Nastavni proces odvija se u znaku opterećenosti učenika, ne samo u broju nastavnih predmeta već i zbog prekomjernog obilja nastavnih sadržaja u svakom nastavnom predmetu. Ova je situacija posebno izražena u srednjoškolskom obrazovanju. Primjerice, dok u osnovnoj školi (osobito u razrednoj nastavi) pucaju učenička leđa pod teretom školske torbe, u srednjoj školi puca glava zbog prekomjerne nastavne građe. I zbog toga sve su glasniji zahtjevi, i to iz pojedinih znanstvenih krugova, za potrebom rasterećenja nastave, ali to, nažalost, više ostaje na razini tlapnje i umirivanja savjesti. To je stoga što zahtjevi za uspostavu škole po mjeri učenika ustupaju svoje mjesto uspostavi škole po mjeri profita. U tom mnoštvu, razrednik svoga odjela jedva nađe vremena za pravdanje učeničkih izostanaka. Treba reći da se zbog nerazumnih zahtjeva za formiranje idealnog učenika gubi iz vida konkretni učenik. Pogrešno je polaziti od učenika kao svestrane razvijene ličnosti, ili, što je još gore, smatrati učenika kao jednostranu i upotrebljivu ličnost. Umjesto toga, predlažemo da polazište bude – učenik kao mnogostrana razvijena ličnost. Vratimo se fenomenu znanja, kao sintezi činjenica i generalizacija. Pri tom treba imati na umu nekoliko stvari. Kao prvo, znanje se ne predaje, niti poklanja, ono se, naime, vlastitim trudom i angažmanom, zarađuje i stječe. To se podjednako odnosi i na samo obrazovanje. Kakvu svrhu imaju obrazovna dobra ako, recimo tako. pojedini diplomanti zadnje što pročitaju je što piše na diplomi. Nasuprot ovakvom oportunom stavu, nastava mora kod učenika iznjedriti trajnu potrebu za trajno učenje, ili, kako često čujemo, za cjeloživotno učenje. Ipak, mislimo da je pedagoški opravdanije kazati da je cilj i svrha obrazovanja zapravo samoobrazovanje. Potrebu za samoobrazovanjem valja njegovati i u samoj nastavi, i to formiranjem neposrednih interesa, mjerama potkrepljenja, ohrabrivanjem i priznavanjem učeničkog zalaganja i truda. Jednom riječju, valja formirati ljubav prema mudrosti o svijetu u kojem živimo. Unatoč tomu što učenici nakon mature paraju udžbenike i bilježnice, samoobrazovanje se nastavlja u znaku “slatkog limuna”. Moderni čovjek u svom životnom vijeku tri puta mijenja svoje zanimanje.
Zakon bicikla: Stao si – pao si.
Jedni valovi jednostavno sustižu jedne druge. (Gabriel Tarde)
Postojeći odnosi zastarijevaju prije negoli očvrsnu.
Moderni čovjek se kreće na pokretnim stubama koje se vrte unatrag. Zbog ovih razloga, prioritetno mjesto u znanju i obrazovanju zauzima pozitivni transfer, to jest sposobnost prestrojavanja iz jedne struke u drugu. Osim toga, vidno mjesto u oblasti znanja i obrazovanja trebaju zauzimati oni ključni sadržaji na temelju kojih sagledavamo i rješavamo mnoštvo posebnih i pojedinačnih slučajeva. Navodimo samo jedan ključni sadržaj u formi fizikalnog zakona koji je formulirao Arhimed: “Tijelo uronjeno u tekućinu lakše je za težinu istisnute tekućine”. Nije bez razloga još od Aristotela pa preko Leonarda da Vincija uočavano kako nema ništa praktičnije od dobre teorije, niti opet ništa lošije od prakse bez samoinicijative i kreacije. Primjerice, jedna je učenica bila na praksi kod krojača i nije ništa novo naučila jer je samo prišivala dugmad. A za ostvarene rezultate u praksi dobila je visoku ocjenu za svoje umijeće i kreativnost.
Valorizacija znanja
Samo znanje se različito valorizira, što ovisi u kojem je kontekstu sadržano. Ako je znanje neobvezujuće (izvan formalnog konteksta), na njega se i ne obraća potrebna pozornost. A ako je to isto znanje u kontekstu (ugled, bogatstvo, funkcija, moć) ono se precjenjuje poprimajući subjektivnu notu. Različito vrednovanje iste pojave dobro je zapazio Tin Ujević kad kaže: “Bogatog idiota svi nazivaju bogatašem, a siromašnog idiota uvijek idiotom”. Pa ipak, posao može normalno funkcionirati i bez znanja, ako će se on prenašati na druge osobe koje su uskladile znanje i zvanje (brigo moja pređi na drugoga). To najčešće kao “primatelji” tuđih poslova bivaju tajnice. Uz nametnute radne obveze, tajnici nije lijeno usput praviti kave, sa i bez šećera, te vjerno čuvati i one poslovne tajne koje se odnose i na kriminalne radnje. U tom pogledu ona uživa veliko povjerenje kao “provjerena” moralno-politička djelatnica. Pa ipak, postoje i oni poslovi koji su nedjeljivi. Kako ne može nitko živ disati umjesto tebe, tako postoje i one djelatnosti koje bez znanja ne mogu “prodisati”. Isto tako, ako ja ne znam plivati, bilo bi besmisleno i pomisliti da te vrhunski plivač može zamijeniti. Prema tome, bilo bi smiješno mahati diplomom za stručnim zvanjem prof. latinskog jezika ako ne poznaješ taj jezik. Ako bi se taj profesor ipak našao u razredu, samo bi zbog sramoćenja i stida u “zemlju propadao” ili bi se pretvorio u učitelja “Papriku” koji se obraća djeci: “Djeco, kako se na latinskom kaže Zemlja? Dobro djeco, a sad jedno teže pitanje - kako se na latinskom kaže zvijezda? Za danas toliko jer mi je ponedjeljak ‘luda kuća’”. Slične neprilike može imati profesor sa solidnim znanjem ako boluje od kompleksa sveznalaštva. Međutim, glupo je sebi ne priznati da je sasvim normalno i prirodno ponešto i iz svoje struke ne znati, pa i pogriješiti.
Nekoliko odabranih izreka:
- Uobraženi sveznalica ima više odgovora nego što bude postavljenih pitanja.
- Mnogi učenici (i nastavnici) pocrvene ako nešto slučajno ne znaju ili pogriješe.
- Lovci na pogreške su najveći zagađivači rada.
