Jedan od naših najplodonosnijih odvjetnika i književnika današnjice, akademik Josip Muselimović, u ovoj godini primio je brojna priznanja i odlikovanja. To je bio povod da s Muselimovićem, koji je, uz sve obveze koje ima, i kolumnist Večernjeg lista, napravimo prigodan razgovor. U ugodnom druženju i uz čašicu dobrog razgovora naš cijenjeni akademik i odvjetnik govorio nam je o svojoj prošlosti, životu, odvjetničkoj praksi i karijeri te ljudima i događajima koji su obilježili njegov život.
Na godišnjoj skupštini najznačajnije kulturne institucije hrvatskog naroda Matice hrvatske u Zagrebu dodijeljeno vam je najviše priznanje - odličje s imenom utemeljitelja grofa Janka Draškovića. To je prvo priznanje tog ranga i tog značenja. Vaše članstvo u Matici dugo je pola stoljeća i više?
- Kada čovjek doživi ozbiljne godine i kada se neprestano nalazi u središtu zanimljivih zbivanja, oko njega se mogu dogoditi različite stvari. Nekada lijepe i ugodne, nekada manje lijepe i manje ugodne, nekada i one druge koje ne bih poželio sebi ni nekom drugom. Nakon što sam u ovoj godini dobio značajna profesionalna i društvena priznanja, kao kolumnist Večernjeg lista, odlučio sam nešto otvorenije govoriti. Govoriti kao svjedok vremena.
U zreloj ste životnoj dobi i sigurno je da možete iznijeti tisuću zanimljivih detalja. Vjerujem da će ta ispovijest biti zanimljiva čitateljima Večernjeg lista, lista za koji redovito pišete.
- Nitko od nas ne odlučuje o tome kada će doći na ovaj svijet i gdje će ugledati svjetlo dana. U mom slučaju zvijezde nisu bile naklonjene. Roditi se u vremenu grubog svođenja računa pobjednika i gubitnika Drugog svjetskog rata, na prostoru koji je obilježen i opterećen hipotekom neprijateljskog kraja, nije baš jednostavna stvar. Odrastati, podići se i uspraviti u takvim društvenim i političkim okolnostima nije vesela životna priča.
Moje rodno mjesto, međugorska župa sv. Jakova iz Drugog svjetskog rata, izišlo je do temelja posječeno. Prema znanstvenim istraživanjima (dr. fra Robert Jolić), 386 mladića i mladih očeva nije se vratilo svojim kućama i svojim obiteljima. U mojom sjećanjima duboko su urezane slike s roditeljskih sastanaka u osnovnoj školi.
Generacijama koje žive ovo turbulentno vrijeme to može biti poučna priča. Priča iz koje se mogu izvući korisne pouke.
- U prvom razredu, u odjelu A i odjelu B, bilo je 48 učenika. Samo su dvojica Jerkovića imala oca Tadiju. Dvije godine poslije u Okružnom zatvoru u Mostaru pod jako sumnjivim okolnostima umro je i njihov otac. Tako smo u četvrti razred ušli bez očeva, kao golobradi ptići koji ni poletjeli nisu.
Na roditeljske sastanke, dobro pamtim, dolazilo je 48 mladih žena udovica, s povezanim crnim marama preko glave. Tuga je izvirala iz svakog pogleda. Ni jedna nije imala više od trideset godina. U župu su došli novi upravitelji, jedan iz okolice Trebinja, drugi iz okolice Berkovića, treći iz okolice Nevesinja. Sve su to bili čestiti ljudi, ali ipak... Ovo naglašavam stoga što bi u ova prosvijećena vremena ljudi trebali shvatili što znači rat i što nose njegove strahote.
Nije svako zlo i svaka nesreća za sva vremena. Cvjetin Mijatović, razuman političar, znao je da zapadna Hercegovina ne može živjeti kao odsječena i odbačena pokrajina.
- Još uvijek se prepričava obraćanje Cvjetina Mijatovića na narodnom skupu u Čitluku. Nakon tog govora Mostar se, kao hercegovačko administrativno, gospodarsko, političko i kulturno središte, počeo otvarati prema ljudima koji su dolazili iz smjera Ljubuškog, Širokog Brijega, Čapljine i Čitluka... To otopljavanje dočekalo je sedamdesete godine i pokret koji se krstio imenom hrvatsko proljeće.
U to vrijeme bivša država bila je pred ponorom. Na površinu su isplivale sve nepravilnosti. Pobuna je poprimila ozbiljne razmjere.
- Baš u to vrijeme diplomirao sam na sarajevskom Pravnom fakultetu i kao odvjetnički vježbenik počeo raditi u uredu Ive Čizmića, briljantnog intelektualca i odvjetnika, čovjeka jasnih misli, čistih i čestitih opredjeljenja. Raditi u uredu takvog odvjetnika - mentora bilo je pravo sveučilište za ono za što sam se opredijelio. U to vrijeme u gradu Mostaru, pogotovo u Hercegovini, nije bilo diplomiranih pravnika. Zanimljivo je napomenuti da je u Bosni i Hercegovini postojao samo sarajevski Pravni fakultet i da su na istom često studirali ljudi iz susjedne Crne Gore i Dalmacije. Danas je u Bosni i Hercegovini 28 državnih i privatnih pravnih učilišta.
To nije dobro!
U vrijeme mojih odvjetničkih početaka u gradu Mostaru i cijeloj Hercegovini bilo je 18 odvjetničkih ureda - u Mostaru 16, jedan u Ljubuškom i jedan u Livnu. Na današnji dan u Mostaru ima 130 i još toliko u ostalim hercegovačkim mjestima odvjetničkih ureda. Netko bi o ovoj anomaliji morao povesti računa i potražiti rješenje po prilici kako to regulira Zakon o javnim bilježnicima. Na određen broj stanovnika jedan odvjetnik - i točka. U protivnom dogodit će se potpuna erozija jednog uzvišenog poziva.
Kako je u vrijeme vaših početaka diplomirani pravnik mogao doći do posla? Je li tu bilo nekih ograničenja?
- Posao diplomiranog pravnika osiguravao je dobra mjesečna primanja, rješenje stambenog pitanja i niz drugih pogodnosti. Mene je odvjetnički poziv očarao. Svaki čovjek je biće izbora. Ja sam uz odvjetništvo ostao do današnjeg dana. Moje prvo vatreno krštenje vezano je uz Vicu Vukova, tada mladog i najpopularnijeg glazbenog umjetnika tog vremena.
Na jugoslavenskom ljetnom festivalu "Pesma leta", koji je kao karavana putovao, Vice Vukov izvan Republike Srbije odbio je nastupati pod tim nazivom. Inzistirao je da se festival imenuje na jezicima republika u kojima se održavao. To je bilo dovoljno da izazove žestoku reakciju režima.
Kakve su bile reakcije tadašnjih političkih struktura?
- Predsjedništvo Socijalističkog saveza radnog naroda Mostara otkazalo je mostarski koncert, a idući, onaj posuški, zabranio je Općinski komitet Saveza komunista. Vice Vukov je sutradan otišao u Imotski i tamo održao koncert za pamćenje.
Bila je to pobuna Vicinih obožavatelja. Skupina mladića iz Posušja pjevala je pučki napjev, gangu: "Vice Vukov naše gore grana, on bi piva, ne smi od ajvana". Otvorio se progon Vice Vukova i posuških gangaša. Tražilo se objašnjenje što su gangaši mislili, jesu li tako povrijedili čast Socijalističkog saveza radnog naroda, Saveza komunista i njihovih lidera, sve do predsjednika Josipa Broza Tita. Oko jednog i drugog slučaja pravnu bitku vodio je moj principal, a ja asistirao i učio.
Ostali ste dosljedni odvjetničkoj prisezi i s kolegicom Anom Primorac vodite zajednički odvjetnički ured.
- Ostao sam dosljedan položenom zavjetu. Davno sam napisao svoj kredo. Znam da su ga preuzeli brojni kolege.
"Kada optuženika napuste svi, pa i najbliži srodnici, njegov odvjetnik mora ostati s njim, kao posljednja nada i utjeha. To je odvjetnički postupak za sve prilike i za sva vremena."
- Svevišnji mi je podario dobro zdravlje i danas sam u službi pravde i pravičnosti, u zaštiti onih čija su temeljna ljudska prava i sloboda povrijeđeni i ugroženi. Imao sam ponude za najviša mjesta u gospodarstvu, na mjesto suca Vrhovnog suda, konačno i na mjesto člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda.
Treću ponuđenu političku funkciju nisam prihvatio. Iskreno rečeno, u pripremi sve je bilo površno po načelu "stavit ćemo nekog, a mi ćemo iz Zagreba o svemu odlučivati". Bio sam svjestan kako se 1941. godine hrvatski narod u Bosni i Hercegovini opekao o zagrebačke zavrzlame. Uljudno sam se zahvalio. Ponudu je prihvatio mr. Franjo Boras i tako, uz Stjepana Kljujića, postao drugi član Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda.
Moguće da je na sve presudno utjecalo iskustvo iz jednog velikog procesa koji se u to vrijeme vodio na Okružnom sudu u Mostaru.
- U lipnju 1970. godine, u prvim danima vježbeničke prakse, Okružno javno tužiteljstvo Mostar podiglo je optužnicu protiv Ivana Alilovića, profesora hrvatskog jezika u Srednjoj medicinskoj školi u Mostaru. Bio je optužen za izvršenje kaznenog djela neprijateljske propagande iz članka 118., stavka 1. tadašnjeg Kaznenog zakona.
Za izvršitelje kaznenih djela poredak nije imao razumijevanja ni milosti.
Profesor Alilović često je dolazio u mostarsku knjižaru Matice hrvatske te tamo i na drugim mjestima prepričavao ono što je objavio beogradski časopis Kritika. Statističkim brojevima časopis je istinito pokazao da je u tijelima savezne i republičke vlasti hrvatski narod grubo marginaliziran. Politički i pravosudni poredak prosudio je da je profesor Alilović ovo pričao i prepričavao iz neprijateljskih pobuda da bi razbijao bratstvo i jedinstvo naših naroda i narodnosti te ukazivao na zapostavljenost hrvatskog naroda.
Rastvorila se hercegovačka Pandorina kutija.
Kako se u procesu ponašao prof. Ivan Alilović i tko je predvodio njegovu obranu?
- Prof. Ivan Alilović bio je tih, skroman, pobožan i samozatajan čovjek. Kako naš narod kaže, bio je čovjek koji ni mrava ne bi zgazio. Aktualni poredak nije očekivao čvrst, stručan i principijelan odnos obrane. Zaiskrilo je na sve strane. U obrani prof. Ivana Alilovića, na iznenađenje mnogih, pojavilo se osam najpoznatijih odvjetnika s prostora bivše Jugoslavije; Petar Znaor iz Mostara, Faruk Kapetanović iz Dubrovnika, Srećko Grgić iz Metkovića, Budislav Anđelinović iz Splita, Berislav Anđelinović iz Splita, dr. Jerko Šimić iz Zagreba, Veljko Peroš iz Zagreba i Veljko Guberina iz Beograda, najpoznatije braniteljsko ime tog vremena.
Obranu je stručno i hrabro predvodio mostarski odvjetnik Petar Znaor. Godinu dana poslije ovaj angažman skupo ga je stajao. S Damjanom Vlašićem, nešto starijim odvjetničkim vježbenikom iz ureda Petra Znaora, iz dana u dan pratio sam ovaj sudski proces. Učili smo od starijih, mudrijih i iskusnih branitelja.
Je li ta elitna ekipa branitelja uspjela profesora osloboditi kaznene odgovornosti ili neke stvari barem malo ublažiti i relativizirati?
- U rujnu 1970. godine Okružni sud u Mostaru prof. Ivana Alilovića proglasio je krivim za izvršenje kaznenog djela neprijateljske propagande iz čl. 118, stavka 1. Kaznenog zakona i izrekao mu kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Sud je stao na stajalište da je prof. Alilović govorom razbijao bratstvo i jedinstvo naših naroda i narodnosti te zlonamjerno ukazivao na nacionalnu neravnopravnost hrvatskog naroda.
Nakon okončanja postupka profesor je upućen na "preodgoj", na izdržavanje kazne u Kazneno-popravni zavod u Foču. Godinu dana poslije vođa braniteljskog tima, odvjetnik Petar Znaor, optužen je za "nešto" i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Upućen je na izdržavanje kazne u Kazneno-popravni zatvor u Foču, tamo gdje je bio njegov branjenik, prof. Ivan Alilović.
Po izlasku iz zatvora odvjetnik Znaor nije mogao obnoviti upis u Imenik odvjetnika. Otišao je u rodni Imotski i u odvjetničkom uredu Paška Repušića do smrti radio kao službenik.
Kakav je odjek u javnosti imao sudski proces protiv prof. Ivana Alilovića?
- O procesu prof. Ivana Alilovića sjajnu knjigu objavio je književnik Igor Zidić, bivši predsjednik Matice hrvatske. Danas je bjelodano jasno da je političko-pravosudni poredak proces protiv prof. Ivana Alilovića dislocirao u Mostar, kao posljednju provjeru i pripremu za procese koji će se u Zagrebu zametnuti protiv najistaknutijih proljećara: dr. Franje Tuđmana, dr. Marka Veselice, dr. Vladimira Veselice, dr. Vlade Gotovca i drugih članova Matice hrvatske.
Mladim kolegama koji se namjeravaju baviti odvjetništvom od sveg srca preporučujem da potraže i pročitaju ovu knjigu i vide kako se branitelj treba ponašati i kako čvrsto treba stati u obranu ljudi čija je sloboda nepravedno ugrožena.
U vašem odvjetničkom uredu stasala je prava mala brigada mladih odvjetnika i sudaca.
- U mom odvjetničkom uredu stasali su brojni mladih kolege vježbenici, danas sjajni suci i odvjetnici: Željko Soldo, sudac Županijskog suda u Dubrovniku, Minja Belović, sutkinja Županijskog suda u Mostaru, odvjetnici Miro Kebo, Robert Muselimović, Mario Bogdanović, Dragan Barbarić i napose briljantna odvjetnica i moja uredska partnerica Ana Primorac. Na njih sam ponosan.
Istina, među tim sjajnim kolegama bilo je i jedno razočaranje. Valjda tako treba biti, pa o tom ne bih ništa rekao. Dobrota i zlo, zahvalnost i nezahvalnost karakteristika su svih vremena, svih društava, pa tako i svih profesija. Sve u svemu, moj život ispao je bolji nego što sam očekivao.
O najzanimljivijim sudskim procesima pisali ste knjige, neke ste pretvorili u kazališne i radiodrame.
- Pola stoljeća diljem bivše države putovao sam i sudjelovao u različitim procesima i branio s najpoznatijim imenima jugoslavenskog odvjetništva: Martinom i Žarkom Bulićem iz Sarajeva, Silvijem Degenom iz Zagreba i Veljkom Guberinom iz Beograda. Bila su to zanimljiva i dragocjena iskustva. Dvadesetak najzanimljivijih predmeta prikazao sam u knjigama "Poštovani suci, zašto". To su bili predmeti koji su plijenili pozornost ne samo stručne javnosti nego su se preko njih lomile i prelamale mnoge političke stvari.
Ipak, jedan sudski proces na Okružnom sudu u Mostaru na vas je ostavio poseban dojam. Iz tog procesa nastala je kazališna drama "Druga savjest".
- Proces četvorici darovitih maturanata duvanjske gimnazije prikazao sam u drami "Druga savjest". Poslije smrti Josipa Broza Tita političke su se prilike u bivšoj Jugoslaviji uzburkale. Nije slutilo na dobro. Četvorica odličnih učenika održala su sjednicu Sabora, utemeljila novu državu, odredila njezine granice i imenovala vladu. Bili su otkriveni, uhićeni, izvedeni pred Veliko vijeće Okružnog suda u Mostaru. Osuđeni su na vremenske kazne zatvora u trajanju tri i četiri godine zatvora.
Glavni glumci Hrvatskog narodnog kazališta Ante Vican, Dana Kurbalija, Jozo Lepetić, Toni Pehar, Tatjana Feher i Velimir Njirić napustili su ovaj svijet. Tako je i drama "Druga savjest" sišla s kazališnog repertoara. Imala je uspješan repertoar prikazivanja.
Oduvijek su sudski procesi bili zanimljivi za dramske pisce. Iz njih isijavaju brojne društvene silnice, zapleti, prave zavrzlame...
- U trima radiodramama, "Tek iza rešetaka osjetila sam slobodu", "Savršen zločin" i "Druga savjest", koje se izvode na Radio Sarajevu, Zagrebu i Beogradu, prikazao sam pravno zanimljive slučajeve.
Nadam se da ću uskoro "ispolirati" dramu "Josip Jole Musa" i pokazati što se događalo oko dolaska niških rezervista i specijalaca u Mostar, kako je tekao sudski proces protiv živih legendi grada Mostara Josipa Jole Muse, Jove Cojle Semira i suoptuženika. U mojoj arhivi puno je materijala za dramska, pa i filmska uprizorenja. Prije svega, mislim na sudski proces koji sam vodio na Okružnom sudu u Zenici koji je bio pokrenut protiv Diane Milić, tužiteljice iz Tuzle. Optužena tužiteljica savjesno je obavljala svoj posao. Trebalo ju je optužiti i zaštititi moćne ljude.
Nije izdržala.
Umrla je!
Ovog procesa dotaknula se glasovita filmska redateljica Jasmila Žbanić. Moje mišljenje je da taj događaj zahtijeva svestranu analizu, sve za nauk onima koji će sutra u ruke uzeti žezlo pravde i suditi.
Za vaš stručan i uspješan odvjetnički rad zaredala su brojna priznanja. Najzanimljivija su ona koja dolaze i odvjetničkih voda.
- Za svoj dugogodišnji savjestan i stručan rad dobio sam najveća odvjetnička priznanja: zlatne povelje odvjetničkih komora Federacije BiH, Republike Srpske, Republike Crne Gore, Republike Makedonije, Republike Srbije, Pokrajine Vojvodine, Republike Hrvatske i Republike Slovenije. Na Zlatnu povelju Odvjetničke komore Republike Hrvatske posebno sam ponosan jer ona nosi ime svevremenog velikana odvjetničkog poziva dr. Ive Politea. Jednako tako i na Zlatnu povelju Odvjetničke komore Slovenije jer je ona ukrašena imenom dr. Danila Majarona, briljantnog odvjetnika i sveučilišnog profesora.
Za svoj dugogodišnji rad na kulturno-prosvjetnom planu dobili ste najviša društvena priznanja. I ono najvažnije i najveće - odličje s imenom grofa Janka Draškovića.
- Za predan društveni rad Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića odlikovao me je predsjednik Republike Hrvatske. Odlikovan sam ordenima Grada Sarajeva, Grada Mostara i Istanbula. Ponosan sam na Povelju hrvatskog Sveučilišta u Mostaru, Centra za mir i multietničku suradnju, na orden Međunarodne lige humanista s imenom dvostrukog nobelovca Linusa Paulinga i Poveljom odvjetnika obespravljenih osoba Međunarodne lige humanista. Ponosan sam na ta priznanja.
U listopadu prošle godine proglašen sam počasnim građaninom Grada Sarajeva. Za dugogodišnju suradnju s Večernjim listom iz ruku Joze Pavkovića, glavnog i odgovornog urednika, primio sam Povelju za životno djelo.
Uz Maticu hrvatsku veže vas plodna suradnja koja je duga pola stoljeća.
- Na početku vježbeničke karijere postao sam član najstarije i najznačajnije kulturne organizacije hrvatskog naroda - Matice hrvatske. U tijeku je moja 53. godina članstva. U Mostaru je bila otvorena knjižara Matice i tamo sam, za razliku od drugih knjižara, mogao naći zanimljive knjige, pa i one koje su mi bile potrebne za pripremanje pravosudnog ispita. S nekoliko najistaknutijih intelektualaca Mostara učlanio sam se u Maticu.
Nakon hrvatskog proljeća rad Matice bio je zabranjen. Kada su se stekle društvene okolnosti, kada su se poslijeratne godine malo primirile, obnovljen je rad Matice i dugo sam bio njezin predsjednik. Uspjeli smo pronaći prostor i u središtu grada otvoriti velelijepu knijžaru. Knjižaru na ponos grada. Živimo u vremenu surovog kapitala koji ne poznaje ništa osim profita. Knjižara je zatvorena.
Kako je začeta ideja o utemeljenju kulturne manifestacije "Mostarsko proljeće"?
- U vrijeme priprema međugorskog koncerta Josea Carrerasa upoznao sam slavnog hrvatskog dirigenta Vjekoslava Šuteja. Sprijatelji li smo se i razmišljali o tome kako zacijeliti rane razrušenom i podijeljenom Mostaru. U Ogranku Matice hrvatske bilo je nekoliko istinskih zaljubljenika u tu ideju.
Utemeljili smo međunarodnu kulturnu manifestaciju "Mostarsko proljeće". Članstvo u Umjetničkom savjetu s radošću su prihvatili maestro Vjedoklav Šutej, ravnatelj Dubrovačkih ljetnih igara dr. Ivica Prlender, proslavljeni operni umjetnik Ivica Šarić, intendant Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu Milan Štrljić, intendant Hrvatskog narodnog kazališta u Zadru Renato Švorinić i intendant Hrvatskog narodnog kazališta u Rijeci Srećko Šestan.
S umjetnicima i ljudima ovih profila sve bilo je moguće.
Uistinu sve.
Mostar je pretvoren u kulturno središte ovog dijela Europe. Na Mostarsko proljeće dolazili su Beč, Berlin, Moskva, Atena, Verona, Pariz i svi glavni gradovi bivše Jugoslavije. Do Mostarskog proljeća u gradu Mostaru nikada nije u cijelosti izvedeno operno djelo. Za vrijeme zlatnih godina Mostarskog proljeća publika je od Mostara do Sarajeva, od Dubrovnika i Splita, imala priliku vidjeti petnaestak najvećih opernih, operetnih i baletnih djela i predstava.
Na valovima entuzijazma, izvrsne organizacije i umjetničke razine došla su i posebna, najveća priznanja.
- Da, tako je. Na valovima entuzijazma, na Kongresu saveza europskih festivala u Vilniusu, jednoglasnom odlukom Mostarsko proljeće postalo je punopravni član. Na ovom projektu bilo je moguće raditi jer je na čelu Ministarstva kulture bio gospodin Gavrilo Grahovac. Hrabrom odlukom i ministarskim autoritetom rekao je - sve ono što pripada sarajevskom MESS-u, to pripada i Mostaru i tamošnjem Mostarskom proljeću.
Bilo je negodovanja i objeda, ali odluka ministra Grahovca imala je svoje političko i moralno uporište. I još nešto želim reći. Živimo u vremenu provizijskih dogovora oko malih i najmanjih stvari. Ministar Gavrilo Grahovac dva puta je sa suprugom noćio u Mostaru, jednom na otvaranju i drugi put na zatvaranju festivala.
To i ništa drugo - i ništa više.
Je li se nakon odlaska ministra Grahovca nešto promijenilo? Ima li Mostarsko proljeće i danas takvu potporu?
- Odlaskom ministra Grahovca i dolaskom kadrova iz reda hrvatskog naroda sve se malo-pomalo počelo urušavati. U posljednja dva mandata predsjednica Matice hrvatske akademkinja Ljerka Ostojić, glavna tajnica Misijana Brkić Milinković i pjesnik Miro Petrović sa suradnicima čine nadljudske napore da održe dostojanstvo Matice, njezina festivala i izdavačke djelatnosti. Ako netko razuman i politički odgovoran ne zaštiti tekovine i postignuća Mostarskog proljeća, strah me da bi festival u dogledno vrijeme mogao doživjeti sudbinu zatvorene knjižare Matice hrvatske.
Na sreću, na čelo Matice hrvatske u Zagrebu došao je Miro Gavran, svjetski afirmirani književnik i autoritet, pa vjerujem da će s Ivicom Nuićem i Damirom Zorićem, bliskim suradnicima i odanim matičarima, učiniti sve da se sačuva Mostarsko proljeće. O veličini ove međunarodne kulturne manifestacije dužnu pozornost ne vodi ni Ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske.
Za svoj dugogodišnji rad na provedbi programa i ciljeva Matice hrvatske dobili ste i najveća ii najznačajnija priznanja.
- U lipnju 2006. godine na godišnjoj skupštini održanoj u Varaždinu dobio sam Zlatnu povelju za predan rad na promociji i zaštiti kulturnog identiteta hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.
Na godišnjoj skupštini održanoj u Zagrebu na dan 28. listopada iz ruku predsjednika Mire Gavrana primio sam najveće i najznačajnije odličje - orden s imenom utemeljitelja grofa Janka Draškovića.
Iskreno, ovo odličje najbliže je mojoj duši, ono natkriljuje sva ostala.
Kada su zastori spušteni i slavlje se primirilo, iskreno me obradovala poruka predsjednika Mire Gavrana:
"Dragi Josipe, nama u Matici iznimno je drago što je najvećim odličjem nagrađen čovjek koji nas je toliko zadužio. Matica je ponosna što je bila u prilici to uraditi."
