Od doba industrijske revolucije i Roberta Owena ostao je slogan "8 sati rada, 8 sati rekreacije, 8 sati sna". U to vrijeme ideja triju osmica bila je radikalna, posebno zato što su radnici provodili i po 16 sati na radnom mjestu. Prošlo je stotinu godina od industrijske revolucije do 1926. i poteza Henryja Forda, osnivača Ford Motorsa, koji je taj slogan primijenio u praksi. On je prvi uveo 40-satni radni tjedan za svoje radnike, pet dana po osam sati. Ostali industrijalci smatrali su da je taj potez pogrešan, no Fordov eksperiment pokazao se uspješnim te su ga drugi počeli kopirati. Postao je i opća društvena norma.
U većem dijelu zemalja 40-satni radni tjedan zakonsko je rješenje. No 100 godina poslije rasprave o duljini radnog vremena ponovno se rasplamsavaju. Istraživanja pokazuju da boravak na poslu osam sati tijekom dana ne znači da cijelo vrijeme radimo. Naprotiv, istraživanja su zapanjujuća i pokazuju da je radnik produktivan manje od tri sata dnevno.
Eurostatovi podaci
Radnici iz BiH europski su rekorderi po broju radnih sati, a mjesečno na poslu ostaju oko 25 sati dulje nego što je prosjek u zemljama EU-a. Pokazuju to podaci Eurostata, koji otkrivaju da radni tjedan u BiH traje dulje u odnosu na sve europske države, osim Srbije, ukupno oko 42 sata, što je za čak četrdesetak sati mjesečno više od vremena koje, primjera radi, nizozemski radnik provede na poslu.
Četiri radna dana, 32 sata u tjednu - zvuči kao fantazija za mnoge poslodavce i radnike u BiH, dok u EU ovaj trend, a što se može vidjeti i iz podataka Eurostata, uzima sve veći zamah. Istraživanja otkrivaju da su tvrtke koje su uvele četverodnevni radni tjedan nakon toga imale još bolje poslovne rezultate. Odmorni i raspoloženi radnici bili su glavni "krivac" jer su u radni tjedan ulazili mnogo opušteniji, pronalazeći veću ravnotežu između poslovnog i privatnog života. Kada je u pitanju BiH, ovakvo načelo rada nije naišlo na odobravanje kod većine poslodavaca jer smatraju da skraćeni radni tjedan nije moguće provesti u praksi, a ako bi se takvo što i uradilo, navode da bi bili prinuđeni rezati plaće.
Kako su istaknuli, radnici rade na sat te, što više rade, imaju i veću plaću. I obratno. Praksa je, međutim, pokazala da nije baš sve tako kako oni tvrde. Ako smo europski rekorderi po broju radnih sati, valjda bismo trebali biti pri vrhu i po visini plaća. I jesmo, ali samo ako obrnemo listu naopačke. Prosječna mjesečna primanja trenutačno u BiH iznose oko 1400 KM. Ako taj broj podijelimo sa spomenutim brojem radnih sati, ispada da je satnica jednog radnika u BiH tek oko 8 KM, što je za tri puta manje od europskog prosjeka. Još je gori odnos ako tu jednostavnu matematičku računicu primijenimo na minimalac, koji u FBiH iznosi 600 KM, a u RS-u 900 KM. U prvom slučaju ispada da je satnica 3,50 KM, a u drugom 5 KM, odnosno da je dnevnica onih koji su na minimalcu u FBiH 28 KM, a u RS-u oko 40.
Kršenje prava
Uz najveći broj radnih sati, kašnjenje plaća, prekovremeni rad, čekanje ugovora, neplaćeni rad praznicima i na slobodne dane, uskraćivanje prava na godišnji odmor ili rodiljski dopust i dalje su problemi radnika u BiH. Sve se to događa uz jasno određen Zakon o radu, a sve zbog malverzacija poslodavaca koji uspješno obilaze zakonske odredbe. Moglo bi se reći kako je prosječan radnik u BiH, uglavnom u realnom sektoru, onaj koji čeka stalni ugovor o radu i stalno obnavlja ugovor na određeno vrijeme, ima jedan slobodan dan u tjednu, radi prekovremeno zbog nedostatka radnika, nije plaćen za taj rad te u većini slučajeva ima nekoliko dana godišnjeg odmora kad mu poslodavac to dopusti. Svaka od tih stavki u suprotnosti je sa zakonom.
