S osmijehom od uha do uha primao je goste ovih dana. Ritam je bio užurban, ali dovoljno je u njemu snage i energije da sve uspješno odradi. I odradio je uspješno manifestaciju “Revija tradicijske odjeće i izbor najljepše Hrvatice u narodnoj nošnji izvan RH”. On je otac Zvonko Martić, karmelićanin, etnolog, osnivač i voditelj Etnografske zbirke u Karmelu svetoga Ilije..., jedan od najangažiranijih svećenika uopće. U velikom intervjuu za Večernji list otac Zvonko govorio je o netom završenoj manifestaciji, svom doktoratu, budućim projektima i mnogim drugim stvarima
Iza nas je još jedna, četvrta po redu, Revija tradicijske odjeće i izbor najljepše Hrvatice u narodnoj nošnji. Kako ste, kao jedan od najzaslužnijih što se ovakva manifestacija uopće događa, zadovoljni ovogodišnjom?
- Ovogodišnja manifestacija “Revija i izbor najljepše Hrvatice u narodnoj nošnji” protekla je zaista izvrsno. Sve sudionice su jako zadovoljne i to je najvažnije u cijelom tom projektu koji ipak traje pet dana, a završna večer je samo kulminacija cijelog projekta. Iako je ove godine bilo dosta problema oko organizacije jer je gospođa Srebrenka Šeravić iz Hrvatske matice iseljenika, s kojom smo započeli ovaj projekt, otišla u mirovinu, a njezina zamjenica Snježana Jurišić počela je raditi tek početkom lipnja. Tako je veliki dio posla pao na Udrugu “Stećak” i mene osobno, ali, kako smo više uložili i namučili se, tako smo i sretniji te na kraju nagrađeni dobrim projektom.
Kako ste došli na ideju organizacije jedne ovakve manifestacije i kako ste je uspjeli podići na razinu da se o njom priča među Hrvatima kako u domovini tako i u dijaspori?
- Ideja ovoga projekta zapravo je ideja Ivana Vukadina, načelnika općine Tomislavgrad. Udruga “Stećak” organizirala je 2013. izbor najljepše Hrvatice u narodnoj nošnji iz Bosne i Hercegovine. Kako se to pokazalo kao vrlo uspješan projekt, naš načelnik je rekao da ćemo dogodine, odnosno 2014., dovesti Hrvatice iz cijeloga svijeta. Meni se to učinilo nemogućim. Prijedlog sam iznio u Hrvatskoj matici iseljenika, njima se svidio i započeli smo raditi. Pokazao se mogućim i ostvarivim.
Praktički iz svih krajeva svijeta na takav događaj dovodite pojedince, obitelji... Što oni kažu, kako je doći u svoje krajeve, krajeve svojih djedova, pradjedova..., kako se osjećaju ovdje?
- Najljepši dio ovoga projekta je ono što pokazuju djevojke, a to su sreća, zadovoljstvo, uzbuđenje, radost zbog povratka u svijet priča djedova i baka. Toliko ima dirljivih kazivanja o doživljaju dolaska u Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu da se nama koji ovdje živimo čini kako nas kazivanja tih djevojaka i njihove rodbine vraćaju u one godine zajedništva i svehrvatskoga zanosa te jedinstva. Kao ilustraciju izdvojio bih kazivanje jedne od djevojaka iz Čilea koja je bila sretna jer je prvi put obukla hrvatsku nošnju na ovom natjecanju. Razlog što se prijavila je zahvalnost za ljubav prema hrvatskom narodu koju joj je ulio njezin djed. Ona ne zna hrvatski jezik, sve što zna reći je “krv nije voda”. To ju je učio djed i ona je zato došla biti među onima koji su njezine krvi, kako je ona kazivala. Da dolaze obitelji djevojaka te planiraju i godišnje odmore prema ovom projektu, pokazalo se prilikom ovogodišnjeg sudjelovanja predstavnice Sjedinjenih Američkih Država. Njezina majka je Hrvatica, a otac Amerikanac. Ne samo da su u Tomislavgrad došli njezini roditelji nego i djed i baka, oboje Amerikanci. Svi su oduševljeni zemljom, ljudima koje su susreli i cijelim projektom.
Zvonko Martić je karmelićanin, etnolog, osnivač i voditelj Etnografske zbirke u Karmelu sv. Ilije, kažu jedan od društveno najangažiranijih svećenika. Pa kako stižete uskladiti sve obveze i brinuti se za duhovno-pastoralne potrebe svojih vjernika?
- To je pitanje složenije nego što doživljavam složenost svoga života. Prije svega, zahvalnost dugujem svojoj zajednici koja ima razumijevanja za moj angažman i pomaže mi u svemu što radim. Sva trojica članova - o. Đani Kordić, o. Jakov Kuharić i br. Vladimir Vuković su mi potpora. Inače, mi smo samostanska zajednica i duhovni centar u koji ljudi dolaze na duhovne vježbe, povučene godišnje odmore, provode vrijeme u molitvi s nama ili kako već tko u skupini i pojedinačno želi biti u Karmelu sv. Ilije. Mi nismo župna zajednica i nemamo onih redovitih pastoralnih obveza. Često držim duhovne vježbe časnim sestrama u raznim centrima, a i pojedinim skupinama u našoj kući. Taj dio mojega života je u sjeni etnografskog i etnološkoga, ali to ne smatram nekim problemom. Ono što sam naučio tijekom svih ovih godina je da svaki posao ovisi o pravodobne i dobre priprave. Isto vrijedi i za duhovne vježbe, kao i “svjetovne” poslove, da ih tako uvjetno nazovem, jer razlike nema. Naravno, mnogo je teže sve uskladiti i biti prior u zajednici, pripremiti duhovne vježbe i pet ili šest dana govoriti, imati duhovne razgovore i ispovijedi, a istodobno ići na teren prikupljati etnografsku građu, poslije čitati literaturu i pisati radove. Osobno me mučilo kako biti karmelićanin i etnolog, pa organizator različitih projekata. Rasteretio me polog karmelske duhovnosti, a to je naučiti živjeti u prisutnosti Božjoj. To je oblik duhovnog života u kojemu se uči uskladiti misli, riječi i djela tako da se trudimo posvijestiti da što god činimo, činimo to s Bogom i za Boga. Hajde da se malo našalim - i s te duhovne platforme, s Božjom prisutnošću u mislima i srcu mogu stići sve što radim i povezati teško povezivo. Zato, kada krenem u Orašje na istraživanje, onda od kuće polagano pođem moliti, misliti o Bogu i njegovoj volji i tako cijelim putem do povratka.
Nedavno ste doktorirali na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s jednom zanimljivom temom “Hodočasničko mjesto kao prostor međureligijskog dijaloga - Marijansko svetište u Olovu”. To je bio motiv brojnima koji nisu za posjetiti svetište u Olovu. Ukratko, što ste otkrili i koje ste zaključke donijeli radeći tu temu?
- Ispričavam se i vama i vašim čitateljima, ali molim vas da ovaj odgovor bude malo duži. Naime, Olovo je postalo jako važno mjesto u mom životu, ne samo u znanstvenom području nego i osobnoj religioznosti. O mom radu postoje prijepori i podijeljena mišljenja. Neki smatraju da sam previše naglasio komunikaciju, a da je bosanskohercegovačka stvarnost mnogo složenija i da moje polazište demantira javni diskurs podjela i sukoba. Kako se u Bosni i Hercegovini međureligijske i međunacionalne komunikacije u javnom diskursu promatraju kao prijepor ili gotovo mitski se idealizira suživot. Tako se govori i o interreligijskim i interetničkim interakcijama. Uopće nisam izbjegavao naglasiti disparatne poglede i prijepore. Međutim, iako u BiH postoje prijepori na raznim razinama, istodobno postoje i komunikacije pripadnika različitih religijskih skupina. U radu sam u fokus stavio interakcije muslimana, pravoslavaca i katolika u izvaninstitucionalnom međureligijskom dijalogu zasnovanom na religioznom iskustvu kao osnovnom hodočasničkom motivu. Olovo se pokazalo kao vrlo podatno mjesto i ponudilo zaista jedinstvenu etnografsku građu. Muslimani Gornjeg Olova Gospu Olovsku zovu “naša Gospa”, olovsko svetište nazivaju “našim dovištem” i obavljaju razne religijske prakse vjerujući u Gospinu pomoć. Meni, kao vjerniku, uvijek je smetalo kada se ističe kako religije razdvajaju ljude. Moj život i kontakti s pravoslavnim svećenicima i islamskim službenicima, dervišima i vjernicima, pravoslavnim i muslimanima, su prijateljski i nikada nas to nije razdvajalo. Ustvari, ono što sam tijekom etnografskih istraživanja tražio je odgovor na pitanje imaju li stanovnici Bosne i Hercegovine u povijesti i sadašnjosti zajedničku točku koju sve tri religijske i nacionalne zajednice prihvaćaju kao svoju. Zaista, u bosanskohercegovačkoj povijesti naši narodi nemaju ni jednu povijesnu osobu, ni povijesni događaj, ni mjesto koje jednako prihvaćaju. Jedino gdje su stoljećima komunicirali bilo je dijeljenje svetih mjesta i vremena. Takvih mjesta je bilo jako mnogo. Uz Olovo, to je i Podmilačje, svetište sv. Ive, gdje su vjernici svih religijskih zajednica. U Sarajevu su to crkva sv. Ante, Stara pravoslavna crkva i Turbe sedam braće. Sličnih mjesta ima i na drugim mjestima. Pa, zar to ne pokazuje da religije ne razdvajaju. Također, važno je napomenuti da se primjer Olova ne može protegnuti na cjelokupni međureligijski dijalog. To je hodočasničko mjesto i privlačnost Marije čini ga posebnim. Učeći u Olovu i s njim, naučio sam da sam radeći s drugima i drugačijima sve više postajao svjestan svojega hrvatskog i katoličkog identiteta, a istodobno sve otvoreniji čuti i razumjeti drugoga i drugačijega.
Prior ste karmelićanskog samostana Karmel svetoga Ilije na Buškom jezeru kraj Tomislavgrada. Svakodnevno se susrećete s vjernicima, pa što kažu, koji su najveći problemi vjernika, katolika danas? Nažalost, svjedoci smo da cijele obitelji napuštaju BiH, a to najviše pogađa najmalobrojnije - Hrvate.
- Životni problemi su u svakom vremenu bili brojni i svako vrijeme imalo je svojih poteškoća. Današnji problem je tranzicija: politička, gospodarska, kulturna, pa i vjerska. Gdje se od jednog načina života prešlo u drugi. Napušten je socijalizam, a nastao neki poludivlji kapitalizam. Od straha prešlo se na zloupotrebu slobode. Uz to, sada se javlja i problem iseljavanja. Iseljavanje mladih obitelji postaje gorući problem. Uz teško financijsko stanje, na iseljavanje utječu trovači javnog prostora koji ovdje dobro žive, ali u svojim javnim istupima ističu kako je ovdje sve loše i da je najbolje otići negdje drugdje. Toliko se pesimizma uvuklo u naš narod da smo prihvatili kao sam po sebi razumljiv stav kako ovdje ništa ne valja, kako se ne isplati raditi i kako se može uspjeti samo odlaskom jer se ovdje ništa ne isplati. U svojim propovijedima i nastupima često ističem da se blagoslov postiže predanim i poštenim radom i da je jedan od težih grijeha pravdati svoj nerad isprikom “ne isplati se”. Sve se isplati jer rad nije samo pribavljanje sredstava za život nego i proslava Boga. Mislim da je od suvremenih teških grijeha na koje smo pristali i malo ili gotovo ništa ne činimo za njihovo iskorjenjivanje, uz psovanje Boga i svetinja, to opravdanje lijenosti “ne isplati se” nešto što nas iznutra grize i uništava. Taj pristanak na grijeh i izostanak borbe protiv njega nešto je što je teško razumjeti.
Karmelićani su red osnovan u 13. stoljeću. Ovdje u Buškom blatu jedini je samostan karmelićana u BiH. Otkad on postoji i možete li nam predstaviti red te koje su njegove specifičnosti u odnosu na druge redove?
- Ono što karmelićane izdvaja od drugih redova je i to da se zna mjesto njihova nastanka - Palestina, a ne zna se točno ni kada su nastali ni tko ih je osnovao. Danas se polazi od mišljenja da je jedna skupina križara, izmučena ratovanjima, odlučila živjeti na gori Karmel gdje su napravili jednu kapelu posvećenu Gospi, nadahnuti svetošću mjesta i likom svetoga Ilije proroka. Zajednica je u početku bila pustinjačka, a dolaskom u Europu postala je prosjački red. U 16. stoljeću sv. Terezija Avilska obnavlja karmelski red vraćajući život zajednice na prvotno pravilo karmelićana, osnivajući samostane klauzurnih sestara, ali i mušku granu reda, koja nikada nije bila u klauzuri. Tako je nastala naša grana reda nazvana “Bosonoga braća Blažene Djevice Marije od gore Karmela”. Ono što karmelićane izdvaja od drugih redova je molitva kao središte života. Naime, karmelićani i karmelićanke imaju sve molitve časoslova kao i druge redovničke zajednice, ali su, prema propisanom dnevnom redu, obvezni još po dva sata osobne molitve: sat ujutro i sat navečer. Ostalo je manje-više kao i u drugih redovničkih zajednica.
Ljeto je, praktički, tek počelo, a vi ste već organizirali jedan od najzanimljivijih događaja ove sezone. Koje događaje planirate u idućem razdoblju?
- Ponajprije sada nam je najvažnije da se dobro pripremimo za proslavu Svetoga Ilije proroka 20. srpnja. Dovršavamo dio vrta perunika, koliko je meni poznato, jedinoga u Bosni i Hercegovini, u kojemu smo izgradili i amfiteatar u kojemu će se slaviti sv. misa, ali je zamišljen i kao mjesto za razne kulturne događaje. U pripravi za proslavu Svetoga Ilije ove godine ponovno ćemo organizirati 48-satno neprekinuto klanjanje za iskorjenjenje psovke u hrvatskom narodu koje smo naslovili “Psovka nije samo grijeh nego i sramota moga hrvatskoga naroda”. Klanjanje će biti pred relikvijama svih relikvija, kao su nazvane relikvije sv. Križa, koje smo dobili ljubaznošću mons. Luke Tunjića, generalnoga vikara Vrhbosanske nadbiskupije. Voljeli bismo da se molitvene skupine i pojedinci uključe u tu akciju, bilo dolaskom na klanjanje ili moleći u svojim kućama i zajednicama.
Iako je ljeto, imam i duhovne vježbe sestrama milosrdnicama za doživotne zavjete i početkom kolovoza druge duhovne vježbe sestrama u Banjoj Luci.
Od projekata vezanih uz kulturu pripremamo se za odlazak na Međunarodni festival čipke u Lepoglavu. Naime, kako etnografska zbirka u Karmelu svetoga Ilije ima i zbirku čipke iz Bosne i Hercegovine te petnaest zemalja Europe, redovito smo u rujnu u Lepoglavi. Također, započinjem i istraživanje s prof. Marijanom Belaj s Filozofskog fakulteta u Zagrebu i prof. Mirjam Mencej s Filozofskog fakulteta u Ljubljani o religioznosti stanovnika oko Buškoga blata.
Zatim, započeli smo i pripreme za 4. dane čipkarstva BiH koji bi trebali biti u listopadu, kada počinju pripreme za Petu reviju tradicijske odjeće i izbor najljepše Hrvatice u narodnoj nošnji izvan Republike Hrvatske koja će se održati 2018. godine u Tomislavgradu.
