U Dompesu svake godine želimo organizirati jednu humanitarnu akciju. Prošle godine u svibnju organizirali smo humanitarnu akciju za obnovu zagrebačke katedrale pod nazivom “Za Stepinčevu katedralu”.
Ove godine htjeli smo se uključiti u pomoć potrebitima u Ukrajini. S Campanileom i postulantima organizirali smo “Humanitarni ručak za Ukrajinu” u Dompesu, 11. travnja 2022. Sudjelovalo je 170 osoba koje su nakon objeda darovale svoj novčani prilog za pomoć Ukrajini. Pokušali smo taj novčani dar uplatiti na račun Franjevačke provincije u Ukrajini za pomoć potrebitima, ali su u banci imali suviše složenu proceduru. Zato smo osnovali organizacijski odbor za formiranje konvoja za Ukrajinu. Članovi organizacijskoga odbora su: Ante Raič, Mario Smiljanić, Davorka Topić Stipić, Anđelka Čuljak, Andrea Vegar, Anita Mendeš, Marijan Tustonja, Marin Čuljak, fra Tomislav Crnogorac i ja. Još nitko, do tada, iz BiH nije vozio pomoć u Ukrajinu, pa nismo mogli nikoga ni pitati da nam pomogne. Iz Caritasa Hrvatske rekli su nam pomoći, oko dokumentacije, ako bude trebalo. Imali smo dva sastanka i odlučili smo što prije odvesti konkretnu pomoć u Ukrajinu. Nazvali smo ukrajinskog provincijala fra Danyila Botwina i najavili dolazak. Na naše pitanje, rekao je kako su im najpotrebniji brašno, ulje i riža. Pokrovitelji su nam bili još Grad Mostar, HT Eronet Mostar, JP Elektroprivreda HB, Violeta, Mepas Široki Brijeg, Campanile, Soft Rob i Župni ured Međugorje. Medijski su nas podržali Večernji list BiH i Radio postaja Mir Međugorje, ali i drugi mediji. Hvala svima.
Sljedeća je faza bila traženje prijevoznika. Pristali su iz tvrtke A. B. Transport d.o.o. Ljubuški prevesti pomoć tegljačem do Ukrajine. Vozač tegljača bio je Drago Ostojić. Veleposlanstvo BiH u Mađarskoj, na čelu s veleposlanicom Biljanom Gutić Bjelicom najavilo je kamion pomoći kroz Mađarsku i dolazak u Ukrajinu ministarstvima vanjskih poslova tih zemalja te ukrajinskom veleposlanstvu u Budimpešti.
Tegljač s pomoći krenuo je iz Mostara u utorak, 10. svibnja 2022. Ante Raič, Mario Smiljanić i ja krenuli smo osobnim vozilom u srijedu, 11. svibnja 2022. Nakon višesatnih zadržavanja na graničnim prijelazima došli smo na granicu Mađarske i Ukrajine na izlaz Zahony-Chop u jutarnjim satima u četvrtak, 12. svibnja 2022. Dok smo vozili kroz Mađarsku, nazvao nas je i službenik iz ukrajinskog veleposlanstva u BiH i ponudio pomoć. Mađarska policija dočekala nas je na granici jer smo bili najavljeni. Rekli su nam da možemo voziti dalje u Ukrajinu, a kako će i tegljač brzo proći.
Na ulasku u Ukrajinu zaustavio nas je naoružan vojnik. Pregledao je dokumente, zapisao broj putnika, marku automobila i tablice. Dao nam je taj obrazac koji je popunio. Zatim su nas nadzirali policija i carinici. Kada smo ih prošli, ponovno nas je čekala vojska. Vojniku smo predali papir koji nam je dao vojnik na ulazu. Ponovno je provjerio koliko nas je u automobilu, kao i registraciju.
Dirljive scene na granici
Na izlasku iz Ukrajine čekalo je dvadesetak automobila. Uglavnom su izlazile žene i djeca. Muškarcima od 18 do 65 godina zabranjen je izlazak iz države. Dirljivo je bilo gledati kako se pozdravljaju muževi i očevi sa ženama i djecom. Suze same idu. Puno je emocija. Parkirali smo odmah čim smo prošli vojnike pred jednu benzinsku crpku čekati tegljača. Nije bilo signala za mobitel pa se nismo mogli čuti s vozačem Dragom. Prvo što smo zamijetili u Ukrajini, pored vojske na granici, benzinske su crpke na kojima nema goriva, a pogotovo dizela. Nakon tri sata čekanja otišli smo prema Seredneu potražiti franjevački samostan. Zamjećuje se kako je Ukrajina siromašna zemlja i bez rata. Ceste su široke i prostrane, ali pune rupa i u vrlo lošem stanju. Mnoge obiteljske kuće prekrivene su salonitnim pločama. Također smo primijetili, kada smo ušli u Ukrajinu, kako su na svim reklamnim panelima pored puta prikazani samo vojnici. Došli smo na adresu Vul. Linska 20, u Seredne, koji je udaljen oko tridesetak kilometara od granice. Na toj se adresi nalazila pekarnica, pa smo ih upitali za franjevački samostan. Dvije su nam gospođe ljubazno pokazale put do samostana.
U istom su dvorištu katolička i pravoslavna crkva. Susreo sam pravoslavnog svećenika i upitao ga gdje žive franjevci. Pokazao mi je ulazna vrata samostana. Pokucali smo, izišao je jedan fratar. Provincijal fra Danyil i gvardijan fra Petro Francyski Botwina bili su otišli na granicu čekati nas. Taj fratar je nazvao provincijala jer i dalje nismo imali signala za mobitel. Razgovarao sam s provincijalom i dogovorili smo se vratiti na granicu. Dok smo se vraćali, uspjeli smo stupiti u kontakt i s vozačem Dragom. Ukrajinska granična policija kontaktirala je provincijala da potvrdi kako pomoć ide njima kao i gdje će se istovariti.
Naš prvi susret s provincijalom fra Danyilom i gvardijanom fra Petrom, koji su braća, bio je srdačan. Bili su radosni što nas vide. Nakon što je provincijal stupio u kontakt s graničnom policijom, uspio je i vozač Drago prijeći granicu - nakon više od četiri sata čekanja. Posebno su ga kontrolirali na mađarskoj strani. Vozio je kamion na tzv. rendgen. Put prema samostanu nastavili smo u koloni koju je predvodio provincijal. Čim smo došli s tegljačem pred samostan okupilo se nekoliko malih dječaka i djevojčica oko tegljača. Dočekali su nas s velikom radošću. Darovali smo ih čokoladama. Razgovarao sam s dva brata: Ženjom (11) i Dimom (12) Šerešom. Imaju još tri brata: Bogdana, Kolju i Jania, roditelji su im Umer i Marena.
Časne sestre isusovke
Istovarili smo pomoć u skladištu u blizini samostana. Gvardijan je organizirao viličara kako bismo lakše istovarili, a pomogao je i student druge godine ekonomije Valentin. Tonu i pol brašna ostavili smo u Caritasovoj pekarnici sv. Agate. U Seredneu je oko tri stotine prognanika, smješteni su na tri mjesta i svaki dan dobivaju kruh u pekarnici. Gvardijan fra Petro reče kako izbjeglice često traže i pelene za djecu, prašak za pranje i sapune. Također, dobro bi im došlo da imaju i konzervirane hrane koju bi mogli dijeliti prognanicima. Neki su se prognanici s početka rata vratili u svoje domove, a neki novi su došli. Mnogi od njih nisu ništa mogli ponijeti iz svojih domova. U pastoralu u Seredneu fratrima pomažu i dvije časne sestre isusovke. Prvi sam put čuo za časne sestre isusovke.
Provincijal fra Danyil govorio nam je o fratrima u Ukrajini. Oni su mlada provincija. Osnovani su početkom 2005. godine i imaju sedamdeset franjevaca. U Ukrajini imaju sedamnaest i u Italiji dva samostana. Uglavnom žive u samostanima i vode po dvije ili tri župe koje nisu brojne. U Ukrajini ima oko milijun i pol katolika te oko pet i pol milijuna grkokatolika. Reče kako se sada može govoriti o tri zone u Ukrajini. U istočnoj su zoni ratne borbe i stradanja. Srednja zona je ona koju se napada te zapadna zona koja je, što se tiče ratovanja i bombardiranja, za sada uglavnom mirna. U njoj je najviše prognanika.
Jedan franjevački samostan na istoku bili su osvojili ruski vojnici i, prema riječima provincijala, bili su miroljubivi. Sada taj dio ponovno nadziru ukrajinske snage. Provincijal nam govori kako u Ukrajini imaju i franjevci grkokatolici. Otišli smo s njim i gvardijanom posjetiti i samostan franjevaca grkokatolika u Užgorod. Užgorod je grad koji ima više od sto tisuća stanovnika. Srdačno nas je dočekao đakon fra Damjan. U Ukrajini ima dvadeset franjevaca grkokatolika. Jedan od njih je i grkokatolički biskup. Oni su fondacija koja ovisi o poljskoj franjevačkoj provinciji sa sjedištem u Katowicama. Fra Damjan je vrlo ljubazan i otvoren za razgovor. Obišli smo samostan, zatim i prostorije u kojima su prognanici. Grade crkvu na dva kata. Jedan kat je već završen i u njemu se slavi misa za grkokatolike, a donji kat je za rimokatolike. Isti fratri slave mise na oba obreda. U Užgorodu smo obišli još jednu župu koju vode fratri iz Serednea. Upravo je u dvorani bila jedna biblijska skupina, uglavnom starijih osoba, koje smo kratko pozdravili. Iako se radi o rimokatoličkoj župi, u toj crkvi nekada i grkokatolici imaju mise. Na ulicama Užgoroda vidimo mlade vojnike zabrinutih lica s oružjem na ramenima. Dok prolaze, ne razgovaraju međusobno.
Provincijal i gvardijan dopratili su nas do granice sa Slovačkom. Zahvalili su nam za dolazak i pomoć koju smo im predali. Činilo nam se da su bili sretniji i zahvalniji za naš dolazak nego za samu pomoć. Nije bilo mnogo automobila ispred nas na granici, ali smo čekali četiri sata kako bismo je prešli. Nakon prelaska granice nazvali smo vozača Dragu. I on je čekao četiri sata na prelazu Chop.
Bogu hvala za taj susret s fratrima i s ljudima u Ukrajini. Dok smo čekali na izlazu iz Ukrajine, molili smo krunicu za mir u Ukrajini i za završetak rata. Rat donosi pogibelj za tisuće mladih vojnika i civila, velika razaranja, ali i siromaštvo i beznađe. Obećali smo potruditi se i poslati im ubrzo pomoć u konzerviranoj hrani i higijenskim potrepštinama.
