Nevjerojatne fotografije su se pojavile u medijima 18. svibnja 2018. godine iz zračne baze Misurata koju koriste libijske vladine zračne snage na zrakoplovnoj akademiji za obuku pilota.
Naime, ustanovljeno je kako je još osam zrakoplova tipa Galeb G-2, proizvedenih u Mostaru, u uporabi i da se, osim za obuku pilota, rabe i za borbena djelovanja na položaje ISIL-a, piše Večernji list BiH.
Radi se o školskim zrakoplovima proizvedenim 1974. godine i, kako saznajemo, održavaju se uz pomoć privatnih tvrtki iz Srbije u kojima rade bivši vojni časnici i tehničari osposobljeni za održavanje ovog tipa zrakoplova. Od 112 zrakoplova isporučenih iz Mostara Libiji tijekom vladavine Gaddafija, preživjelo ih je 8.
Sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća politički i vojni vrh tadašnje FNRJ je donio odluku da se krene u stvaranje prvog domaćeg školskog mlaznog zrakoplova za potrebe jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva. Namjera je bila proizvodnja zrakoplova koji će u eskadrilama za obuku zamijeniti tehnološki zastarjele američke zrakoplove Lockheed T-33A/TV-2A donirane od SAD-a tijekom krize oko rezolucije Informbiroa i zahlađenja odnosa s ondašnjim SSSR-om te u konačnici pojednostaviti sam proces obuke.
S projektom ovog školsko-borbenoga zrakoplova počelo se prije 61 godinu u VTI Žarkovu davne 1957. godine u okviru konstruktorskog tima na čelu s dr. Zlatkom Rendulićem.
Prvi prototip Galeb G-1 poletio je u svibnju 1961. godine, a pilotirao je kapetan Ljubomir Zekavica. Odmah nakon toga je napravljen i prototip G-2, prema kojem su i rađeni svi kasniji uzorci.
Pogoni ga motor Rolls Royce Viper Mk 22-6 i opremljen je sjedalom za katapultiranje tipa Folland 1-B,kao i podvjesnim točkama na krilima za kačenje različitih tipova naoružanja. Pogonska skupina - turbomlazni motor Rolls-Royce Viper 11 Mk 22-6, potiska 11,1 kN, omogućavao je postizanje maksimalne brzine od 780 km/h (na visini od 6200 metara i bez vanjskog tereta). Brzina krstarenja je iznosila 700-730 km/h, brzina penjanja 24,5 m/s, maksimalni dolet 970 km, a borbeni radijus od 290 do 406 km. Maksimalni plafon leta je iznosio 11.000 metara.
Naoružanje se sastojalo od dvije strojnice Colt-Browning AN-M3 kalibra 12,7 mm instalirane u nosu zrakoplova, s po 80 metaka. Osim toga, imao je šest podkrilnih nosača, od kojih su dva unutarnja nosivosti po 150 kg za razne kombinacije bombi i navođenih raketnih zrna, dok su ostala četiri samo podvjesne točke za kačenje NRZ HVAR-5. Ukupni vanjski teret do 500 kg.
Finalizacija i montaža novih zrakoplova je povjerena tvornici zrakoplova Soko iz Mostara. Iako prije toga Soko nije imao iskustva u proizvodnji mlaznih zrakoplova, Mostarci su opravdali ukazano povjerenje i proizvodnja G-2 je išla relativno glatko, bez zastoja i većih problema. Prve zrakoplove JRV je primilo 30. 7. 1965. godine, a posljednje 6. 1. 1981. Ukupno su za JRV i PVO isporučena 132 zrakoplova koja su imala vojnu oznaku N-60 (N - nastavni), a s eksportnim inačicama ta brojka zaokružena je na 248 primjeraka.
Pored standardne G-2A inačice, za potrebe Jugoslavenskog zrakoplovstva urađena je i izvozna inačica G-2-AE koja je bila rađena od 1974. godine za potrebe Libije i Zambije. Zbog proizvodnje moderniziranih primjeraka za potrebe Libije proizvodnja je produljena do polovine 1983. godine.
Neki od ovih zrakoplova korišteni su tijekom ratova na prostorima bivše Jugoslavije isključivo u zadacima udara na zemaljske ciljeve, što je, uz trenažnu, njihova sekundarna namjena.
Nekoliko zrakoplova je zarobila Hrvatska vojska u Zrakoplovnoj luci Udbina nakon operacije “Oluja”, ali nisu dugo ostali u uporabi, kao niti u ostatku bivše države, a najviše zbog tehnološke zastarjelosti. Osim u Libiji, pojedinačni primjerci lete u privatnim kolekcijama, najviše u SAD-u, pa je tako jednog posjedovao i John Travolta, inače strastveni pilot i ljubitelj letenja.•
