Rat nije dobar. Ali je puno dobrih izreka o ratu među kojima je istini najbliža ona rimskog cara Hadrijana: „Ratovi su ponekad nužnost, ali ljudi ne vole rat, oni vole živjeti u miru i izobilju, vole se družiti i gostiti, vole putovati dobrim cestama. Treba iznova graditi i samo graditi.“
Oluja je naša stvar
Tako je, umjesto razaranja treba graditi, prije svega mir. Ali treba graditi i vojsku kao jednog od jamaca mira. I takva vojska, dakle i naša, hrvatska, ima pravo barem jednom u desetljeću pokazati čime raspolaže. Hrvatska vojska zaslužuje mimohod. Zar vojska nije uvijek u vrhu onih kojoj hrvatski građani vjeruju! S pravom ćemo se osjetiti ponosnima kada slušamo izvješća iz zemalja u kojima naši vojnici osiguravaju mir.
Pošteno, časno i hrabro. Sjetite se mnogo toga nečasnog u čemu su sudjelovali vojnici UNPROFOR-a dok su osiguravali hrvatska okupirana područja, sjetite se kukavičkog ponašanja UN-ovih vojnika u Srebrenici, brojnih zemalja u kojima su vojnici umjesto očuvanja mira bili vinovnici nasilja, šverca, trgovine robljem. Hrvatski vojnici sebi to nisu dopustili.Doći ću na vojni mimohod u Zagreb. Pa što, to je osobna stvar, s pravom ćete reći.
No događaji oko ovogodišnje proslave obljetnice Oluje nagnali su me da takvu odluku učinim javnom. Volio bih biti jasan, iako mi je cijeli život vezan uz odoru, vojna mi nije bila profesionalni izbor. Ako izuzmem obavezno služenje vojnog roka u bivšoj JNA, tek je rat bio razlogom ponovnog uskakanja u odoru. Taj put me nitko nije unovačio.Da je mimohod nespretno organiziran, nedvojbeno je. Počevši od politikantskog natezanja oko njegova održavanja, preko primjedbi da je nepotreban, preskup i militantan. Politika je pokazala nemar pri pripremi, svima je jasno. Ali, takve su nam politike već u par mandata – površne, sklone improviziranju, svedene na puko političko preživljavanje.
No, i pored takvih politika, imamo i vojsku i mimohod. Iako nam Ustav nije dao jasan odgovor tko u miru zapovijeda vojskom, odluku o mimohodu potpisali su i predsjednica Republike i Vlada.Ne vidim problem u tome tko će iz inozemstva sudjelovati u mimohodu. Iako iznenađuje gaf s najavama dolaska “saveznika“, jer dolazi od političara koji su iskusni diplomati i koji bi morali znati da takav skup traži vrijeme i ozbiljne pripreme.
Došli saveznici ili ne došli, nemojmo zaboraviti, Oluja je bila unutarnja stvar Hrvatske s ciljem oslobađanja okupiranih krajeva. A likovati danas kako neće doći „saveznici“ nije primjereno ni prema vlastitoj vojsci ni prema domovini. Podsjećam, mimohod je samo dio proslave 20. godišnjice Oluje, koja će, kao i dosad, biti nastavljena središnjom proslavom u Kninu, u kojem očekujem poruku i hrvatske predsjednice i premijera, ne o prošlosti, nego o našoj budućnosti.
Neslužbena najava vodstva glavne oporbene stranke da ide u Knin, ali s rezervom podupire mimohod, može se razumjeti kao dio političke borbe i legitimno pravo. Kao i službena najava pojedinih braniteljskih udruga da neće doći na mimohod. Ali, time je njihova poruka jasna: između vojske i jedne političke stranke, biramo stranku. Jer, moramo shvatiti, odlazak na mimohod ne može niti smije biti izbor između dviju političkih opcija.Ne doći, jer se to ne uklapa u nečiji politički interes, znači okrenuti leđa hrvatskoj predsjednici i vladi, ali prije svega Hrvatskoj vojsci.
Onoj vojsci kojoj stalno režemo budžet, a od nje očekujemo da nas čuva. Vojsci koju šaljemo da osigura mir u ratom zahvaćenim krajevima svijeta, koju šaljemo da spašava unesrećene od poplava, da gasi požare. Vojsci kojoj smo izbrisali imena ratnih postrojba a najbolje zapovjednike locirali i transferirali. Ako politika i nije zaslužila poštovanje, Hrvatska vojska jest i ne smije biti žrtva političkih prepucavanja. Zato, treba se pojaviti na mimohodu zbog priznanja onima koji su priznanje zaslužili. Vojnici zaslužuju naš dolazak i čestitke.
Zašto ću ja doći
Kad dođe taj dan, opušteno ću se uputiti na mimohod, prema našim vojnicima. Ne razmišljajući tko je glavni zapovjednik, tko je premijer a tko ministar obrane, tko načelnik glavnog stožera i tko će sjediti na tribinama. Dolazim vidjeti našu vojsku. Vojsku čiji će vojnici taj dan s ponosom nositi pobjedničke stjegove. Vojsku čiji vojnici ne žele služiti nijednoj stranci. Vojsku čiji vojnici nastavljaju tradiciju onih koji su obranili Domovinu u ratu, u koji su išli ne zbog jednog političara ili jedne stranke, nego zbog Hrvatske.Neću obući odoru, neću staviti odličja. Tek će mi u glavi odzvanjati riječi, ne neke koračnice, nego dobro nam poznate: „Ništa mi neće ovi dan pokvarit“.
