Međunarodna zajednica proteklih gotovo 30 godina ima ključnu ulogu u upravljanju Bosnom i Hercegovinom, a najmoćniji instrument koji koristi je institucija visokog predstavnika (OHR). U Daytonu zamišljena kao privremena institucija, koja treba zaraćenim narodima u BiH pomoći da prijeđu iz postkonfliktnog u demokratsko društvo i izgrade funkcionalnu državu, OHR je do danas ostao nezaobilazan akter bh. politike.
Djela ili nedjela
Izvorno, Aneksom 10. u Daytonu je dogovoreno da visoki predstavnik bude konačni autoritet u tumačenju civilnog dijela tog sporazuma, ali osmorica njih koja su se izmijenila u BiH od 1995. godine ostavila su veliki utjecaj i konkretnim odlukama. Posljedice njihovih odluka i danas se itekako osjete. Iako je bio prvi, Carl Bildt na dužnosti visokog predstavnika možda je ostavio i najmanje traga. Njegov mandat već je bio završen kada se u Bonnu održala međunarodna konferencija na kojoj su visokom predstavniku u BiH dane beskonačne ovlasti u upravljanju BiH. Kako to izgleda u praksi, pokazao je već Westendorp koji je nametnuo brojne zakone koji se i danas primjenjuju. Westendorp je nametnuo 80 odluka, među kojima i konvertibilnu marku, registracijske pločice, zastavu i grb. Prvi je demonstrirao i utjecaj stranaca na formiranje vlasti jer je smijenio predsjednika RS-a Nikolu Poplašena zbog odbijanja da tadašnju zapadnu uzdanicu, Milorada Dodika, imenuje mandatarom. Westendorp je počeo odstranjivanje vodeće srpske stranke (SDS) iz vlasti, a njegovi nasljednici Petritsch i Ashdown koristili su sva moguća sredstva kako bi dovršili taj proces, ali i eliminirali najjaču hrvatsku stranku (HDZ BiH). Tijekom svog mandata Ashdown je nametnuo 430 odluka. U samo jednom danu smijenio je 59 srpskih političara. Smijenio je i hrvatskog člana Predsjedništva Dragana Čovića. Sud će kasnije utvrditi kako je to uradio na temelju lažnih optužbi. Bonnske ovlasti Petritsch je upotrijebio 242 puta. Razvodnio je na štetu Hrvata konstitutivnost, smijenio hrvatskog člana Predsjedništva Antu Jelavića, poslao tenkove na Hercegovačku banku i hrvatsku televiziju Erotel te instalirao Alijansu umjesto legalno izabranih hrvatskih dužnosnika. Schwarz-Schilling održavao je zauzeti smjer OHR-a, uglavnom (ali i doslovno) žmireći na probleme koje je on izazvao u daytonskoj strukturi. Schilling je nametnuo ukupno 66 odluka. Međutim, dolazak Miroslava Lajčáka donio je promjenu. Prvi put je visoki predstavnik htio na jednak način saslušati sve tri strane u BiH i inzistirati na unutarnjem dogovoru. Zato je on i prvi koji je zasmetao bošnjačkoj politici, a onda i javnosti. Tražio je da i bošnjačka politika iz Sarajeva preuzme određenu odgovornost te stavio do znanja da neće provoditi politiku svojih predstavnika koja se svodila na "discipliniranje" Hrvata i Srba.
Prva kritika Bošnjaka
Prvi put se tada u bošnjačkoj javnosti pojavila kritika OHR-a, koji je do tada doživljavan kao ključni saveznik u politici stvaranja centralizirane države u kojoj će najbrojniji imati i najveća prava.
Tražila se Lajčákova smjena, iako su mnogi i u Sarajevu upozoravali da promjena u ponašanju OHR-a nije personalne prirode koliko je odraz novih okolnosti u međunarodnoj politici prema BiH, koja je shvatila da proces oduzimanja prava Hrvatima i Srbima nije ovu zemlju učinio funkcionalnijom ni stabilnijom. Valentin Inzko u 12 godina svoje "vladavine" malo je toga konkretnog uradio, ali se svojim stavovima i ponašanjem uglavnom dodvoravao političkom Sarajevu. Njegov utjecaj je iz godine u godinu slabio, pa je čak počeo živcirati i sarajevske prijatelje koji su, osim redovitih druženja s njim, očekivali i političku pomoć u ostvarenju svojih ciljeva. Ostat će upamćeno da je nametnuo nelegalnu "platformašku" federalnu Vladu. Donio je pedesetak odluka. Ostat će upamćen po "oproštajnoj" odluci o kažnjavanju za negiranje genocida.
Samo imenovanje Christiana Schmidta pokazalo je da se međunarodna zajednica planira ponovno ozbiljnije baviti BiH, a nakon što se Nijemac "drznuo" donijeti odluke koje nisu po volji bošnjačke politike, uslijedili su žestoki napadi na njega. Kada su shvatili da neće biti njihova zlatna ribica, Schmidt je u Sarajevu postao nacist, islamofob, kriminalac... Bošnjačka bi politika sad najradije da on ode i tu se, paradoksalno, nalazi na istim stajalištima kao i Milorad Dodik. S tom razlikom što su Srbi željeli svim visokim predstavnicima što prije vidjeti leđa, a Bošnjaci bi samo da Schmidta zamijeni neki "podobniji" stranac. Ipak, međunarodni protektorat u BiH morat će se, prije ili poslije, okončati na europskom putu zemlje.
