Stigla je dojava da je jedan naš susjed, s kojim smo se prije rata družili, zakopao mog Damira iza mrtvačnice u Ernestinovu. Nama je bilo dugo čekati jedan dan, a kamoli deset dana da dovezu strojeve i počnu kopati na tom mjestu pa smo nas četiri majke, koje smo isti dan djecu izgubile, uzele ašove i motike, utrpale ih u automobil i krenule u Ernestinovo same kopati. Ja sam vozila. Iz UNPROFOR-a su negodovali kada su to doznali, ali mi nismo mogle čekati... Priča nam to Marija Jambreković iz Čepina.
Tiho, iako kaže da ne voli tišinu pa joj je zato uvijek upaljen televizor. Na leđima joj je sedam desetljeća, ali daleko veći teret od godina nosi ona na duši – pogibiju svog sina Damira, hrvatskog branitelja, mladića koji je tek zakoračio u život, ma nije pošteno ni zakoračio, a čije izmučene kosti traži već pune 33 godine. Iz te naizgled krhke žene izviru nevjerojatna odlučnost, koja ju je sve to vrijeme tjerala da iznova, unatoč bolnim razočaranjima, traga za svojim Damirom, i snaga, pred kojom se svi mi, sa svojim trivijalnim, sitnim problemima, činimo tako mali, nevidljivi...
Damir je nestao u Ernestinovu, mjestu desetak kilometara udaljenom od Osijeka, u parku gdje su vrtić i škola koju je dvije godine pohađao, gdje se igrao i čiji je svaki kutak poznavao. – Je li to sudbina, ja ne znam – sliježe majka ramenima, dozivajući u sjećanje slike razigranog dječaka. Pa se vraća na bolne prizore iz krvave jeseni 1991. godine. Marija je mlada rodila Damira, praktički tek punoljetna, a kada je rat buknuo, njoj je bilo 37 godina. Istinu o sinu čeka 33 godine, gotovo polovicu svoga života. – Bio mi je prvo dijete, četiri godine kasnije rodila sam kćer. Rođen je u Mrzoviću, odakle mi je suprug Mirko i gdje smo tada živjeli, a doselili smo se 1985. u Čepin – kaže ona.
Marija i Mirko radili su nekoliko godina u Njemačkoj, a o djeci su se za to vrijeme brinuli bake i djedovi, pa je tako njihov sin i proveo dvije školske godine u Ernestinovu. Damir je u osvit rata završio elektrotehničku školu, a nije se stigao ni zaposliti. Bio je posljednja generacija vojnika u JNA, služio je vojsku u Šapcu od ožujka 1991., "kada se još nije ni znalo hoće li se situacija smiriti ili će izbiti rat", a u lipnju je uspio pobjeći. Pomogla su mu u tome dvojica kolega srpske nacionalnosti, posudili su mu svoju majicu i rifle jer nije imao civilnu odjeću. Naletio je čak na poznanika iz Šodolovaca, sela njegove druge bake, pa ga je on prevezao preko Save. Stigao je na koncu u Brčko.
– Nazvao nas je s govornice da dođemo po njega. Ušao je u auto i krenuli smo kući, bilo je uokolo vojske, strahovali smo da će nas stići i presresti. Nisam bila u stanju voziti, sjedila sam na stražnjem sjedalu, cijelo sam ga vrijeme čvrsto držala za ruku i rekla: "Sad mi ga nitko neće oteti i uzeti." Međutim... – priča Marija i zastajkuje. Ispričava se što u razgovoru skače s teme na temu. Emocije su previše snažne, svaki je razgovor o Damiru traumatičan.
Kada je izašao iz vojske, Damir je upoznao djevojku s kojom je započeo vezu. Pridružio se 106. brigadi Zbora narodne garde (ZNG) u listopadu. Majka je bila šokirana. – Nisam bila sretna što uopće ide u rat. Mlad je bio, imao je nepunih 19 godina, znam da su išli i mlađi, ali svaka majka, vjerujte mi, želi zaštititi svoje dijete. I suprug mi je bio u invalidskim kolicima jer je 1981. stradao u prometnoj nesreći. Govorila sam mu da ostane u kući, ali on hoće, idu sve lege pa mora i on. I otišao je. Prijavio se u Hrvatsku vojsku 15. listopada, a nestao je 20. studenoga. Tjedan dana nisam ni znala da se pridružio ZNG-u, kao što ni tjedan dana nakon njegova nestanka nisam znala što mu se dogodilo, tajili su mi, govorili da je na položaju... – nastavlja.
Posljednji joj se put sin javio iz Osijeka, gdje je bio stacioniran u Crvenoj vojarni, večer prije odlaska u Ernestinovo, konkretno 19. studenoga 1991. Kazao je da idu sutradan na položaj, ali nije joj, naravno, smio otkriti kamo točno odlazi. Dan prije pao je Vukovar. – Rekla sam mu: "Pa čuvaj se, sine." Uvijek je bila prisutna ta bojazan za dijete. Nije djelovao zabrinuto, ništa posebno. Krenuli su 20. studenoga, prema mom saznanju, u ispomoć u Ernestinovo, susjedno Laslovo još nije bilo okupirano. Dočekani su u klopku. U školi su bili snajperisti i dozivali su ih, a budući da nisu imali nikakve oznake na odjeći, oni su mislili da su to naši i krenuli su prema parku. Čula sam da je Damir postavljao protutenkovske mine baš tamo gdje je park.
Kako su prilazili, snajperisti su zapucali. Sedmorica su nestala, među njima i moj Damir. U to su vrijeme već nadirali tenkovi iz Tenje, tako da naši nisu mogli ništa učiniti, iako su vidjeli te naše dečke, bili su živi, nisu odmah pobijeni. Jedan od preživjelih ispričao mi je da je Damir bio ranjen i naslonjen na drvo. Nikada nisam uspjela saznati koje je to drvo – reći će naša sugovornica. Tek kada su joj, danima nakon nedaće koja ih je zadesila, javili da se Damiru izgubio svaki trag, započela je prava agonija.
– Odlazila sam u Crvenu vojarnu u Osijek i tamo mi je jedan njegov nadređeni, pomalo neugodan, počeo govoriti o sahrani i kako će oni snositi troškove. Što je vama? Pa ja tražim živo dijete! O kakvoj sahrani pričate? Kakve su to gluposti? Bilo je grozno, plakala sam i plakala, kao i svaka majka. To je bio početak. A agonija traje 33 godine... – govori majka. U desetljećima koja će uslijediti stotine pa i tisuće informacija dolazile su do Marije o nestanku njezina sina, ali ni jedna nije bila točna.
– Civili su bili zakopani u tom istom parku i ekshumirani, nadali smo se da su i oni među njima, ali nisu bili. Negdje 1997. godine poslali su posmrtne ostatke sedam osoba, kao da je to naših sedmero nestalih u Ernestinovu, pod njihovim imenima i prezimenima, pa su sve obitelji išle na prepoznavanje, po odjeći ili nekim detaljima. Nije u početku bilo analize DNK, tek su kasnije počeli uzimati uzorke krvi. Supruga tada već nije bilo, preminuo je 1996. godine, pa smo na prepoznavanje išli ja, moja kći, moji sestra i brat, i Damirova djevojka, međutim, nitko ništa nije prepoznao.
Ne može se opisati kako je to izgledalo. Odlazila sam, kao potpora, na prepoznavanja žrtava iz Vukovara, vidjela sam ih stotinu, ali taj osjećaj ne može se riječima prikazati... No, kada je tvoje dijete u pitanju, Bog vam valjda da snagu da to sve možete proći, ali poslije nastupaju traume, teške, svaki put iznova... – teškog će glasa Marija, pa postaje još tiša. Suprug joj Mirko nije dočekao da sazna sudbinu svoga sina. Tijela četvorice nestalih mladića su pronađena, za trojicom se još traga. Sa svojih tek napunjenih 19 godina, nije čak ni najmlađi među njima – mahom su to bili golobradi mladići...
Marija je članica Udruge nestalih hrvatskih branitelja. S drugim je nesretnim majkama i udovicama dane i noći provela u Nemetinu, osječkom prigradskom naselju, što protestirajući, što moleći. – Gdje god se nešto događalo, kada su se obilježavale godišnjice pada okolnih sela, svakamo sam ja išla, od prvoga dana, i tako je i danas, 33 godine kasnije. Znam da netko nešto zna i molim Boga da mu proradi savjest pa olakša sebi dušu. Vjerujem, i to sto posto, da mnogi znaju, ali neće reći. Zašto ne dojave s anonimnog broja? Ima načina. Čak dobiju i nagradu za dojavu – dodaje.
Da sina neće vratiti živoga, osvijestila je nakon velike razmjene zarobljenika u spomenutom Nemetinu. Dan uoči blagdana Velike Gospe 1992. godine zbila se najveća razmjena zatočenika srpskih koncentracijskih logora u Domovinskom ratu. Oslobođeno je 714 hrvatskih branitelja i civila. Najviše je među njima bilo branitelja Vukovara, a prosječno su u logoru proveli 250 dana. Trenutka koji je označio kraj pakla logora prisjetio se u svojoj Facebook objavi ove godine, na godišnjicu razmjene, i saborski zastupnik Stipo Mlinarić Ćipe. "Cijeli život ću pamtiti kako su nas ljudi dočekali u Osijeku.
Na glavnom trgu čitali su naša imena i aplaudirali nam. Usporedio bih taj doček s dočekom naše nogometne reprezentacije nakon osvojenog srebra 2018. Jedino što mi je u cijelom tom veličanstvenom dočeku sledilo krv u žilama jesu majke koje su držale fotografije svojih nestalih sinova i ispitivale jednog po jednog logoraša jesmo li vidjeli njihovu djecu. Na mene su te slike i te majke ostavile dubok trag. Kako reći majci da više nikog iza nas nema i da vjerojatno nikada više neće vidjeti svoga sina jedinca? Nikada nikome ne bih želio da doživi tu situaciju. Obilježilo me to za cijeli život", opisao je Mlinarić.
Marija je bila među majkama o kojima on govori. – Sve sam se nadala, čekala sam tog 14. kolovoza 1992. čitav dan, do 22 sata navečer, na trgu u Osijeku jer svi su govorili da treba doći još jedan autobus. Međutim, ništa. To je bilo užasno, užasno, plač... Čak mi je jedan rekao: "Da, da, u sljedećem je autobusu", ali ljudi su bili pogubljeni, nisu ni znali koga su vidjeli. Tada sam izgubila nadu i onda sam počela tražiti svjedoke. Pa čujem da ga je moj bivši susjed, koji je odselio u Srbiju, sahranio u Ernestinovu, pronađem ga i pitam, a on tvrdi kako to nije istina. Kako nije istina, kad mi je rečeno da si ga ti prepoznao i pokopao? Pa reci samo gdje! Ali brzo je i on umro – navodi.
