Svake godine u Katoličkoj crkvi prvi dan mjeseca siječnja obilježava se kao Svjetski dan mira, odnosno kao dan razmišljanja i molitve za mir. Činimo to na razini opće Crkve već 54. put zaredom. A sve je započelo porukom pape Pavla VI., kojom je sve pozvao na djela mira, a katolike posebice i na molitvu za mir. Objavio ju je 8. prosinca 1967. na svetkovinu Bezgrešnoga začeća Blažene Djevice Marije i zaželio da se dan mira na svjetskoj razini ponavlja prvoga dana svake godine, kada Crkva slavi svetkovinu Blažene Marije Bogorodice. I otada pa do danas katolici na današnji dan osobito mole za mir.
U povodu ovoga dana pape su se svijetu obraćali posebnom porukom i redovito ju objavljivali na svetkovinu Bezgrešnoga začeća, sa željom da njezin sadržaj bude predstavljen vjernicima u propovijedima za vrijeme mise.
U skladu s tom tradicijom, papa Franjo ove je godine na Bezgrešno začeće objavio poruku i naslovio ju “Kultura skrbi za druge kao put mira”. Na početku podsjeća da je godina 2020. bila obilježena velikom zdravstvenom krizom, koja se proširila na mnoga druga područja i postala globalna, te učinila još težima druge krize, koje su međusobno vrlo povezane, kao što su klimatska, kriza nedostatka hrane, kriza ekonomije i selitelja. On suosjeća, prije svega, s onima koji su izgubili člana obitelji ili dragu osobu, kao i s onima koji su ostali bez radnoga mjesta. No na osobit način sjeća se liječnika i drugoga bolničkog osoblja, farmaceuta, istraživača, volontera, bolničkih kapelana i ostalih koji su se trudili i to nastavljaju, uz velike napore i žrtve, do te mjere da su neki od njih čak umrli u nastojanju da budu pored bolesnika, da im olakšaju patnje i spase život. A da bi se odalo priznanje ovim osobama, ponovio je apel odgovornima da poduzmu prikladne mjere i osiguraju pristup lijekovima i potrebnim sredstvima radi brige za bolesnike i one koji su najsiromašniji i najslabiji.
Naspram tim brojnim svjedočanstvima ljubavi i solidarnosti, nastavlja papa Franjo, žalosno je ustanoviti da se nanovo javljaju razni oblici nacionalizma, rasizma, ksenofobije i također ratovi koji siju smrt i razaranje.
Spomenuti i drugi događaji, koji su označili ljudski rod tijekom prošle godine, poučavaju nas koliko je važno skrbiti se za druge i za sve stvoreno, kako bi se izgradilo društvo utemeljeno na odnosima bratskih osjećanja. I kaže potom da je upravo zato za temu ove poruke izabrao kulturu skrbi za druge kao put mira. To je kultura koja treba oslabiti kulturu nezainteresiranosti, odbacivanja i sukoba, koja danas često prevladava.
Bog je uzor skrbi za druge
Sveto pismo predstavlja Boga, osim kao stvoritelja, također kao onoga koji se brine za svoja stvorenja. Ta činjenica, dok potvrđuje nepovredivo dostojanstvo osobe, stvorene na sliku i priliku Boga samoga, očituje također božanski plan za očuvanjem harmonije stvaranja, jer mir i nasilje ne mogu stanovati u istoj kući.
Život i služenje Isusa Krista utjelovljenje su i vrh objave ljubavi Boga Oca prema ljudskom rodu, jer kao što čitamo u Ivanovu evanđelju: “Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni” (Iv 3,16). U sinagogi u Nazaretu Isus se pokazao kao onaj kojega je Gospodin posvetio i poslao “blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene” (Lk 4,18). A na vrhuncu svoga poslanja Isus je opečatio svoju brigu za nas prikazavši sebe na križu po čemu nas je oslobodio od ropstva grijehu i smrti. Tako nam je, darivanjem svoga života, otvorio put ljubavi i svakomu, kao u prispodobi o milosrdnom Samarijancu, ponavlja: “Idi pa i ti čini tako!” (Lk 10,37).
Djela tjelesnog i duhovnog milosrđa srž su služenja ljubavi početne Crkve. Kršćani prve generacije prakticirali su zajedništvo dobara kako nitko od njih ne bio u potrebi (usp. Dj 4,34-35) i trudili su se biti gostoljubiv dom, otvoren svakom ljudskom staležu i spreman brinuti se za najslabije. Postali su tako dio života dragovoljni darovi da se nahrani siromahe, pokopa mrtve i odgaja siročad, brine za stare i žrtve raznih nepogoda.
Društveni nauk Crkve temelj kulture skrbi
Na temeljima biblijskoga nauka razvijen je društveni nauk Crkve. A načela toga nauka su temelj kulture skrbi za druge. Ono služenje početne Crkve te kasniji nauk crkvenih otaca i djelatna ljubav tolikih Kristovih svjedoka postali su srce društvenoga nauka Crkve, koja se svim ljudima dobre volje predstavlja kao baština načela, pravila, primjera i poticaja iz kojih se uči skrb za druge. Ona se očituje ponajviše u promicanju dostojanstva ljudske osobe, u solidarnosti sa siromasima i nezaštićenima, u brizi za opće dobro i u zaštiti Božjih stvorenja.
Koncept osobe, koji je rođen i osmišljen u kršćanstvu, pomaže kako bi se postigao potpun ljudski razvitak. Osoba uvijek naznačuje odnos s drugima, a nikada individualizam, potvrđuje uključenost, a ne isključenost, jedinstveno i nepovredivo dostojanstvo svake ljudske osobe, a ne iskorištavanje. Ljudska osoba nikada nije sredstvo, koje bi se vrednovalo po tomu je li korisno, nego je cilj i stvorena je da živi zajedno u obitelji, u društvu, gdje su svi članovi jednaki u dostojanstvu. A iz dostojanstva osobe proizlaze sva ljudska prava, ali i obveze, koje zazivaju odgovornost da se pomogne siromasima, bolesnima, marginaliziranima, bližnjemu, bez obzira je li bliz ili dalek i vremenu i prostoru.
Svaki aspekt društvenoga, političkoga i gospodarskoga života nalazi svoje ispunjenje, nastavlja Papa, u služenju za opće dobro. Stoga naši planovi i napori moraju uvijek voditi računa o učincima na cijelu ljudsku obitelj, razmišljajući o posljedicama za sadašnje vrijeme i za buduće generacije. A koliko je to istina i važno, pokazuje nam sadašnja pandemija pred kojom smo se svi osvijestili da se nalazimo na istom brodu, svi slabi i dezorijentirani, ali istovremeno važni i potrebni, svi pozvani da ostanemo zajedno, jer se nitko ne spašava sam niti ijedna država, ako se izolira, može osigurati zajedničko dobro vlastitoga naroda.
Solidarnost je konkretan izraz skrbi za druge. Nije neki nejasan osjećaj, nego je čvrsta i ustrajna odlučnost zauzimati se za opće dobro, za dobro svih i svakoga pojedinoga jer smo svi odgovorni jedni za druge. A skrb i zaštita svega stvorenoga uključuje također skrb za zemlju, koja je naša zajednička kuća. Tako su mir, pravda i zaštita stvorenoga tri pitanja posvema povezana, koja se ne može odvajati da bi se njima bavilo i rješavalo ih se odvojeno.
Kompas društvenih načela, koji je potreban radi primicanja kulture skrbi za druge, važan je i za odnose među narodima, koji bi se trebali nadahnjivati na bratstvu, uzajamnom poštivanju, solidarnosti i primjeni međunarodnoga prava. U tu svrhu treba ponoviti potrebu zaštite i promicanja osnovnih ljudskih prava, koja su neotuđiva, opća i nedjeljiva. Također, treba poštivati humanitarno pravo, posebice kada se neprekidno javljaju sukobi i ratovi. Uzroci sukoba su brojni, a rezultat je uvijek isti: razaranje i humanitarna kriza. Stoga, umjesto ratova, razaranja i smrti, bila bi vrlo hrabra odluka, ako bi se od sredstava uloženih u oružje stvorio “svjetski fond” radi konačnog iskorjenjivanja gladi i radi ulaganja u razvitak siromašnih zemalja.
Nema mira bez kulture skrbi za druge
Za osnaživanje kulture skrbi za druge potreban je odgojni proces i kompas načela društvenoga nauka. U tom smislu odgoj za tu skrb započinje u obitelji, prirodnoj i temeljnoj osnovici društva, u kojoj se uči i živi u odnosu i uzajamnom poštovanju. No obitelj treba biti postavljena u uvjete kako bi mogla ispuniti ovu životnu i nužnu zadaću.
U suradnji s obiteljima, škola i sveučilište su drugi subjekti koji sudjeluju u odgoju, a u nekom smislu također sredstva društvene komunikacije, i pozvani su izgrađivati sustav zasnovan na poštivanju dostojanstva ljudske osobe, svake jezične, etničke i vjerske zajednice, svakoga naroda i osnovnih prava koja iz njih proistječu. Sve to zato što odgoj predstavlja jedan od stupova najpravednijih i najsolidarnijih društava.
Također, religije općenito, i osobito vjerski poglavari, mogu obaviti nezamjenjivu ulogu u prenošenju vjernicima i društvenoj zajednici vrednota solidarnosti, poštivanja razlika, prihvaćanja i skrbi za najslabiju braću i sestre. Zbog toga Papa poziva sve koji, u službi naroda, djeluju u raznim organizacijama, a imaju odgojno poslanje, na suradnju radi izgradnje odgoja, još otvorenijega i sposobnijega strpljivo slušati radi uzajamnoga razumijevanja.
Privilegirani put izgradnje mira, završava Papa, nalazi se u zajedničkom i solidarnom nastojanju oko zaštite dostojanstva i dobra svih, oko pomirenja i ozdravljenja, oko uzajamnoga poštivanja i prihvaćanja. Stoga, u ovom vremenu, u kojemu je lađa čovječanstva uzdrmana krizom, kormilo čovjekova dostojanstva i kompas osnovnih društvenih načela mogu omogućiti mirniju zajedničku plovidbu. A kao kršćani upućujemo pogled prema Isusu, Kralju Mira, i zagovornu molitvu Mariji Bogorodici, zvijezdi mora i majci nade, za sretniju budućnost u miru.•
