Vladimir Šoljić bio je ministar obrane Herceg Bosne u vremenu “Oluje”. Pozdravlja odluku predsjednika RH Zorana Milanovića da se u Kninu oda priznanje postrojbama HVO-a, a o tome govori i u intervjuu za Večernji list BiH.
Kako ste doživjeli Milanovićevu odluku?
Postoje brojni dokumenti na temelju kojih je moguće sagledati doprinos Hrvata Bosne i Hercegovine u obrani i stvaranju hrvatske države. I taj je doprinos nedvojbeno velik, neupitan. Kada je riječ o odluci predsjednika Milanovića, ona je za svaku pohvalu. Odluka ispravlja propuste i vrlo je hrabra. Utemeljena je na Splitskom sporazumu za koji znamo da je imao potporu SAD-a.
Ta je odluka došla od predsjednika s ljevice s kojom Hrvati u BiH nisu baš u ljubavi. Što to govori?
Bitno je razdvojiti strateške i stranačke interese. Ja sada ne vidim strateški razlike između vodećih stranaka prema Hrvatima u BiH. Prije je toga bilo, ali u posljednje vrijeme dvije najveće stranke imaju korektan i ispravan stav.
Kada promatrate ulogu predsjednika Milanovića - od posjeta Mostaru, odlikovanja HVO-a, ali i drugih pitanja povezanih s njihovim obranama, kakvu biste mu ocjenu dali?
Najveću što postoji.
Je li on ovime potvrdio onda, ne ulazeći u unutarnja pitanja, da se prema bh. Hrvatima ponaša državnički?
Nedvojbeno. Poznato mi je, međutim, kolika je uloga Vlade, kakva je uloga premijera Andreja Plenkovića kada se radi o brojnim konkretnim pitanjima. U slučaju gospodina Milanovića moram reći da je ova odluka i dalekosežno korisna. Za bh. Hrvate Plenković i Milanović dobitna su kombinacija.
Približava se Dan “Oluje” koji se proslavlja i kao Dan domovinske zahvalnosti, Dan pobjede i Dan hrvatskih branitelja. Upravo zbog njih pitam, budući da ste bili na čelu Ministarstva obrane, može li se izmjeriti i valjano valorizirati uloga HVO-a?
Ne može se izmjeriti jer je postojala izravna i neizravna zasluga. Vezivanje snaga neizravna je zasluga. Ali da nije bilo Hrvatskoga vijeća obrane, onda bi brojne srpske snage na prostoru Krajine bile slobodne odgovoriti na akcije Hrvatske vojske. Zbog toga je vrlo teško staviti na vagu kolika je ta uloga bila. Uz to, mi ovdje nismo ni imali valjanu definiciju posljednjeg rata u smislu odnosa Hrvata, Srba i Bošnjaka u BiH. Sve to ostalo je nejasno. Posljednji rat bio je kombinacija agresije, vjerskog i nacionalonog rata, borbe za teritorij. Nemoguće je u BiH pripisivati bilo kojoj strani da je bila pravedna, da nema pogrešaka. To je najveća pogreška i zabluda.
Oslobađanje Hrvatske i hrvatskih područja, ali i BiH, započelo je na Kupresu daleko prije “Oluje”?!
Nema dvojbe, prva prava oslobodilačka operacija nakon preustroja HVO-a bila je na Kupresu, kada sam preuzeo ulogu ministra obrane, a ne mislim da bih je prihvatio da me nisu uvjerili kako više rata, praktički, neće ni biti nakon prestanka rata Hrvata i Bošnjaka. Najodgovorniji su me, naime, uvjerili kako predstoji mirovno rješenje i da je moje racionalizirati vojsku te napraviti uvjete za eventualnu kasniju uporabu u miru, stvaranjem gardijskih brigada. Cilj je bio dobiti manju i učinkovitiju vojsku. U toj sam vjeri prihvatio tu ulogu.
Kakva je bila vaša uloga u posljednjem ratu, osobito u operacijama koje su bile oslobodilačke?
Sebi ne bih pripisivao uopće važnu ulogu, posebice ne u dijelu koji se odnosio na samo ratište. Niti sam imao znanja niti me zanimalo miješati se u nešto što ne poznajem. Smatram da su zapovjednici bili odgovorni za vođenje operacija. Oni su, uz odgovornost, snosili i rizik za sve, bili su izloženi s vojnicima neposrednoj opasnosti ranjavanja, pogibiji. Zato moja uloga u svemu tome nije ni približno tako važna. Ona je imala svoje mjesto, ali je, pored vojnika i zapovjednika, ne bih isticao.
“Oluja” je bila kruna operacija. Neki komentatori kažu da tu nije ratovao ni HV ni HVO, nego da je najveća zasluga u “Oluji” bila SAD-a. Je li to tako?
S punim autoritetom mogu reći da je bilo čija uloga, osim Hrvatskih snaga, bila minimalna. Bez dobre organizacije i HV-a, koji je bio apsolutno spreman, ništa se ne bi moglo izvesti. Teret “Oluje” iznijeli su HV i HVO. •
Doprinos HVO-a pobjedi u Domovinskom ratu je ogroman, toliki da odgovorno možemo tvrditi da bi rat na ovim prostorima bez toga bio izubljen. Jedina sramota i tragedija je da tu činjenicu nisu mogli pošteno i do kraja priznati i jadnimm ljudima honorirati oni koji su to organizirali i rat dobili i to zbog opstrukcije ovih koji sada žele ubrati vrhnje "ispravljanući" nepravdu koju su oni namjerno napravili. Kada su samostalnost RH priznati htjeli napustili su Sabor, kada je braniti RH trebalo , Hrvatsku su napustili, kada je mirovine HVO trebalo dati pljuvali su po njima,. Tužno je da su sada ti i takovi, riješavajući Inozemnu imovinu utjecajnim generalima, koju su BDV, oni 2004. pogurali zamrznuti, sada "dobronamjerno" pomažu. Naravno samo naivni mogu povjerovati da iza toga ne stoje veliki, koji opet polako guraju JUGU, odnosno Srboslaviju. Čak bi se i složio sa jugoslavijom ako bi glavni grad bio Zagreb, a kraljica Hrvatica, ali to spomenite pa ćete vidjeti kakvu jugu žele.