Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru u organizaciji Sveučilišta u Mostaru, HAZU-a u BiH i Filozofskoga fakulteta sutra će se održati znanstveno-stručni skup u povodu obilježavanja 70 godina života profesora emeritusa Šimuna Muse. Ovaj akademik, znanstvenik, istraživač, profesor, urednik godinama je vrijedno njegovao hrvatski jezik i kulturu.

Večernji list: Sedamdeset godina života, puno rada i iskustva. Da ste danas u mogućnosti, biste li nešto mijenjali?

- Puno godina i veliko iskustvo svjedoče starost, a tko se starosti veseli? Negdje sam pročitao da se veliko znanje i iskustvo steknu onda kad čovjek najbrže zaboravlja - Ridendo dicere verum (Smijući se reći istinu).

Ali, kad me pitate - bih li nešto mijenjao, teško mi je odgovoriti dok ne bih i druge putove kušao, a sad je doista kasno za to. Mogu samo reći da sam prilično zadovoljan odabranim životnim pozivom i poslom. Između ostaloga, to je rad s mladima jer vas motiviraju i snaže svojom mladošću. S njima se ljepše živi! Ni jedan drugi posao ne donosi toliko radosti, potvrđivanja ljudskosti, prijateljstva, dobra i priprave za budućnost kao rad s njima.


Večernji list: Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru u organizaciji Sveučilišta u Mostaru, HAZU u BiH i Filozofskoga fakulteta sutra će se prirediti u obliku posebne zahvale znanstveno-stručni skup u povodu obilježavanja 70 godina vašega života. Naime, prema vašemu prijedlogu, središnji dio skupa bit će izlaganja o vašemu književnoznanstvenome opusu što će održati vaše kolegice i kolege te osam doktora znanosti kojima ste bili mentor. Sokratovski pristup, rekao bih. Do koje ste mjere uspjeli “pokvariti tu mladež”?

- Kako i rekoste, u navedenoj prigodi (16. studenoga 2021. u 11 sati) održat će se taj skup, za što zahvaljujem čelništvu ustanova koje ga organiziraju i njihovoj podršci. Također i doktorandi kojima sam bio mentor, prihvatili su moj prijedlog da na tome skupu, uz moje kolegice i kolege, govore o mojim djelima osvjetljujući ih i vrjednujući sa znanstvenoga motrišta. Uistinu se radujem toj prigodi. I da konačno odgovorim - većina mojih studenata uspješno radi svoj posao u školstvu, uglavnom predajući hrvatski jezik i književnost na ponos sebe i svojih učenika i svoga naroda. Oni su (pravo) jamstvo naše budućnosti i istinska supstancija optimizma.

Večernji list: 
Odgojili ste i obrazovali brojne generacije đaka/studenata. Imate li dojam da se kvaliteta obrazovanja snižava? Koliko je ta činjenica povezana s općenitim propadanjem društva?

- Uvijek je bilo i dobrih i loših kako đaka/studenata tako i učitelja/profesora. Tako je u svim naraštajima. Svakako da su širi društveni odnosi u posljednjim desetljećima raznim sukobima i deformacijama, nesustavnim i neracionalnim postupcima, osobito devijacijama na etičkome, odgojnome i uopće kulturnome planu u dobroj mjeri opteretili i stanje na našim područjima. Posebice nesmiljeno prijeti najezda “potrošačkoga mentaliteta” u kojemu se čovjek vrjednuje po tome koliko troši, a ne po tome koliko vrijedi u svojoj biti - u svojoj ljudskosti. To je najveći uzrok propadanja društva.

Večernji list: Dosta ste vezani uz Brotnjo, posebno uz uži zavičaj - Ograđenik. Recite nešto o tome.

- Jednu scenu iz zavičajne zipke već davno sam zabilježio: u Ograđeniku sam, izlazim na Brig (Musin brig) umiti se rosom staroga hrasta, nadisati se izvora, napiti se zavičaja. Brig je impozantan humak pred čije se noge krotko ispružilo polje gornjega Brotnja, a na vrh njega na sjeveru - Čerin i pod obrvom mu naša župna crkva oslonjena na zemaljske tragove drevnih kultura. Tu je pola stoljeća boravio darujući nas poukom i pjesmom fra Janko Bubalo, a još više legendarni Mate Petrušić, moj profesor. Nitko nije imao takvog vina, takve žilavke kao fra Janko. Tamo dalje preko Trtala Široki je Brijeg, a poviše Čabulja pa Čvrsnica, Vran i Ljubuša kojoj su s jedne strane Rama, a s druge Duvanjsko polje, gdje se krunio kralj Tomislav. Sa sjevera prema jugu - Lukoć teče kroz polje i vodi prema Čitluku, Međugorju, Ljubuškom i Čapljini. Na sjeveroistoku, put Veleži, Mostarska je kotlina, na istoku rijeka Neretva, a na zapad, kroz Dubravu i preko Vlaka, pruža se imotsko-bekijski kraj. Napovir svega - moj Brig - nema takva humka u cijeloj Humskoj zemlji.

Večernji list: Rodili ste se u olovnim vremenima kada je vladala oskudica svega. Kakvo je bilo vaše djetinjstvo, počeci školovanja? Čega se iz toga vremena posebno sjećate?

- Išao sam u školu u rodnom mjestu D. V. Ograđeniku, a više razrede osnovne škole u Čerinu, svaki dan više od deset kilometara pješice. Ali u društvu s vršnjacima, u igri i nestašlucima nismo osjećali veliki teret. I škola i nastavni proces doista su bili primjerni, npr. imali smo sportsku dvoranu tako opremljenu spravama za vježbanje da ne znam ima li to ijedna škola danas u Hercegovini. (Puno nam je omogućio nezaboravni profesor Mate Petrušić koji nam je, uz tjelesni odgoj, predavao njemački jezik i glazbeni odgoj.) To sam najbolje zaključio kad je nas četvero iz Čerina došlo u 1. razred Gimnazije Ljubuški uspoređujući naša znanja i vještine s onima drugih učenika. I knjižnica je bila dobro opremljena, a i druge prostorije su bile posve prikladne. Inače, naše osobne materijalne prilike bile su teške sve dok nisu tih godina očevi pošli na rad u Njemačku.

Večernji list: Čime je obilježeno gimnazijsko razdoblje, a čime vrijeme studija?

- Bilo je to uistinu nezaboravno doba. Od dvadesetak profesora koji su nam predavali, posebno je bila povezana skupina od desetak mladih ljudi od 23 do 30 godina koji su se družili ne samo u školi nego i izvan škole, koji su se međusobno natjecali tko će bolje održati nastavnu jedinicu, tko će imati bolji uspjeh u razredu, tko će imati više polaznika na sekciji. Dobro pamtim te svoje nastavnike iz hrvatskoga jezika, povijesti, filozofije, ali i fizike, kemije, biologije i dr. koji su mi, zapravo, svojim primjerom uputili na izbor vlastita puta. Istina, bilo je i nekoliko njih koji nisu bili takvi. Dobro se osjećao miris nadolaska Hrvatskoga proljeća koje je procvalo u punini našega bića na studiju. Studirao sam u Zadru hrvatski jezik i jugoslavenske književnosti i filozofiju da bi u tom četverogodišnjem razdoblju istinski uživao izvršavajući nastavne, seminarske i druge fakultetske dužnosti, ali i punim životom živeći i druge vidove koje nalaže mladost, druge izazove što ih otvara radoznalost, kao i one što ih nameće sudbina. I u Zadru sam imao sreću što sam se susreo s izvrsnim profesorima i čestitim kolegicama i kolegama, studentima.

Večernji list:  Magistarski rad obranili ste na Sveučilištu u Zagrebu, a doktorski na Sveučilištu u Zadru. Što smatrate posebno važnim i osobitim na tim sveučilištima?

- To je bilo tako dobro organizirano poslijediplomsko školovanje da bih ga poželio i svojoj djeci. Poslijediplomski studij teorije i povijesti književnosti Sveučilišta u Zagrebu što ga je vodio profesor Ivo Frangeš temeljio se na izvrsnim programima koje su ostvarivali najbolji profesori kroatistike toga doba. Nije te profesore krasilo samo znanje nego i zrelost, snošljivost, dobrohotnost, suživljenost, empatičnost i radovanje uspjehu drugoga. Uistinu su to bili vrsni znanstvenici, istinski humanisti dostojni svoga jastva, jasna identiteta i čvrsta integriteta. Nakon tako kvalitetna poslijediplomskoga studija magistrirao sam na Sveučilištu u Zagrebu (“Novelistika Mirka Božića”, 1984.), a poslije toga doktorirao na Sveučilištu u Zadru “Život i književno djelo Ilije Jakovljevića”, uglavnom, pred istim povjerenstvom u sastavu: Nikola Ivanišin, Ivo Frangeš i Miroslav Šicel.

Večernji list:  Radite na Sveučilištu u Mostaru. Što biste u ovoj prigodi rekli o toj visokoškolskoj ustanovi?

- Ako išta možemo smatrati pozitivnim, onda je to doista razvoj visokoškolskog života u Mostaru posljednjih tridesetak godina. Rat je zasigurno učinio veliku štetu. Svima. Prije rata u Mostaru su studirale do 3000 studenata, a danas na Sveučilištu u Mostaru i na Univerzitetu “Džemal Bijedić” ima bar peterostruko, možda i više studenata. Ima ih samo na Sveučilištu oko 12.000. Moram reći da su mladi iz Hercegovine prije rata najčešće odlazili na studij u Hrvatsku. Danas više nije tako jer ovdje imaju nastavu na hrvatskom službenom jeziku, programe usklađene s referentnim fakultetima, prije svega, iz Hrvatske, ali i Europe i svijeta, pri čemu ta pozitivna gibanja osobito snaži bolonjski proces dižući i formu i sadržaje našega fakulteta na europsku razinu. Prostorni kapaciteti, oprema, kao i cijela materijalna infrastruktura, posebice kadrovi, doista su na visokoj razini. Osobito kadrovsko stanje osnaženo suradnjom s drugim sveučilištima iz BiH, Hrvatske i drugih europskih zemalja našemu Sveučilištu daju obilježja visoke razine.

Večernji list:  Dugi niz godina predavali ste i u Zadru. Čini mi se da vam je taj grad posebno prirastao srcu?!

- Već rekoh kako sam i studirao u Zadru, oženio Zadranku, evo pedeset ljeta ljetovao u Zadru, a kao zadarski student koji je tu stekao i profesorski i doktorski akademski stupanj, potaknut riječima svoga profesora Ivanišina, koji je odlazio u mirovinu, kako bi mu bilo drago da radim na fakultetu i u Zadru - nisam nimalo časio, nego sam to odmah prihvatio. Kao i u Gimnaziji u Ljubuškom gdje sam počeo raditi nakon završetka studija, tako i na Fakultetu u Zadru, došao sam u društvo svojih poznatih kolega, a bilo je i onih profesora koji su mi predavali. Točno, Zadar mi je prirastao srcu, ali i objektivno promatrajući, to je prelijepi grad antičke povijesti, grad umjetnosti, znanosti, “grad zlata i srebra” u koji se Krleža sudbinski zagledao otvarajući mu razvojne, a prije svega znanstvene perspektive (na Krležin je prijedlog utemeljen Filozofski fakultet u Zadru, a također i puna pozornost posvećena “zlatu i srebru”, muzejima, knjižnicama, institutima, obnovi crkava te materijalnoj kulturi Zadra uopće). Pa kad vidite samo zadarski Forum (rimski spomenik koji je stariji više od 3000 godina): u četverokutu crkve sv. Marije sa zvonikom romaničkog stila, jednim od najljepših zvonika “lombardskog tipa”, podignute početkom 12. stoljeća te crkve sv. Donata s početka 9. stoljeća, najvrjednijeg spomenika našeg ranog srednjovjekovlja - kamenog monumenta i naše žive veze s tim davnim dobom - i spomena hrvatskih ulazaka u ovaj grad, zatim crkve sv. Stošije, zadarske katedrale, s posvetom iz 1285., u čijem se kamenu očituje i starokršćanska faza, ali i dominantan romanički stil i na koncu Arheološkog muzeja kojim se zatvara taj četverokut, svaki put ponovno, dirnut ljepotom, kao da čujem prvi hrvatski pozdrav papi - pjesme in eorum slavica lingua za dobrodošlicu pape Aleksandra III. kad je stigao u Zadar 1177.

Večernji list: 
Koje su vam glavne preokupacije u povijesti književnosti kao vašem temeljnom zanimanju?

- Bavio sam se najviše nastavnim radom, stoga sam pripremao nastavu za sve kolegije iz novije hrvatske književnosti, ali sam se bavio, uz povijest književnosti, i književnoteorijskim temama, jezičnostilskim problemima i antologičarskim, uredničkim i drugim vidovima znanstveno-istraživačkog i stručnog rada na području filologije. Premda integralistički pristupam hrvatskoj nacionalnoj kulturi, pa tako i književnosti i jeziku, ipak sam nastojao osobito se posvetiti hrvatskom jeziku i književnosti u BiH što je prilično zanemarena u RH zbog zagrebocentričkoga poimanja. Naime, vrlo je zapostavljena komponenta hrvatske književnosti iz BiH tako da su najčešće zaobiđeni najbolji hrvatski pisci iz BiH koji su ostvarili zavidnu umjetničku razinu, kao što su npr.: V. Lukić, A. Vuletić, J. Bubalo, L. Kordić, V. Koroman, N. Martić, G. Sušac te su po tome zaslužili ući u najvrjednije hrvatske pjesničke antologije i udžbenike. A nisu.


Večernji list: Obnašali ste i dužnosti u federalnoj i županijskoj izvršnoj vlasti, također, npr. bili ste na čelu Zavoda za školstvo, zamjenik ministra prosvjete u HR HB, član Vlade FBiH - doministar, zastupnik u Parlamentu, na čelu Instituta za hrvatski jezik, književnost i povijest, dekan, prorektor, zamjenik rektora te profesor koji je cijelo vrijeme ostao vezan uz obrazovanje i studente. Kada usporedite dužnosti - što vas je najviše ispunjavalo i gdje ste se, pak, najviše uspjeli ostvariti?

- Možda je i iz prethodnih riječi jasno da mi je najprivlačniji rad u nastavi, tu sam bio ispunjen - sagledavao sam svoj rad kao prinos studentima, a njihova postignuća istodobno kao priznanje svoga rada. Ti konkretni, vidni rezultati, motivirali su me, ispunjali zanosom, osmišljavali moja nastojanja i upućivali na daljnje napredovanje na tom poslu. Mislim da o tome svjedoče na tisuće diplomskih radova, a evo i devet doktorata znanosti na kojima sam mentor. Ali, ponosan sam i svjestan svoga rada i na drugim dužnostima i u tijelima vlasti, posebice jer sam do kraja ustrajavao u traženju rješenja, pri tome misleći osobito na izradu planova i programa (model paralelnih planova i programa) i udžbenika, što je posebno važno u uspostavi hrvatske ravnopravnosti u području školstva i kulture u BiH. Svakako da je i moj cijeli znanstveno-nastavni rad te kulturno i društveno djelovanje stalno nošeno motivom vlastite znanstveno-stručne vokacije i nacionalne afirmacije.

Večernji list: 
Dio vašega rada obilježila je i reforma obrazovanja. Kako to gledate iz kuta kada ste vodili “ratove” s međunarodnom zajednicom i “domaćim partnerima”, a kako danas kada se ponovno kreće u izradu novoga kurikula?

- Već od 1992./1993. kao ravnatelj Zavoda za školstvo i pomoćnik ministra za obrazovanje s kolegama sam radio na profiliranju, posebice modernizaciji nastavnih planova i programa. Istina, prvih ratnih godina Muslimani - Bošnjaci radili su po starim planovima i programima SR BiH, Srbi po programima i udžbenicima Srbije, a Hrvati po programima i udžbenicima Republike Hrvatske. Tražila su se adekvatnija i programska i udžbenička rješenja. S obzirom na promijenjene društvene prilike, novu državnu organizaciju i formiranje vlasti, i uz sva ustavna načela i zakonske regulative, teško je bilo uspostaviti normalne tijekove u društvu u onom početnom poslijedaytonskom razdoblju. Tako je i obrazovanje kao bitna društvena djelatnost teško ustrojavano, posebno zbog različitih nacionalnih, političkih, tradicijskih, a navlastito jezičnih interesa naroda u BiH. Međutim, i zbog unutarnjih potreba, ali i zbog pritisaka međunarodne zajednice, ubrzo se moralo učiniti nešto konkretnije i osmišljenije na planu objavljivanja udžbenika koji bi zadovoljavali i nacionalne i državne, ali i pedagoške i određene stručne standarde za učenike svih naroda u BiH. (O tome govorim kao tadašnji koordinator za hrvatsko školstvo i član Vlade FBiH, tj. doministar u Ministarstvu znanosti i obrazovanja Vlade FBiH.)

Pa ipak, unatoč svim poteškoćama i zastojima, došlo se do određenih rješenja u obrazovanju tako da svaki konstitutivni narod u BiH ima svoj sustav koji se, u dodiru i prožimanju s drugima, dopunjuje u dogovorenom reciprocitetu i aktivnoj korelaciji, čineći opet zajednički složeni sustav školstva u BiH. (Za to je posebno važan skup predstavnika sva tri naroda BiH, održan 7. i 8. veljače 2000. godine i predstavnika OHR-a i UNESCO-a na kojem su se, kroz duge i mučne rasprave, donijeli zaključci o “modelu paralelnih planova i programa”.) Zaključujem sada kako na toj osnovi, bez obzira na stalne pokušaje unitarizacije, i bez obzira na lošiji položaj hrvatskoga narod u tijelima vlasti, iz čega proistječe niz negativnih posljedica, i on stječe pravo na svoje školske programe i službenu uporabu svoga jezika u obrazovanju, kao i u svim drugim segmentima. Ističem da u tim udžbenicima postoji i komponenta “zajedničkih jezgri” kao zajednički sadržajni minimum iz nacionalne skupine predmeta, ali, uz to, i nacionalna komponenta kojom se izražava povijesna, tradicijska, etnička, kulturna i konfesionalna osobitost, a poglavito jezik kao potvrda “narodne zrelosti” i identiteta konstitutivnih naroda u BiH. Hrvati na svom jeziku i u okviru važećeg programa imaju udžbenike i drugu literaturu kao osnovu obrazovnoga procesa, kojim žele, kroz demokratske postupke s obzirom i na domaće i strane prilike, uskladiti se s europskim standardima. Dakle, to je model paralelnih planova i programa švicarskoga tipa koji je postao temelj udžbeničke politike u BiH, a taj model koji je u osnovi našega školstva i danas bit će neizbježan okvir i u budućnosti, s napomenom kako predstoji stalno njegovo moderniziranje, dopunjavanje i razvoj sukladno europskoj praksi.

Večernji list: 
Dobili ste brojne nagrade, priznanja, a jedno od važnijih je i nagrada “A. B. Šimić” za književnoznanstveni rad za monografiju “Studije i ogledi” (2010.). Kada biste danas morali reći tko je najveće ime u književnosti ovih prostora, koji bi bio vaš odgovor i zašto?

- Upravo A. B. Šimić, toliko autentičan i toliko klasično lijep, a toliko pjesnik krika - ekspresije - avangarde.

Večernji list: Kako gledate na logotip SUM?

- Logotip bi trebao biti i značiti vizualni identitet određene tvrtke ili ustanove kojim se afirmira povezanost te tvrtke, odnosno ustanove i pojedinaca zainteresiranih za tu ustanovu. Logotip bi, isto tako, trebao predstavljati vrijednosti te ustanove, načine funkcioniranja i to sve u prihvatljivu dizajnerskom ruhu... Možda logotip nije najvažnija stvar, ali on nastupa prvi nudeći mogućnosti ustanove koju predstavlja. Premda postoji više vrsta logotipa, najčešće se koristi model koji stoji u kombinaciji likovnoga i tipografskog pokazujući se kao prikladno i učinkovito sredstvo komunikacije koje ne daje samo priopćenje nego i ozračje ustanove. Kako to i treba, i ovaj logotip SUM naglašava komunikaciju, nudi sadržaj, i to dojmljivim dizajnom kako bi zainteresirani subjekt stekao potrebnu spoznaju što bi mogla voditi rješenju. Dakle, ovaj logo nije ni grafički ni komunikacijski ni dizajnerski upitan. Ali, ovaj logo upućuje na nešto osobito, on nosi povijesno relevantnu poruku koja se sagledava u Descartesovu stavu: Cogito, ergo sum (Mislim, dakle jesam). Infinitiv lat. glagola esse (biti) u prezentu glasi sum (jesam ili sam).

Naime, R. Descartes, veliki matematičar, fizičar, utemeljitelj analitičke geometrije i konačno otac moderne filozofije i novovjeke znanosti, u svome djelu “Rasprava o metodi” (1637.) došao je do kriterija istinitosti čiji je temelj u jasnosti i razgovijetnosti - clare et distincte… Bog je apsolutna supstancija i jamac istinitosti, tj. onoga što nam je jasno i razgovijetno…

On dolazi do istine: Mislim, dakle jesam - Cogito, ergo sum, a što je tako sigurno da ni najveći skeptik ne može pokolebati tu istinu te taj stav uzima za prvo načelo filozofije. 
Ovu istinu respektira moderna filozofija i racionalistička i empiristička. Dakle, sukladno novom dobu javlja se pojedinac koji pokreće istraživanja oslonjena na vlastiti razum. Kroz njegove riječi oglašava se novi čovjek: Mislim, dakle JESAM (SUM). Čovjek je živa misleća supstancija, onaj koji ima tradiciju, sadašnjost i budućnost jer to i zaslužuje svojom biti. Zahvaljujući takvu stavu o traženju i spoznaji istine, ali i pravu da je ne prihvati, rađa se pokretač cijele novije filozofije i znanosti oslonjen na spoznaju Cogito, ergo SUM. Zar nam to nije i etički imperativ i esencijalna odrednica, profesionalni odabir i presudna zadaća kako bismo očuvali mogućnost opstanka i napretka.

Večernji list: 
Dopustite da vas upitam i o stalnim pokušajima negiranja hrvatskoga jezika u BiH u svim područjima života?

- Premda vjerujemo u pravno-formalna rješenja (ustav i zakon), kao i navedene znanstvene sudove već odavno, neke, s oprezom rečeno, čudnovate ideje koje dolaze iz određenih krugova moći s pravom izazivaju nedoumicu, da ne kažem strah i zabrinutost. Ovom prigodom može se nabrojiti nekoliko takvih drastičnih primjera:

- propisivanje Hrvatima kako će prevoditi

- nepostojanje katedre za hrvatski jezik, izuzev na Sveučilištu u Mostaru

- zakonska zabrana uporabe naziva županija kao hrvatskog naziva za “kanton” (odluka Ustavnog suda Federacije BiH)

- zakonska zabrana naziva Herceg Bosna za županiju (odluku donosi međunarodna zajednica)

- ukidanje pridjeva “hrvatski” iz naziva radijskih i TV postaja, škola i drugih institucija koje se financiraju iz proračuna (odluku donosi međunarodna zajednica)

- nezgrapan, nakaradan i neispravan hrvatski jezik u svim službenim novinama i službenim glasilima

- neispravna i nedovoljna uporaba hrvatskog jezika u javnim audiovizualnim sredstvima priopćavanja (osobito Federalna televizija i federalni i državni radio).

O nacionalnoj zastupljenosti hrvatskih kadrova u pobrojenim institucijama, kao i načinu njihova biranja, nije potrebno govoriti. I prođe dvadesetak godina kako sam ovo govorio i više puta pisao o tome, a sve ostade isto, ako ne i gore. Stoga Bosna i Hercegovina, kao višenacionalna zajednica triju konstitutivnih naroda i triju ravnopravnih jezika, mora i u zakonskoj regulativi i u jezičnoj teoriji i praksi, na svim razinama, čuvati sve nacionalne i duhovne tečevine braneći se dosljedno svih unitarističkih tendencija zbog kojih bi sve strane, pa i država, bile na gubitku.

Vozači, budite na oprezu: Prevaranti koriste jednostavan, ali kreativan način obmane