Donosimo propovjed mons. Tome Vukšića, vrhbosanskog nadbiskupa i apostolskog administratora Vojnog ordinarijata u Bosni i Hercegovini povodom 30. obljetnice HVO-a u Mostaru
Propovijed prenosimo u cjelosti
Navršilo se trideset godina otkako je 8. travnja 1992. osnovano Hrvatsko vijeće obrane. Prošla su otada, dakle, cijela tri desetljeća kroz koja su se mijenjali uvjeti, naglasci, okolnosti i situacija u cijelom društvu i u međunarodnim odnosima. U tim uvjetima, prije
sedamnaest godina, nastala je Prva pješačka (gardijska) pukovnija Oružanih snaga BiH koja je čuvar uspomene na Hrvatsko vijeće obrane i također izraz kontinuiteta. Tako se ovim slavljima obilježavaju dvije obljetnice pa je prilika za čestitku svim pripadnicima Hrvatskoga vijeća obrane i Pukovnije.
Ovo je također prilika za iskrenu i dužnu zahvalu za sve plemenito i dobro što su učinili u obrani slobode hrvatskoga naroda, u zaštiti prava čovjeka općenito i dostojanstva drugih naroda, u obrani života ljudi i društvenih dobara. Žive pozdravljamo a za pokojne molimo. Hvala i sadašnjim pripadnicima Pukovnije i Oružanih snaga koji, u sustavu kojemu pripadaju i u skladu sa zakonima koji ravnaju tim područjem, svojim postojanjem i pomaganjem stanovništvu u raznim potrebama, pojedinim ljudima i naseljima, daju velik doprinos da živi uspomena na Hrvatsko vijeće obrane i na njegova plemenita djela. Tako su, na primjer, samo ovih dana bili
prisutni na više od četrdeset mjesta po cijeloj BiH gdje se odavala počast poginulim i umrlim suborcima, prijateljima i poznanicima.
Nakon teškoga rata, u kojemu smo vidjeli gubitke brojnih života i razaranja, cijelo društvo krenulo je u budućnost puno nade da će se ostvariti pravedan mir. I budući da taj pravedan mir, nažalost, ni nakon trideset godina još nije zaživio, posvema opravdano ga zazivamo, za njega radimo i molimo. I sve pozivamo da u tom pothvatu aktivno sudjeluju i dadnu svoj doprinos ili da barem ne ometaju taj proces i njegove plodove koje s pravom očekuje svaki pošten čovjek.
Bog je izvorište mira Dok sanjamo i očekujemo pravedan mir, koji nije ostvaren, dok za njega radimo i druge pozivamo da jednako čine, ovo razmatranje za vrijeme Euharistijskoga slavlja, koje održavamo u povodu dviju spomenutih obljetnica, i prilika je za izložiti barem neke osnovne misli iz nauka Katoličke Crkve o naravi mira, za kojim žudi svaki čovjek i cijela ljudska obitelj. Činimo to jer,
kao katolički vjernici, želimo i na ovaj način dati svoj doprinos, ali i zato što se u naše dane ponekad čuju glasovi o novim ugrozama mira.
Katolički je nauk da čovječanska obitelj može ostvariti svoj zadatak, to jest izgraditi bolji svijet za sve ljude na čitavoj zemlji, sȁmo ako se svi unutarnjom obnovom obrate k istini mira. Zato poruka Isusa Krista, u skladu s višim težnjama i idealima čovječanstva, osobito u vrijeme koje je ugroženo ratom u dijelu našega kontinenta, blista novim sjajem jer graditelje mira proglašava blaženima. Naziva ih mirotvorcima i kaže: Blago njima „jer će se sinovima Božjim zvati“ (Mt5,9).
U skladu Isusovom porukom, Crkva osvjetljava pravi i uzvišeni pojam mira i osuđuje nečovječnost rata te kršćanima upravlja žarki poziv da uz pomoć Krista, tvorca mira, surađuju sa svim ljudima s nakanom da se među njima učvrsti mir u pravdi i ljubavi, i da se u svakom društvu učvršćuje pravda i stalno pripravlja, nadograđuje i uvijek ljubomorno čuva sve što je potrebno za pravedan i trajan mir. (Drugi vatikanski koncil, Gaudium et spes, br. 77).
Govoreći prije nekoliko dana o ratu u Ukrajini papa Franjo je stoga kazao da je svaki rat poraz za ljude. Zato postoji potreba da se odbaci rat koji je „mjesto smrti gdje očevi i majke pokapaju svoju djecu, gdje ljudi ubijaju svoju braću a da ih nikada nisu ni vidjeli, gdje moćni odlučuju a siromasi stradaju“. On je moralni poraz čak i za fizičke pobjednike. Rat ne razara samo sadašnjost nego i budućnost društva u kojemu se događa. Zato, nastavio je Papa, „čovječanstvo treba shvatiti da je došao čas u kojemu rat treba izbrisati iz povijesti čovjeka prije negoli on izbriše čovjeka iz povijesti“ (Papa Franjo, 27. ožujka 2022.).
Mir je djelo pravde i ljubavi
Mir u pravdi i ljubavi je kršćanska vizija društvenoga mira (Gaudium et spes, br. 78). Taj mir je zajednica Isusovih vjernika naslijedila od Isusa kao vrednotu, koju propovijeda svim ljudima, i kao moralni zadatak što ga svaki, koji se ponosi Kristovim imenom, ali i svaki drugi čovjek u skladu s potrebom svoje ljudske naravi, treba ostvarivati u osobnom i zajedničkom životu.
Mir u pravdi i ljubavi, prema katoličkom nauku, nije puka odsutnost rata, niti se svodi jedino na uspostavu ravnoteže među protivničkim silama. Takav mir ne nastaje niti iz straha ljudi od nasilne vladavine, nego je „djelo pravde“ (Iz 32, 7). Mir je plod poštivanja prirodnoga moralnog zakona što ga je u čovjekovu narav i po tomu u ljudsko društvo utisnuo njegov božanski Utemeljitelj, a u povijesti trebaju ga ostvariti ljudi, koji žeđaju za sve savršenijom pravdom. Međutim, iako je opće dobro čovječanstva u osnovi određeno tim vječnim zakonom, ono je u svojim konkretnim zahtjevima tijekom vremena podvrgnuto stalnim promjenama. Zato se mir
nikada ne stječe jednom za uvijek, nego ga stalno treba graditi.
Budući da je ljudska volja nestalna i ranjena grijehom, ostvarenje i očuvanje mira traži od svakoga čovjeka trajno svladavanje osobnih strasti i loših sklonosti ali i budnost zakonite vlasti. No također je nauk Katoličke Crkve da to ipak nije dovoljno. Naime, uza sve to, mir na zemlji može se postići sȁmo ako se osigura dobro osoba i ako ljudi s povjerenjem i slobodno međusobno izmjenjuju bogatstva uma i srca. U tom smislu, od osobite je važnosti katolički nauk da su svi ljudi braća i sestre po tomu što imaju Boga stvoritelja kao zajedničkog oca, da to bratstvo svi trebaju zauzeto ispunjavati i da je za izgradnju mira, posebice u složenim društvima
kakvo je naše, bezuvjetno potrebna čvrsta volja poštivati druge ljude i narode, njihova prava i njihovo dostojanstvo.
Kršćanski je nauk također da je mir plod ljubavi, koja ide dalje od onoga što može izvesti pravda. I upravo je kriterij ljubavi specifična razlika kršćanskoga koncepta mira od svakoga drugoga mira. Kao Isusovi vjernici znademo da je zemaljski mir, što se rađa iz ljubavi prema bližnjemu, odraz i učinak Kristova mira, koji izlazi iz Boga Oca. Sam, naime, Utjelovljeni Sin, knez mira, svojim je križem sve ljude pomirio s Bogom, ponovno uspostavivši jedinstvo svih u jednom Narodu i u jednom Tijelu. U svom tijelu Isus je ubio svaku mržnju i slavom svoga uskrsnuća izlio je Duha ljubavi u ljudska srca. Stoga se svi kršćani usrdno pozivaju da se, „provodeći u život istinu ljubavi“ (Ef 4, 15), ujedine sa svim doista mirotvornim ljudima da bi izmolili i izgradili mir na putu ostvarenja vlastite sreće na zemlji i u hodu osobnoga posvećenja radi vječnoga spasenja. Tako mir, viđen i ostvarivan na kršćanski način, ima božansko
utemeljenje i izvorište, a za ljude, koji ga ostvaruju u povijesti, mir ima eshatološku svrhu (Iz 2,4).
Mačeve u plugove
Znademo da ljudi, jer su grešnici, sami sebi prijete ugrozom mira i da će prijetiti sve do Kristova ponovnoga dolaska. I kad god se to događa, svaki put ponovno je na djelu Kain protiv Abela.
Naspram tomu, kao kršćani vjerujemo, da će ljudi biti u stanju isključiti i zaboraviti nasilje ako, ujedinjeni u ljubavi, nadvladaju grijeh u sebi. I sȁmo tada ispunit će se proročka vizija o miru i odgovornom radu za napredak, slogu i sreću ljudi, izrečena slikovitim rječnikom: „Prekovat će svoje mačeve u plugove, svoja koplja u srpove, neće više narod dizati mač proti narodu, neće se
više učit ratu.“ Za to radimo i molimo. Po Kristu Gospodinu našemu.
