Na tri Celzijeva stupnja, obavijeni maglom i dimom vatre uz koju se pokušavaju zagrijati, migranti u kampu Vučjak pokraj Bihaća, njih više od dvije tisuće, žive u neljudskim uvjetima. Gorim i od onih u kamenom dobu. Bez struje su, bez tekuće vode i zdravstvene skrbi, adekvatnih obroka, prijeti im “bijela smrt”. Na ulazu u improvizirani kamp pun lokvi i blata, gdje su u kontejneru samo tri policajca, dočekao me oskudno odjeveni Afganistanac, ogrnut dekom, u kratkim hlačama i natikačama, i poželio mi dobrodošlicu: – Welcome to hell! (Dobrodošao u pakao).
– Evo, pogledajte kako živimo. Ne znam tko ste i što ste, ali došli ste valjda da vidite kako živimo. Hoćete li prespavati jednu noć s nama da vidite što je život? Ako hoćete, evo i uštipke ću vam napraviti. Vidite, čovjek može sve naučiti. Radimo fenomenalne uštipke, bolji su nego domaći, originalni – govorio je drhtavim glasom, napola prozebao 24-godišnji Nabil iz Afganistana, pokazujući rukom oko sebe.
– Vidite ovo! Iz jednog smo pakla došli u drugi. Ne znaš koji je gori. U Afganistanu kad iščekuješ smrt od granate ili metka, ili pak odrubljivanje glave od talibana, ili ovdje od hladnoće, gladi i boleština koje nas zahvaćaju zbog uvjeta u kojima živimo. Jako je hladno. Ovaj kamp nije dobro opremljen, prisiljeni smo paliti vatru u šatorima. Kada snijeg padne, naš boravak ovdje neće biti moguć. Nadam se da će nam vlada omogućiti bolje uvjete prije nego što padne snijeg jer će se inače ovaj kamp pretvoriti u masovnu grobnicu. Ali povratka nema. Ja ću učiniti sve da odem u Njemačku. Ako umrem od zime ili čega drugog, to je Božja sudbina i Božja volja – govori Nabil, koji mi je priuštio i nevolje pitanjem odakle dolazim. Naime, kad sam mu odgovorio da dolazim iz Hrvatske, u trenu se desetak migranata okomilo na mene pokazujući mi modrice koje su, navodno, dobili od hrvatske policije.
– Iz Hrvatske? Ne izgledate kao Hrvat! Više izgledate kao migrant. Vi ste sigurno naši!
– Doista dolazim iz Hrvatske. Novinar sam i došao sam napraviti priču o vama.
– Priču o nama? Hoćeš li napisati da su nam vaši policajci najveći neprijatelji? Da nema njih, ja bih već odavno bio u Njemačkoj. Neka samo malo zatvore oči kad mi prolazimo, a oni to mogu da hoće.
– Naša policija radi svoj posao i štiti granice. Nemojte im to zamjeriti.
– Ma kakva vaša policija, nemate vi veze s Hrvatskom. Siguran sam da ste naš čovjek.
– Ma Hrvat sam, evo vam osobnu iskaznicu.
– Ako ste doista Hrvat, ne piše vam se dobro. Svi smo mi ogorčeni na hrvatsku policiju i zamislite kad na vas navale svi ovi ljudi. Samo pogledajte – kazao je Nabil i uzviknuo:
– Evo nam Hrvata!
Puno tijelo modrica
U trenu se oko mene okupila hrpa ljudi, govorili su svi u isto vrijeme pa od galame nisam razumio što govore. Nije mi preostalo ništa drugo osim da se branim riječima: – Libanonac sam, iz Bejruta, vaš sam!
– Ako si naš, dobro, samo molim te reci toj hrvatskoj policiji da tu i tamo zatvore i odmore oči i puste nas da se odemo boriti za goli život. Da oni znaju i vide u kojim uvjetima mi ovdje živimo, sami bi nas prepratili do zemalja EU – govori mi Nabil, kojeg je prekinuo 26-godišnji Pakistanac Abed, koji je bio najglasniji od onih koji su me okružili jer je dan prije bio uhićen pri ilegalnom prelasku granice s Hrvatskom i vraćen u BiH.
– Vaša je policija zaje... Već peti put pokušavam prijeći granicu i svaki me put uhite, skinu do gola i vrate natrag. Kada god promijenimo rutu, uvijek su tu, kao da im netko javi da dolazimo – govori Abed, ističući da više ne uspijevaju prijeći ni planinu jer je policija promijenila taktiku i ne čeka ih da se spuste niz planinu.
Na optužbe da im hrvatska policija uzima novac i da ih tuče, Abed kaže kako nekad dobiju batina, a nekad ne, da sve ovisi o situaciji.
– Kada pružamo otpor i bježimo, onda to zapamtimo i ostanu nam poštene modrice, a ako se ne odupiremo i samo se vratimo, nikom ne fali ni dlaka s glave. A sve ovisi i o policajcu. Ima ih arogantnih i bahatih, koji ništa ne pitaju već samo udaraju, a ima i onih koji nam pravila pokušavaju objasniti i nogama i rukama. Jednom mi se dogodilo da sam ostao bez 400 eura. Taj sam novac stavio u remen. Ali kada nas uhvate, moramo vaditi sve, remen i žnirance. Kako sam izvadio remen, nisam siguran je li policajac uzeo novac ili mi je ispao dok smo se svlačili i oblačili – govori Abed tvrdeći da po šumama ima i mnogo civila koji ih dočekuju i otimaju im novac i mobitele te ih prebijaju.
Lokalci nas pljačkaju
– Nisam siguran jesu li to mještani, mafijaši ili pak policajci u civilu. Ali od njih dobijemo batine i sve nam otmu. Ne rade nam to samo u Hrvatskoj nego i ovdje u BiH. I krijumčari, i policajci, i obični ljudi, i lokalni šerifi uzimaju nam novac. Svi nas pljačkaju. Najironičnije mi je kada nam tu netko kaže da će nam pomoći u ime Alaha, u kojeg se kune jer je musliman kao i mi, a onda nas pokrade, doslovce nam odere kožu – požalio se Abed.
Nevjerojatan smrad širi se odmah na ulasku u kamp, na jednom od šatora stoji obavijest da liječnik dolazi dva puta tjedno po dva sata… Na stotine ljudi prošlo je kroz kamp u posljednjih nekoliko mjeseci od kada je otvoren. Oni sretniji domogli su se neke od zemalja EU, ostali još čekaju svoju priliku. Većina migranata koji su u kampu dolaze iz Pakistana, Indije, Afganistana, Irana, Libije, Egipta, Alžira, Maroka, Tunisa i Jemena, i bez obzira na teške uvjete pokušavaju živjeti što normalnije. U svakom šatoru trešti druga vrsta glazbe, ovisi iz koje su zemlje migranti u tom šatoru. Zapazio sam da se situacija od prošli puta, kada sam bio u kolovozu, pogoršala. Prošli je put Crveni križ nabavio agregat, pa su migranti mogli puniti mobitele, a sada su ti agregati “privatizirani” i punjenje mobitela naplaćuje se 1 KM. Kada se uzme u obzir da više od dvije tisuće ljudi boravi u kampu i da svatko jednom dnevno puni mobitel, nekome je to zarada od dvije tisuće KM dnevno, što je mjesečno 60 tisuća KM.
U kampu postoje i trgovine, ali su cijene u njima tri puta veće nego u trgovinama u gradu. Dok je cijena u gradu za neki proizvod 2 KM, u kampu je veća i od 6 KM. Iako u trgovini u kampu prodaju migranti, kako su nam rekli, po promet iz te trgovine, kao i za agregat, dolaze domaći ljudi.
– Vidite, na putu nas je pokrala mafija, na granicama nas krade policija, a ovdje nas na fini način također potkradaju, tko zna tko... To su nevidljivi mafijaši – govori Sirijac Ibrahim.
– Od kada sam ušao u BiH, izgubio sam više od tri tisuće eura. U Srbiji, iako nisu muslimani, bili su mnogo humaniji prema nama nego što su to ovdje naša braća muslimani. Vidite da vode nema. Dva puta dovoze nam je cisternom, ujutro i navečer. Kupamo se i peremo hladnom vodom jer se prati moramo redovito zbog zaraze koja tu hara. Pogledajte gdje spavamo. Preko noći ovdje se temperatura spusti i ispod 0 i nema te deke koja će te ugrijati. Vatru u šatorima ne možemo paliti da ne izgorimo i da se ne ugušimo, a vani dok sjedimo uz vatru s jedne nas strane grije, a s druge zebe. Kada moramo obaviti nuždu, osjećamo se kao životinje jer tražimo ispod kojeg drveta još ima mjesta, s obzirom na to da WC-a nema. Boravim ovdje već mjesec dana. Kiša stalno pada i nekako preživljavamo zahvaljujući rijetko dobrim ljudima poput onih iz Crvenog križa koji nam dijele obroke i lijekove. Želim što prije napustiti kamp i početi živjeti kao čovjek u nekoj od europskih zemalja – očajan je Ibrahim, koji je, poput ostalih, tri puta pokušao prijeći granicu, ali je svaki put uhićen i vraćen.
Nije čudo ni iznenađenje da se migranti bune na uvjete u kampu jer se na to upozoravalo na sam spomen da će uspostaviti kamp Vučjak. Naime, lokacija Vučjak potpuno je neadekvatna za smještaj ljudi, zdravstveni je i sigurnosni rizik i nije opremljena za smještaj migranata i izbjeglica u skladu s međunarodnim standardima. Lokacija je u neposrednoj blizini područja kontaminiranog minama. Također, velika je opasnost od požara i eksplozije zbog moguće prisutnosti metana u tlu, jer je lokacija bila nekadašnji deponij smeća. Osim toga, na lokaciji nema sanitarnih čvorova i pristupa pitkoj vodi te električne energije. Od centra grada do kampa vozi se desetak kilometara putem na kojem nema žive duše. Po svemu sudeći, migranti su na tu lokaciju premješteni upravo zbog teškog dolaska nazad u grad s obzirom na to da bi bili prisiljeni propješačiti toliki dio brdovitog puta.
Zbog teške situacije i neljudskih uvjeta u kampu Vučjak, o BiH raspravljalo se i u Europskom parlamentu, koji je zatražio hitno zatvaranje tog prihvatnog centra koji je potpuno neprimjeren za boravak ljudi.
– Nužno je odmah evakuirati ljude iz kampa u Vučjaku i zatvoriti ga – rekla je, u ime finskog predsjedništva, ministrica za europske poslove Tytti Tuppurainen.
Povjerenik za unutarnje poslove i migracije Dimitris Avramopoulos rekao je da je Komisija Bosni i Hercegovini dala više od 36 milijuna eura od 2018. kako bi se pomoglo migrantima.
Kamo je nestao novac?
– Unatoč brojnim pozivima koje je Komisija uputila vlastima Bosne i Hercegovine da odrede lokacije za odgovarajuće prihvatne centre, još nema odgovora. Ne možemo prihvatiti kontinuirano premještanje migranata i izbjeglica na potpuno neprimjerenu lokaciju Vučjak, gdje su životi ljudi ugroženi zbog nedostatka osnovnih životnih uvjeta. To je mjesto okruženo minskim poljima i ne zadovoljava ni minimalne zahtjeve za pristojan smještaj, stoga za tu lokaciju neće biti financijske pomoći EU – rekao je bivši povjerenik za migracije Dimitris Avramopoulos, ali je i pozdravio odluku vlade Federacije BiH kojom je odobreno da se dvije vojarne, jedna u blizini Sarajeva, a druga u okolici Tuzle, koriste kao privremeno prihvatilište.
– Sada očekujemo da se ta odluka hitno provede kako bi se smanjio pritisak na Unsko-sanski kanton i da se tamo prebace migranti privremeno smješteni u Vučjaku – rekao je.
Međutim, pitanje svih pitanja je gdje je novac koji je EU dao vladi BiH da zbrine migrante, koji se brinu sami za sebe i troše svoj novac. Drugo je pitanje žele li se migranti vratiti u Sarajevo ili Tuzlu s obzirom na to da nastoje biti blizu hrvatske granice jer im je primarni cilj što prije napustiti BiH i ući u Hrvatsku i druge zemlje EU. Umjesto da poboljša uvjete i nađe adekvatan smještaj za migrante, Vlada BiH donijela je odluku u petak da će na području Unsko-sanskog kantona biti uveden 24-satni policijski sat. To je odlučeno na posljednjem sastanku Operativne grupe za rješavanje migrantske krize koji je održan iza zatvorenih vrata. U praksi, to će značiti drastičnije mjere ograničavanja kretanja migranata iz prihvatnih centara Bira u Bihaću i Miral u Velikoj Kladuši, uključujući djecu bez pratnje. Njima će biti zabranjen ulazak i izlazak iz dva navedena prihvatna centra.
Ministar policije Unsko-sanske županije Nermin Kljajić najavio je da se radi o apsolutnoj blokadi kretanja. Izvan Bire i Mirala moći će se kretati samo oni koji žele okušati sreću i krenuti rutom prema državnoj granici u namjeri da uđu na područje Republike Hrvatske. Taj potez je zapravo znak da svi migranti kreću prema Hrvatskoj i pritišću hrvatske vlasti da ih propuste. UN je apelirao na vlasti u BiH da ne ograničavaju slobodu kretanja migranata smatrajući da efekti onemogućavanja kretanja i držanja migranata i azilanata u zatvorenom prostoru, kao što je viđeno tijekom prijašnjih sličnih mjera u privremenom prihvatnom centru Bira, uključuju akutni stres, anksioznost, strah i povećanje tenzija koje mogu eskalirati u nasilno ponašanje.
Prema novom režimu, ako migranti iziđu, više se neće moći vratiti u kamp, što bi moglo stvoriti novi pritisak na Vučjak, u kojemu ni sada nema uvjeta za humani boravak tolikog broja migranata. Novim pravilima nisu zadovoljni ni u divljim ni u uređenim kampovima. Govore da će im biti kao da su u zatvoru, stoga nije čudno što je dosta njih izrazilo želju da se vrate kući.
– Potrošio sam svu ušteđevinu koju sam stekao osam godina radeći u Turskoj, više od sedam tisuća eura. Krenuo sam jer u Turskoj nisam više mogao ostati. EU nas ne želi primiti, a zna kakva je situacija u Afganistanu. Prima Sirijce i Iračane, a nama je gore nego njima. Osim svakodnevnog rata imamo i talibane, ISIL, a i Amerikance, ne znaš koji je gori od kojeg – govori Taha iz Afganistana miješajući tijesto na uštipke i bacajući ga u ulje.
– Evo vidite, ja sam improvizirao i napravio pravi mali restoran. Pečem i prodajem uštipke i zarađujem novac. A uvjeti su nikakvi. Zamislite što bih napravio da imam kakve uvjete? Kamo god da idem, nitko se neće morati brinuti za mene jer ja znam preživjeti i prehraniti sebe i svoju obitelj. Nisam neradnik i ne idem da budem nekome na teret – ponosno govori Taha nudeći nam da probamo njegove uštipke, napominjući kako si može priuštiti da i nas počasti.
Voda je poput zlata
Naš razgovor prekinuo je dolazak cisterne s vodom prema kojoj su svi počeli trčati. Prizor je bio zastrašujući, kao da gledate neki nadrealni film, a ne stvarnost 21. stoljeća. Većina ljudi počela se skidati bez obzira na nisku temperaturu te kupati i prati. Neki su iskoristili priliku da operu rublje koje je zaudaralo.
– Evo kako izgleda naš svakodnevni život. Kada dovezu vodu, kao da su dovezli zlato. A trebate vidjeti podjelu hrane. To je ispod svakog ljudskog dostojanstva. Mi smo ljudi, a ne životinje. Kod vas životinje imaju svoju kuću, žive u toplom i dostojanstveno. Mi izgleda nismo ni ljudi ni životinje. Ako želite još više saznati o našem surovu životu, ostanite prenoćiti, dat ću vam svoju vreću za spavanje – ogorčen je i ljutit bio Afganistanac Nabil. Čiju ponudu ipak nisam prihvatio.
Da su se oni htjeli boriti,ostali bi tamo odakle su došli.