Bez obzira na to koliko bili značajni poticaj i pomoć sa strane, ključ rješenja svih problema u Bosni i Hercegovini u rukama je domaćih političkih aktera. Da su dogovor i kompromis mogući, pokazalo se prošle godine na primjeru Mostara, kada su konačno stvoreni uvjeti za održavanje lokalnih izbora i uspostavu funkcionalne gradske vlasti, piše Večernji list BiH.
Hoće li se postići dogovor
Iako je i tu bila prisutna značajna pomoć međunarodnih aktera, rješenje su postigli domaći politički predstavnici. Nažalost, pozitivno ozračje mostarskoga sporazuma nije iskorišteno i za reformu Izbornoga zakona BiH, koja je također bila dio dogovora. Ispostavilo se da na bošnjačkoj strani nema dovoljno spremnosti da se otvoreno uđe u proces koji bi trebao rezultirati osiguranjem legitimnog nacionalnog predstavljanja, ali i drugim popravcima Izbornoga zakona.
Za razliku od Hrvata, za koje je u političkim smislu ova reforma prioritet svih prioriteta, politički predstavnici Bošnjaka to ne vide kao bitnu reformu. Zapravo se ne žele odreći mogućnosti modelirati izborne rezultate i sami utjecati na predstavljanje Hrvata u tijelima vlasti Federacije i države Bosne i Hercegovine. SDA pogotovo ne želi sam preuzeti odgovornost za iznalaženje rješenja i u cijelu priču odmah želi uvesti sve druge bošnjačke stranke. Intencija i dogovor s predstavnicima međunarodne zajednice bio je da dvije vodeće stranke dogovore nacrt rješenja, a da se potom u njihovu doradu i konačno usvajanje uključe i sve druge parlamentarne stranke. SDA do sada to izbjegava, a vidljivo je kako ni ostale bošnjačke stranke ne žele izbornu reformu, osim ako na to ne budu prisiljene.
Dosadašnji pozivi SAD-a, EU-a, drugih zemalja, pa i skupine najrazvijenijih zemalja G7 da se krene u izbornu i ograničenu ustavnu reformu u Sarajevu ne nailaze na plodno tlo.
Posebne spremnosti na sudjelovanje u izbornoj reformi nema ni u Republici Srpskoj, gdje ni vladajuće, a ni oporbene stranke ne prepoznaju svoj interes za izmjene Izbornoga zakona. Nema međunacionalnoga ni međuentitetskog konsenzusa ni oko nekih drugih važnih pitanja, čije je rješavanje uvjet za dobivanje kandidacijskoga statusa od Europske unije. A to je jedino pitanje budućnosti BiH oko kojeg postoji kakva-takva suglasnost sva tri naroda u BiH.
Što se tiče Hrvata i Bošnjaka, mnogo je više točaka koje ih spajaju nego onih koje ih razdvajaju iako se to po trenutačnoj politici ne bi dalo zaključiti. Osim što bi zajednički trebali institucionalno, ekonomski i politički graditi Federaciju i županije u kojima zajedno žive, ova dva naroda su povijesno bliska, iskazuju težnju prema integraciji BiH u NATO savez, a i gospodarski su snažno povezana. Također, pripadnike ova dva naroda muče isti problemi u Republici Srpskoj pa je i to tema oko koje bi se morao tražiti zajednički jezik.
Pomoć prijatelja
No, kako bi se sve mogućnosti i prednosti zajedničkog djelovanja dvaju naroda iskoristile, treba sjesti za stol i dogovarati se u dobroj volji, a ne samo forme radi. U tom smislu treba iskoristiti svaku ponuđenu pomoć prijatelja, poglavito Hrvatske, koja se uporno nudi kao najveći saveznik BiH. Dakako, treba koristiti i pomoć drugih prijatelja iz inozemstva, prvenstveno EU-a i SAD-a, ali i Turske, drugih zemalja, svih koji mogu ponuditi konstruktivnu pomoć. Daljnje zatezanje međunacionalnih odnosa, pokušaji prijevare, preglasavanja, ignoriranja potrebe i interesa jednog ili drugog naroda, vode i Federaciju, a i BiH u nove krize, probleme i neizvjesnost. Ma kako to nekima izgledalo danas, dugoročno je to štetno za sve u BiH.
