalnu pravdu, razvija gospodarstvo i stvara uvjete da svaki čovjek bude zbrinut, odnosno da oni koji mogu raditi od svog rada žive i svoju obitelj uzdržavaju, a da društvene strukture osiguraju dostojan ljudski život onima koji su nemoćni zbog bolesti ili drugih razloga. Crkva pokušava svojim karitativnim djelovanjem i na druge načine doprinijeti u tom društvu da što manje bude ugroženih, zapuštenih i odbačenih.
U društvima, a ponajprije u Hrvatskoj, vodi se jedan teški "sukob" u kojemu se pokušava društvo posve odvojiti od religije i "rezervirati" je isključivo za privatni život. Kako komentirate inicijatore tih zamisli?
- To nije slučaj samo u Hrvatskoj, a ni BiH nije izuzeta od toga. Štoviše, to je zahvatilo cijeli svijet, pogotovo Europu, gdje se ignorira ono što je Božje, a promiču se stavovi koji su plod sekularizma, globalizma, materijalizma i utilitarizma. Oni koji žive katoličko ili drugo uvjerenje pozvani su kao vjernici, uviđajući tu stvarnost, hrabrije zastupati načela koja poštuju naravni i Božji zakon te jednakopravno tražiti poštivanje različitih stavova i mišljenja. Mislio sam da je jednoumlje prestalo. Međutim, pojavilo se višeumlje koje zastupa načela guranja vjere na rub društva. To je za nas izazov da budemo hrabriji, dosljedniji i jasniji u stavovima vjere i morala.
Kakav je vaš stav o ljudima koji kleče i mole se na trgovima te onima koji im se protive i žele ih zabraniti, a istodobno propagiraju rodnu ideologiju?
- Vidimo da javno mišljenje ima različit pristup. Oni koji nameću u javnosti rodnu ideologiju, dižu glas i govore da su im povrijeđena prava kada dožive da netko iznosi drugačije mišljenje i zastupa drugačije stavove. Promicatelji rodne ideologije traže da se poštuju njihova mišljenja i stavovi, a u isto vrijeme nerijetko i agresivno reagiraju kada drugi iznose drugačije mišljenje i stavove. Čini se da i u ovoj stvari vrijedi ona izreka da svaka akcija izaziva reakciju.
Odnosi li se, po vašem mišljenju, Crkva ispravno prema slučajevima seksualnog zlostavljanja i koliko je taj fenomen prisutan?
- Stav Crkve je jasan - da je seksualno zlostavljanje maloljetnika zločin i da tu ne smije biti tolerancije. U Crkvi su donesene jasne mjere postupanja u takvim slučajevima pa se osnivaju povjerenstva, odnosno imenuju osobe u biskupijama koje takve slučajeve ispituju i provode propisanu proceduru. Vrlo je važno doći do načina zaštite ranjenih te izraziti blizinu i pomoći u liječenju rana. Prevažno je također provjeriti da se ne potkrade zloba koja bi psihički ubila nevina čovjeka, ali isto tako odmah energično pristupiti rješavanju stvari prema crkvenim odredbama i uputama. Također, treba reći da se taj zločin ne tiče samo ljudi koji vrše crkvene službe, nego svakog čovjeka. Nažalost, nemali broj medija tome pristupa kao da se taj zločin događa gotovo isključivo u Crkvi, a ne u društvu općenito. Ponekad pojedini medijski djelatnici postupaju čak i donekle agresivno kada je riječ o ljudima u Crkvi, dok mediji za koje rade te iste stvari gotovo sasvim prešućuju u drugim sferama društva.
Na mjesto zagrebačkog nadbiskupa imenovan je Dražen Kutleša, a jedan od "simpatičnijih komentara" u Hrvatskoj bio je: "Bože, zar nam Hercegovac mora biti i nadbiskup". Što vam to govori o odnosu istoga naroda?
- I prije ovog posljednjeg rata ponekad je prenaglašavana regionalna pripadnost. U ratu je još više to postalo prisutno, što je dovelo do stvaranja odbojnosti prema nekim krajevima. To je, umjesto stvaranja zdravog zajedništva na razini Crkve, hrvatskog naroda, države u kojoj se živi i na drugim razinama, ponekad vodilo i prema podjelama te trovalo zajedništvo. Tako je politizacija dijelom prešla i u crkveno područje. Treba znati voljeti svoj narod i Crkvu, bez obzira na to gdje se nalazi. U drugim zemljama je normalno da se iz jednog kraja imenuje biskupa u drugi kraj pa to ni kod nas ne bi trebalo biti nešto opterećujuće. Ipak, mislim da to više spada, kako ste i sami rekli, u sferu komentara nego neke podjele. Želim potaknuti vjernike da mole za svoje biskupe da u Kristovu duhu ostvare svoje odgovorno poslanje, a to je od svega najvažnije.
Kao oko rijetko čega drugog, BiH je nedavno bila ujedinjena oko stradanja ljudi u Turskoj i Siriji. Koliko je važno poticati takvu vrstu zajedništva?
- To je pokazatelj da u ljudima itekako živi dobrota koja je potisnuta ovom politizacijom i interesima. Valja nam izvući tu dobrotu ljudskog srca u javni život te ne dopuštati da negativni duh vlada, nego dobrota ljudskog srca koja tinja u ljudima.
Nasuprot tome, nedavno je bosanskohercegovačku svakodnevicu "upotpunio" prosvjed u Sarajevu koji je zaključen porukama: "Smrt okupatorima, smrt veleizdajnicima". Je li vas to podsjetilo na lov na vještice kakvom ste i vi bili izloženi kada ste organizirali misu za žrtve Bleiburga i Križnoga puta?
- Jasno je da je to manipulacija masom. Ništa novo pod suncem. Međutim, i ovom prigodom, kao i prilikom događaja iz svibnja 2023. koji spominjete, pokazalo se da je riječ o velikoj manjini. Žao mi je i smeta mi kada se stvara negativna percepcija o bilo kojem gradu ili kraju, pa tako i o Sarajevu. Ljudi koji to rade, ne rade dobro ni svome ni bilo kojem drugom narodu. Ni jedan grad ni kraj ne treba ni idealizirati niti bojiti u crno. Tako je i sa Sarajevom koje je glavni grad BiH. Normalno je da svatko voli ljude i grad u kojem se rodio ili u kojem živi, ali i da voli svaki drugi grad i ljude jer je svaki čovjek Božje dijete i svaki narod Božji narod. Osobno sam u Sarajevu, s velikim brojem svećenika, redovnika, redovnica i članova župnih zajednica te svim drugim građanima, proveo najteža ratna stradanja i proživio sve poratne godine. Međutim, kao nadbiskup, nastajao sam pohađati i sve druge krajeve, ne samo u Vrhbosanskoj nadbiskupiji ili rodnoj Banjolučkoj biskupiji nego i Mostarsko-duvanjskoj i Trebinjsko-mrkanskoj biskupiji te biskupijama diljem Hrvatske sve do Kotora, Subotice, Beograda… te pohoditi tolike koji žive diljem svijeta daleko od rodnoga kraja. Svugdje sam nastojao govoriti u duhu poštovanja i Božje ljubavi. Također sam nastojao biti blizu onima koji nisu katolici i voljeti ih jer nas tome Bog uči u svojoj božanskoj ljubavi koju nam je pokazao Božji Sin Isus Krist. Ne bi nas smjele zavesti pojedine politike koje, radi svojih sebičnih interesa, siju razdor umjesto izgradnje međusobne suradnje, dijaloga i svega onoga što će nam pomoći da se i kao pojedinci, i kao članovi pojedinog naroda, ali i kao društvo u cjelini razvijemo u dobrom smjeru.
Svejedno, postoje naznake kako bi se nakon posljednjih izbora stvari ipak mogle pomaknuti uz bolje razumijevanje Hrvata i Bošnjaka. Koliko je tu važna uloga predstavnika politike, a koliko Crkve i Islamske zajednice?
- Potrebno je shvatiti ono evanđeosko načelo: što želiš za sebe, moraš priznati i drugima. Svi smo mi - i politika, i mediji i vjerske zajednice pozvani činiti da zavlada dobro u nama i među nama. Samo od sebe neće, nego se moramo potruditi u otvorenom dijalogu u kojem ćemo prihvatiti, poštovati, upoznati i tražiti put suradnje. Na kraju, želim sretan i blagoslovljen Uskrs svim čitateljima katolicima uz želju i molitvu da im slavlje Uskrsa donese utjehu, radost i nadu života. U duhu vjere to isto želim i pravoslavcima koji će to isto slaviti samo tjedan dana kasnije. Članovima Židovske zajednice želim da im slavlje Pashe donese radost koju Bog daje oslobađajući izabrani narod iz ropstva. Muslimanima želim sretan Bajram. Neka im Bog udijeli radost vjere nakon obavljenog posta. •
