U posljednje vrijeme, zbog sve rasprostranjenije pandemije koronavirusa koja hara svijetom, dosta nas se odlučuje za prirodne ljepote zemlje u kojoj živimo ili najbližeg susjedstva. Ako vas put nanese u Bosnu i Hercegovinu, bilo turistički ili u posjet rodbini, kumovima ili prijateljima, postoji nekolicina prelijepih lokacija koje možete posjetiti, koje vas zasigurno neće ostaviti ravnodušnima, piše Večernji list BiH.
Ljepote Bosne
Od ranog djetinjstva, iako sam rođen i živio u iseljeništvu, roditelji su brata i mene za vrijeme školskih raspusta upoznavali s prirodnim ljepotama Bosne, a posebno Hercegovine, odnosno sela i zaseoka očeve djedovine.
Ta ljubav prema prirodnim ljepotama duboko se ukorijenila u meni, tako i dandanas istražujem i još uvijek upoznajem ljepote kako očeva zavičaja, koji sad već doživljavam kao svoj, tako i raznih drugih dijelova Bosne i Hercegovine.
Tako sam stjecajem okolnosti nedavno svjedočio ljepotama rijeke Plive koja izvire nadomak Šipova, a u blizini Jajca tvori prelijepa prirodna Plivska jezera, uz nadaleko poznate mlinčiće, te ima jedan jedini vodopad u središtu grada koji odnedavno turisti mogu pogledati iz žičare koja ide preko samog vodopada. Prvi moj dojam zorno svjedoči kako uživati u plivanju u rijeci i Plivskom jezeru. I dobro čovjeku objasni kako postoje razni prirodni biseri u toj regiji, zbog čega su ljudi ponosni na ono što im je priroda ostavila od pamtivijeka.
Nastavio sam dalje obilazeći dobre prijatelje u lijepom kraju hrvatskog zaleđa oko Livna, kušao i vidio zašto je livanjski sir najpoznatiji u BiH. Iako po svojoj recepturi datira iz 17. stoljeća, nastao iz ruku najboljih austrijskih i francuskih sirara, koji su je proširili učenicima poljoprivredne škole, a oni dale seljanima svoga kraja, recept se kasnije prenosio s koljena na koljeno. U doba nastanka livanjskog sira ovčarstvo je bila dominantna grana stočarstva u livanjskom kraju. Livanjski sir proizvodi se i danas po sličnoj recepturi od mješavine ovčjeg i kravljeg mlijeka. Priroda, ljekovita trava, posebno dobri i vrijedni ljudi i, naravno, dugogodišnja tradicija i briga za stoku i oko ispaše ovaca i krava samo su dio priče o tome zašto je taj sir postao važan simbol tog kraja.
Na visoravni Krug, na predjelu od Koričina do Borove glave, ostali su potomci domaćih konja koji su ranije služili u poljodjelstvu. Sada, pedesetak godina kasnije, prkoseći zvijerima i krivolovcima, žive livanjski divlji konji, životinje za koje se kaže da mogu osjetiti duh čovjeka.
Gledajući u krda na zanimljivoj visoravni prekrivenoj brojnim vrtačama, ponorima i špiljama, gosteći se livanjskim sirom, shvatio sam zašto toliko puno prijatelja podrijetlom iz livanjskog kraja sa zanosom priča o svojoj djedovini.
Ni moja Hercegovina nije zakinuta za ljepote planinskih predjela, na kojima obitavaju divlji konji. Na poziv kolege Danijela Glibića, vlasnika i osnivača Konjičkog kluba Mostar, unajmio sam lipicanera i jahao u društvu konjičke skupine sve do Vilina polja. Reklo bi se - polje kao polje, ali nije. Legenda kaže kako su stvarno postojale vile, krale momke po selu, plele grive konjima i igrale u kolu. Susreli smo mnoge od oko 360 divljih konja, većina bosanske pasmine, podijeljeni u devet krda na području od Bila, Goranaca sve do Bogodola. Vilino polje prostire se do podnožja planine Čabulje, a njegovu specifičnost čine šupljikave stijene kojih nema nigdje osim u blizini Vilina polja. Negdje pri kraju dana spustili smo se do Konjičkog kluba Mostar u Gorancima, koji je poznat po razvoju konjičkog sporta u regiji Hercegovini, terapijskom jahanju, ali i mnoštvu domaćih životinja koje klub drži osim konja.
Nastavljajući dalje, neke godine, do nacionalnog parka Blidinje, na 1204 metra nadmorske visine stoji biser Hercegovine - Samostalna kapelanija u Masnoj Luci – mjestu gdje vuk postaje janje, ali i gdje je posebno ljubazno i iskreno gostoprimstvo fra Petra Krasića, poznatog kinološkog suca imenovatelja autohtone bh. pasmine - tornjaka.
Visoka, netaknuta, crnogorična šuma, raznoliko bilje, od mediteranskog do visokoplaninskog, endemske gljive, munika, težak uspon, ali živopisan pogled ukazuju put planinarenju do poznatih Hajdučkih vrata, prirodnog fenomena na planini Čvrsnici na 2000 metara nadmorske visine iznad kanjona Dive Grabovčeve.
Širok prostor u nacionalnom parku šarplaninskog područja kao takvog, svježa trava koja miriše ranom zorom samo potvrđuju zašto toliko iskusnih planinara i biciklista baš voli tamo odmoriti tijelo i duh kroz nove sportske izazove. Mnogo njih tvrdi da nema ljepšeg mjesta gdje možeš ponijeti hercegovački doručak, domaći planinski med, sjesti i prisjetiti se da, posebno u ovim vremenima, nije uvijek sreća negdje daleko u tuđini, nego pred samim našim vratima, u srcu Bosne i Hercegovine, u Nacionalnom parku Blidinje.
Na poziv dobrih prijatelja došao sam do Konjica, harmonika je već čekala. U čamcu, uz pratnju iskusnog skipera za rafting, u pet sati adrenalinskog iskušenja, sporta, koji na jedinstven način pruža pogled na krajolik brzotečne Neretve, sjetih se kako mi je otac nekad rekao, u dalekoj tuđini, negdje u zapadnoj Njemačkoj: “Sine, nema boje koju ne možeš vidjeti kada se zagledaš u korito Neretve”.
Rijeke bogate ribom
Brzina ove rijeke, koja je jedina u BiH koja se ulijeva u Jadransko more, dobro pokazuje zašto je izreka istina, da je ćud Neretve zarazna za daljnju energiju koja je čovjeku potrebna u radnom tjednu.
Sve to nije puno, pa rekao bih čak ni dosta, kad čovjek vidi vodopad Kravicu i Kočušu kod Ljubuškog.
Idući za Neretvom, prema Jadranu i našem jedinom gradu na moru, Neumu, put me naveo da posjetim najpoznatiji nacionalni park ptica. Na lijevoj strani Neretve smjestilo se Hutovo blato, najveće zimovalište ptica u Europi.
Rezervat ptica dom je 240 vrsta ptica močvarica, 24 vrste ribe i jegulje.
Park za posjetitelje nudi vožnju brodicama, safari i grupne posjete, kao i brodice za individualne posjete, a osvježiti se i uživati u dobrom jelu možete u motelu na Karaotoku. I opet me put nije mogao zaustaviti. Na poziv kuma došao sam da se okupamo na rijeci Trebižat između Ljubuškog i Čapljine.
Skakavši s raznih prirodnih drvenih konstrukcija i roneći kroz bistru vodu, vidio sam mnoštvo riječne ribe koja ovdje sigurno obitava, kako se nekad vidi u nekim filmovima.
Riba pliva niz rijeku u čistom Trebižatu niz manje i veće slapove. Sve dok je na kraju ne ulovi jedan ribar.
Svježe ulovljena riječna riba uz domaći sataraš i jednostavnu kuhinju pokazuje zašto je važna prirodna kvaliteta.
Na prvi pogled čovjek nikad ne bi rekao da imamo ovako lijepe rijeke za kupanje s vodopadima s kojih se može skakati.
Sve su ovo samo načini i preporuke kako u ovim vremenima upoznati sva ova prirodna bogatstva koja nas pred vratima čekaju i dokazuju kakvu luksuznu i netaknutu prirodu nasljeđujemo.•
