Dr. Ana Pecirep mlada je Kiseljačanka koja je trenutačno na specijalizaciji iz ginekologije i porodiljstva u Seulu u Južnoj Koreji. Povratak u BiH i rodni Kiseljak za nju nema alternativu, a s nama je podijelila iskustva učenja, ali i južnokorejskog načina borbe s koronavirusom koji je paralizirao cijeli svijet.
Večernji list: Početkom veljače put vas je, u želji za stručnim usavršavanjem, specijalizacijom ginekologije i porodiljstva, iz relativno malog mjesta u BiH, Kiseljaka, odveo u Seul, glavni i najveći grad Južne Koreje. Kakvi su dojmovi, jeste se navikli na novi način života, novu kulturu i ljude?
Odlazak u Seul na Catholic University Of Korea – St. Mary Hospital za mene je dosanjani san. Oduvijek sam željela otići negdje dalje, vidjeti kako se živi, radi i uči u drugim krajevima, a onda stečena znanja i iskustva donijeti u svoj rodni kraj. Oduševljena sam ovim gradom, zemljom i ljudima, osobito njihovom ljubaznošću. Jako su dobri i vole strance, a po prirodi sam i sama prilagodljiva. Tijekom tih mjeseci boravka u južnokorejskoj prijestolnici stekla sam mnoštvo prijatelja. Zapravo, najviše mi je vremena trebalo kako bih se priviknula na hranu, nekih 15-ak dana, a nakon privikavanja, mogu reći da im je prehrana jako zdrava. Jedu puno povrća i ribe, a malo mesa.
Večernji list: U vrijeme vašeg dolaska na specijalizaciju u Južnu Koreju svijetom je zavladala epidemija koronavirusa. Za početak, jeste li se i sami morali pridržavati karantene po ulasku u zemlju i koliko je to važno s obzirom na to da su mnogi koji su došli izvana u BiH, uz vlastite procjene da su zdravi, mnoge zarazili i donijeli koronavirus u zemlju?
Po dolasku u Koreju upoznata sam sa situacijom glede koronavirusa kod njih te s odlukama njihove vlasti i bolnice. Preporučeno mi je da 14 dana ostanem u jednoj vrsti izolacije, što sam i napravila. Tih 14 dana izbjegavala sam obilazak grada i veće gužve, obavljajući samo najnužnije, i to sam shvatila kao jednu vrstu odgovornosti prema sebi i drugima, budući da je razdoblje inkubacije COVID-19 (od zaraze do pojave simptoma 2 - 14 dana). Imunološki sustav kod svakog čovjeka je različit i dok jedni neće osjetiti ili imaju blaže simptome, za druge osobe to može biti pogubno. Vrijeme sam iskoristila za čitanje i učenje i moram priznati da mi je jako godilo tih 14 dana samoizolacije. Inače, u Južnoj Koreji jako su dobro razrađene preventivne mjere. Tako je na ulazu u bolnice i neke centre stajalo osoblje koje je ljude upozoravalo na obvezu nošenja maski i dezinficiranja ruku, a mjere vam i temperaturu. Napravljen je i formular s određenim pitanjima na koja je trebala odgovoriti svaka osoba. Ako bi netko nešto zatajio ili slagao u odgovoru, novčana kazna je oko 7500 eura.
Večernji list: Kako kao liječnica gledate na pandemiju koronavirusa? Što kao pojedinci možemo i trebamo uraditi, kako se odgovorno ponašati prema vlastitom i zdravlju drugih?
Koliko god nam se činila teškom ovakva situacija, mislim da se nešto trebalo dogoditi da nas sve malo prizemlji. Otuđili smo se jedni od drugih, ali i od samih sebe. Materijalne stvari postale su nam prioritet i u postizanju toga cilja izgubili smo sebe. Uništavamo prirodu, ne mislimo na prehranu, način i stil života. Takav stil i način života morali su nam stići na naplatu. Nadam se kako ćemo iz ovoga svega izići pametniji, da ćemo misliti na budućnost svoje djece, jer na takav način zaštitit ćemo i sebe, a i druge. Meni je osobno teško, nisam doma uz svoje najbliže i sa svojim kolegama koji trenutačno odrađuju lavovski dio posla. A, s druge strane, veliki je privilegij biti u ovoj situaciji u jednoj ovakvoj zemlji. Dok se kod nas u BiH vode rasprave koliko se treba testirati, test na koronavirus ovdje je moguće odraditi i na ulici, budući da su postavljeni na prometnijim i lako dostupnim mjestima. Dnevno se tako izvrši oko 20.000 testiranja. Mislim da je ovdje vlast jako dobro reagirala jer je pomogla farmaceutskim kućama u proizvodnji testova. Također, napravljene su aplikacije koje ljudima pokazuju gdje su osobe koje su imale ili trenutačno imaju koronavirus. Vlada je žurno reagirala kada su počele rasti cijene maski i dezinfekcijskih sredstava, kažnjavanjem i upozoravanjem. Južnokorejci su kao narod jako disciplinirani i slušaju što im se kaže. Ako vas vide bez maske, darovat će vam je i upozoriti da je svi moramo nositi. Jednostavno, ne vole ako se netko ne pridržava pravila. Iz njihova ponašanja i odnosa i mi bismo mogli izvući pouku da se u nekim situacijama, kakva je ova, riječ prepusti struci te da budemo oni koji će predloženo na najbolji mogući način ispuniti.
Večernji list: S nadom i vjerom da će pandemija koronavirusa uskoro proći, recite nam više o svojim željama i planovima. Zašto ste se odlučili specijalizirati upravo ginekologiju i opstetriciju, odnosno porodiljstvo, i otkud vas na specijalizaciji u Južnoj Koreji?
Moja je jedina želja dobro zdravlje kako za mene tako i za moje najmilije, a sve drugo će polako doći na svoje. Tijekom studija medicine najviše mi se svidjela ginekologija. To je jedina grana u medicini gdje ljudi izlaze sretni i s darom u naručju. U radu pri Uredu za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije pripremala sam teme iz područja ginekologije. Tu sam zapazila potrebu specijalista ginekologije. Iz Ureda su me ohrabrivali da se posvetim tome i pružili mi prijateljsku i svaku drugu vrstu podrške i pomoći. Po prirodi sam takva da volim čitati i istraživati o drugim kulturama i zemljama. Zapazila sam Koreju kao jako uspješnu zemlju. Dosta ulažu u sebe i svoje znanje, a jako su tehnološki napredni.
Večernji list: Koliko vas je vaša matična ustanova u kojoj ste radili, a u pitanju je Dom zdravlja Kiseljak, podržala u specijalizaciji i koliko ulaže u specijalizante općenito?
Dom zdravlja Kiseljak ulaže jako puno u specijalizante i zahvalna sam im na podršci. Osim mene, još su dvije mlade doktorice na specijalizaciji. Svjesna sam da su to veliki izdaci! Osim toga, gradi se i nova zgrada Doma zdravlja i to su također ogromni troškovi.
Večernji list: Osim četiri godine rada u Domu zdravlja Kiseljak, gdje ste radili kao liječnica opće prakse, aktivno ste se bili angažirani i u Crvenom križu Kiseljak kao predsjednica organizacije, u Domu za stare i nemoćne u Brnjacima te u Uredu za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije, gdje ste bili predavačica. Koliko je mladom čovjeku važno biti društveno aktivan i otvara li to i u BiH vrata koja vode k unutarnjem ispunjenju, ali i ostvarenju životnih želja i ambicija?
Moja životna želja bila je završiti studij medicine i raditi svoj posao časno i pošteno. Medicina je postupno postajala dio mene, u potpunosti me prožela. Znam da svako zvanje ima svoju ljepotu, no za mene je liječničko najljepše. Mi smo liječnici 24 sata, stalno smo u tome, učimo, gledamo, slušamo, radimo. Na poslu smo s bijelom kutom, izvan posla bez nje, ali uvijek smo u službi čovjeka i njegova zdravlja. To je zvanje koje ne ostavlja ravnodušnim i koje traži cijelog čovjeka! Što se tiče moje uključenosti u humanitarne aktivnosti, mogu reći da sam s time započela od malih nogu, najprije uz Crkvu, a kasnije i kroz Crveni križ. Bila sam jedna od prvih volontera Crvenoga križa općine Kiseljak, pa sam jako dobro upoznata s načelima i aktivnostima te organizacije. Smatram da je to za mladu osobu doista neprocjenjivo iskustvo i bogatstvo koje nam stvara širinu pogleda i otvorenost srca. No, da mi je prije deset godina netko rekao da ću biti predsjednica Crvenoga križa, ne bih vjerovala. Isto tako, ne bih vjerovala da mi je netko rekao da ću biti predavačica te da ću aktivno sudjelovati u aktivnostima Vrhbosanske nadbiskupije. Lijepa su to iskustva i sretna sam zbog njih. Spomenula bih još i da sam, osim posla u Domu zdravlja Kiseljak, bila angažirana i u Domu za stare i nemoćne u Brnjacima, budući da su nekako u meni vidjeli osobu koja bi najviše odgovarala njihovim zahtjevima. Prihvatila sam tu djelatnost zato što ću na takav način pomoći svojoj sredini, jer će ljudi dobiti zaposlenje, a djeca koja se ne mogu brinuti o roditeljima 24 sata mir i sigurnost. Sve je u mom životu išlo nekako spontano, prihvaćala sam ono što je na dobrobit ne samo mene već i ljudi oko mene. Moja je jedina želja biti dobra liječnica i dobar čovjek. Nemam drugih ambicija osim te. Volim učiti i raditi, tako da se osjećam sretno, mirno i zadovoljno.
Večernji list: Kakve planove imate nakon specijalizacije. Je li to povratak u rodni Kiseljak i vaš Gromiljak, u kojem ste odrastali?
Sretna sam što mogu učiti od vrhunskih stručnjaka i na vrhunskim tehnologijama. Međutim, moja je najveća želja ugraditi dio toga za dobrobit zdravstva u našem kraju. Lijepo je vidjeti mogućnosti koje ima Južna Koreja, ali ja ću biti najsretnija kada one budu dostupne i zažive i u BiH. Nadam se da ću imati priliku raditi u svome gradu jer želim da svi zajedno doprinesemo boljitku ovoga kraja. Posjetila sam mnogo država i mnogo mjesta, ali mogu reći da se nigdje nisam osjećala ugodnije nego kod svoje kuće. Ovdje oko sebe imam uistinu divne osobe, ali moje je srce uz moj kraj i ljude. Svjesna sam činjenice da je najteže raditi i ostvariti se u svome mjestu, ali mislim da ću trudom i zalaganjem uspjeti ispuniti očekivanja.
Večernji list: Hoće li biti teško nakon uređenog zdravstvenog sustava u Južnoj Koreji i posljednjih tehnoloških dostignuća koja su vam na raspolaganju, vratiti se u BiH čiji je zdravstveni sustav neusporediv s južnokorejskim?
Sretna sam i zahvalna zbog iskustva koje imam u Južnoj Koreji. Dosta sam vremena posvetila učenju i to znanje uvijek je dio mene. Profesori se jako trude da što više naučim i usvojim. Svaki dan prelazim po neku cjelinu i na kraju dana razgovaram o tome s profesoricom koja mi daje nove upute i smjernice kako bih još bolje usvojila i razumjela. Dosta toga ću moći primijeniti, no o zdravstvenoj ustanovi ovisi koliko ćemo određene stvari moći primijeniti i koliko će to moći pratiti opremom.
Večernji list: Bez obzira na manjkavosti sustava u BiH, trebamo li imati više povjerenja u “domaću pamet”, svoje liječnike, koji poznaju nas i našu obitelj i koji su nam na raspolaganju od savjeta raznih stručnjaka koje svakodnevno čitamo u medijima?
Budući da sam kroz svoje školovanje stekla jako puno kolega iz svoje struke iz različitih krajeva svijeta, mogu reći da imamo jako dobre stručnjake koji su rame uz rame sa svjetskim. Razlika je u tome što mi nemamo tako otvorene mogućnosti i država nas ne prati. Naši ljudi često misle da je tamo negdje puno bolja stručnost. Mogu im slobodno reći da se varaju. Jednostavno, trebamo shvatiti da imamo ljude koji vole i znaju raditi svoj posao. S druge strane, trebamo razumjeti da u medicini uvijek postoje komplikacije koje ne možemo izbjeći i koje se događaju svima, pa tako i onim najboljim stručnjacima u zemljama koje su bogatije i naprednije od naše. No, valjda je to u našemu mentalitetu da svoje podcjenjujemo. Voljela bih kada bismo općenito više cijenili i poštivali jedni druge. Mene u tome oduševljavaju Južnokorejci, tako su dobri, puni poštovanja i ljubaznosti, širokih pogleda i vedra duha. To je ono što i mi možemo, samo treba htjeti. •
