U Posavini su nekada običaji nalagali da klasična svinjokolja, pretežito u seoskim sredinama, koja okupi rodbinu i prijatelje, započinje sredinom studenoga, a završava s prvim danima adventa, piše Večernji list BiH.
Teže okupiti radnu snagu
Danas je teže okupiti radnu snagu za veliki godišnji posao koji zna potrajati do kasno uvečer, u što smo se uvjerili na tradicionalnoj svinjokolji kod Pere Džoića Biljetova u Donjoj Mahali u općini Orašje.
– Termin svinjokolje u mojem domu donedavno je ovisio o mojem velikom prijatelju Ivi Gregureviću, najboljem glumcu što se rodio na ovom svijetu. Bez njega se nije mogla obaviti svinjokolja jer, dok je bio živ, on je uvijek određivao termin. Nazove me iz Zagreba, kaže kada je slobodan i ja čekam taj datum. S njim u društvu svinjokolja je bila mnogo više od spremanja mesa za zimnicu, jer smo svi radili s užitkom, a znali smo i zapjevati uz šargiju.
Ivo je uživao sjediti nasred dvorišta, promatrati nas koji radimo i davati savjete. Mesari su znali svoj posao, ali su ipak slušali i njegove ideje - kaže Pero te ističe kako je Ivo na svinjokolje u Donju Mahalu redovito dovodio svoje prijatelje i to je, kaže, bila cjelodnevna fešta na kojoj se mogao snimiti film. – Svi znaju da je uživao u ribolovu, fiš-paprikašu i ostalim ribljim specijalitetima, ali otkrit ću vam tajnu koju je rijetko spominjao. Jako dobro je znao koje je meso najkvalitetnije pa bi mi tako zapovjedio da za njega ostavljam svinjski vrat i plećkicu, a posebice je uživao u čvarcima i redovito ih nosio prijateljima u Zagreb. Žao mi je što danas nije među nama, da vidi što njegov prijatelj Pero sprema i koliko danas imam mesa u izobilju. Sve bih dao da je živ, među nama - govori Pero jecajući tiho kroz suze i skrivajući pogled od prijatelja koji su došli pomoći. Pero nam je otvorio dušu i kazao kako do rata nije imao struje u svom domu, živio je teško i u siromaštvu. Radio je na imanjima u Vojvodini, ljudi su mu davali da prehrani obitelj i, kaže, preživljavao je. – Jednog dana sam rekao sebi: “Pero, sposoban si i zar te nije sram da ti ljudi donose meso za Božić i Uskrs?” Pogledam danas u svoje dvorište i vidim da se radom sve može postići, ali treba se odreći nepotrebnih stvari u životu. U današnje vrijeme je druga priča, torovi su puni, a godišnje prodam stotinjak prasadi i teških svinja.
Mesne delikatese
Danas sam okupio svoje prijatelje Nešu, Vladu, Šica, Peru, Lućka, Pajića i druge koji trebaju stići, kojima sam neizmjerno zahvalan. Uredili smo tri svinje teške više od 700 kilograma i mesa će biti tijekom cijele godine. Nikada nisam prodao suhog mesa, prodajem samo živu stoku. Kod mene se može zameziti, darujem prijateljima, pošaljem djeci i stoga sam u duši sretan čovjek, a ljudi me cijene - ponosno je istaknuo Pero Džoić i poručio:
- Trend suvremenog života nikada neće potisnuti tradiciju svinjokolja u Posavini, a kobasice, čvarci, švargle, slanina, kulen i druge delikatese od mesa uvijek ćemo pripremati po starim posavskim recepturama. •
