Neki obrti nestaju, drugi se pojavljuju, no određeni opstaju na zahtjevnom tržištu unatoč svim iskušenjima. Jedan od njih je urarstvo, zanat koji školarci sve manje žele učiti, ali koji se prenosi s koljena na koljeno. Jedna od takvih obrtničkih urarskih obitelji je i ona Saračević iz Jajca koja je u ovom poslu opstala više od šest desetljeća. I u njihovoj se obitelji prenosio s koljena na koljeno, a sada je sve ostalo na Lamiji Saračević i njezinoj radionici u Sarajevu, piše Al Jazzera. Ona je ujedno i jedina žena koja se bavi ovim poslom u glavnom gradu BiH, a prema nekim podacima, jedina i na prostoru cijele BiH, a posao je usavršavala i u prestižnoj Rolexovoj školi. Ljubav prema ovom poslu naslijedila je od oca Sabahudina koji je prije rata imao urarsku radnju u Jajcu. Sabahudinov otac Ahmet radnju u Jajcu otvorio je 1947. Ondje je bio do rata, a tada je izbjegao u Hrvatsku i zatim Norvešku. Svjestan vlastitog znanja i sposobnosti, zaposlio se u Rolexu, iako nije znao jezik, prenosi Večernji list BiH.
- Od muke se stvori znanje kako se snaći. Tako da nije bilo problema. Prvi put kad je došao jedan od direktora, Amerikanac, nije mogao vjerovati da ne znam engleski, a radim s njima. A šef mu je rekao: Vidjet ćeš kako se dobro snalazi , kazao je Sabahudin Saračević za Al Jazzeru koji se ocu u ovom obrtu pridružio 1969. Od 1996. u Sarajevu pokreće opet posao tik do obiteljske kuće. Samo koncentracija - u ovom poslu ne smijete imati problema. U radionici i na poslu. Jer, posao neće biti nikada završen kako treba , ističe on. Za budućnost obrta ne brine jer je ljubav za satovima prenio na kćer Lamiju Saračević. Meni je (posao) uvijek zanimljiv, jer naiđete na nešto novo i drugačije i uvijek naučite nešto , kazala je ona. Ne sakriva da ju je otac svemu naučio. Stoga je također završila doškolovanje u Švedskoj, s odličnom ocjenom. Jedina je žena s tako visokim znanjem u svojoj struci u Bosni i Hercegovini. Rolexovi satovi dođu joj vrlo rijetko pod ruku, manje od deset na godinu. S obzirom na to da je meni oduvijek bila želja raditi s Rolexovim satovima i mehanizmima, možda je to moja najveća sreća u poslu trenutačno , dodaje. Smatra kako je najveći problem zanatlija što nestaje zanimanje mladih za takvim obrazovanjem. I nju su pokušali odgovoriti jer, kaže, općenito je razmišljanje kako u usmjerene škole idu lošiji učenici. No, brzo se pročuje kada netko svoj posao radi dobro. Ljudi u ovu radnju nerijetko dolaze popravljati satove, čak iz inozemstva. Poslom se Lamija bavi već 11 godina, od kada je 2005. godine završila školu za urara.
Dnevno popravi i po nekoliko satova, a nekada ih popravlja i po jedanaest sati dnevno. Svima koji se odluče na ovaj zanat preporučuje strpljenje.
